U Kataloniju sam prvi put doputovao prije 14 godina. Šezdeset i četiri godine prije mene, preko istog pirinejskog graničnog prijelaza kojim sam stupio na katalonsko tlo, svoj su dom bježeći u Francusku (i onda tko zna gdje) napuštali deseci tisuća ljudi. Ja sam stigao turistički. Oni su bježali od završetka građanskoga rata i početka osvete koja se poslije 1939. spremala svima (i njihovim obiteljima) koji su bili na strani poraženih.

Nedugo poslije granice privatni je posjed s desne strane ceste i na njemu natpis veličine jumbo plakata "Catalonia is not Spain". Ovu sam dogmu istinski okusio tek kad sam se odmaknuo od Barcelone, u zaleđe, među manje gradove i sela. U Barceloni je golemi broj stranaca, "došljaka".

Kad bi se samo tamo radilo ispitivanje mišljenja bila bi to tijesna utrka, činilo mi se. U ostatku Katalonije, osjećalo se u zraku, eventualni referendum imao je samo jedan ishod. Vraćao sam se u Kataloniju mnogo puta, prelazeći i preko istoga graničnog prijelaza: natpis dobrodošlice na privatnom posjedu uz cestu s vremenom nije blijedio.

Zabraniti jezik: ideja koja se pojavljuje početkom 18.. stoljeća nakon rata za španjolsko naslijeđe, kad Katalonija počinje gubiti svoja prava, među kojima i (iako ne na otvoren način na koji je to činio Franco, nažalost) pravo na vlastiti jezik. Tad započinju nevolje katalonskog jezika s vlastima. Tko je sposoban zabraniti jezik sposoban je zabraniti život. Riječi su to valencijskog pjesnika Ovidija Montllora: "Oni koji ti zabranjuju da govoriš, da čitaš i da misliš na katalonskom su oni koji ne žele da govoriš, da čitaš ni da misliš".

Godine 2013. napisao je to Jaumea Cabréa, svjetski priznati pisac i jedan od najčitanijih suvremenih katalonskih književnika, kao i cijenjeni sveučilišni profesor jezika i književnosti. Autor sjajnih romana "Glasovi Pamana" i "Ispovijedam" napisao je navedeni tekst kao odgovor na pitanje iz intervjua koji je objavljen na portalu Moderna vremena, i to nekoliko dana prije nego što je došao u Hrvatsku, kao gost Festivala svjetske književnosti.

Cabré je dovoljno star da pamti (rođen 1947.) te dovoljno mlad, mudar i aktivan da nije zaboravio Frankovu čizmu i životne uvjete u Kataloniji tijekom tiraninova režima. U odgovorima slikovito obrazlaže: "Jedino što bih molio hrvatskog čitatelja ovog razgovora jest da pokuša zamisliti kako je to živjeti u društvu koje zabranjuje upotrebu jezika koji govori kući sa svojim roditeljima i sestrama, sa susjedima i prijateljima... i na kojem su te učili moliti se Bogu... i koji govori tvoja baka koja uz puno truda zna četiri riječi na kastiljskom".

Je li autor brojnih televizijskih i filmskih scenarija i kazališnih komada te 2013. dok smo razgovarali mogao zamisliti kako će u svojoj Barceloni opet gledati tisuće "madriških plaćenika" kako na ulicama nemilosrdno mlate, čupaju i guraju žene, starce, mlade, kako ne birajući kosti po kojima će udariti siju strah (možda su i njega udarali)? S dovoljno životnog iskustva i znanja Cabré je, vjerujem, bio spreman na odgovor Madrida. No ponosan, gorljiv, neustrašiv i uvjeren u vrijednost i istinitost ideje o samostalnosti taj se Katalonac nije pokolebao.

Za Cabréa sve je jasno. "Pravo na samoopredjeljenje je univerzalno ljudsko pravo. Katalonija je izgubila svoju samostalnost u 18. stoljeću i nasilno je integrirana u jednu Španjolsku koja je nikad nije podržavala. Postoje razlozi za kolektivno dostojanstvo, za poštovanje katalonskih zakona i vlastitog jezika koji je, čak i danas kad smo u demokraciji, u velikim poteškoćama zahvaljujući zakonskim nadmudrivanjima koja potječu od institucija poput španjolskog ustavnog suda koji je, očito, politički sud.

Budući da ćemo na području Španjolske uvijek biti manjina, ne preostaje nam ništa drugo. Bolje je odvojiti se kako bismo mogli razumnije suživjeti sa Španjolskom. I imajte na umu da kažem Španjolska, a ne Španjolci. To je političko pitanje, a ne osobno."

Nažalost, politička su pitanja česta. A upravo na njih, u pravilu, pristižu najgrublji odgovori, obično popraćeni šutnjom onih koji promatraju sa strane, nijemim odobravanjem većine. Pa iako su se neki od država promatrača u jako bliskoj prošlosti nalazili u istoj ili sličnoj situaciji kao Katalonija, čiji su se građani, kako ih samo nije stid, u demokratskom društvu, u zapadnoj Europi, u 21. stoljeću, u Europskoj uniji, drznuli zahtijevati pravo na izjašnjavanje, njihova reakcija je izostala.

Da, pravo na izjašnjavanje, na glas, na govor, to je ono što je napadala i udarala španjolska policija, ne referendum i kutije. No više od dva milijuna ljudi uspjelo se othrvati i zaokružiti DA za neovisnost.

Na izravno pitanje o stvarnim šansama za katalonsku neovisnost, te 2013. godine Cabré odgovara: "Danas objašnjavamo Španjolskoj i svijetu da želimo biti slobodni, želimo univerzalno pravo da odlučujemo o našoj budućnosti i zbog toga koristimo glasovanje kao jedino oružje". Argument je besprijekoran - to je ono što Španjolsku dovodi u nezgodan položaj. Europa je zadnjih trideset godina nazočila rađanju mnogih novih država, među kojima je i Hrvatska.

Sad će joj se vjerojatno pridružiti i Katalonija i Škotska. U Škotskoj će Britanci poštovati demokratsku volju Škota. U Španjolskoj se razvila brutalna bitka utemeljena na lažima svake vrste i na međunarodnoj razini se nastoji izolirati Kataloniju od svih institucija i izbjeći da dosegne svoju neovisnost. Ali uspjet ćemo jer je želja za neovisnošću većinska želja svih.

Može li pero pobijediti mač, mirni prosvjed pendreke i gumene metke? Hoće li se brutalnost okrenuti protiv onoga tko ju je primijenio ili će izroditi nove sukobe? Jednostavnog puta za katalonsko pitanje, po svemu sudeći, nema. Radnja u svakom trenutku može krenuti u bilo kojem smjeru, baš kao u Cabréovim romanima, odjednom, usred rečenice. Permutacija protoka vremena. Povijest se ponavlja. Najgore što se pojedincu može dogoditi s tom poslovicom jest da je osjeti na vlastitoj koži.