Izloženo je 16 vrlo sofisticiranih radova u kombiniranoj tehnici, uglavnom na papiru, na kojima se naziru tijela vozača u raznim položajima, koje je Fadil Vejzović interpretirao na vrlo osebujan način. Ta tijela u pokretu što je bila stalna slikareva inspiracija, primjerice, tijelo je tematizirao i u ciklusima “Galateja” i “Pigmalion”, predstavljena su, kako piše Vanja Babić u deplijanu, na razmeđi asocijativne apstrakcije i razgrađujuće figuracije te ostavljaju snažan dojam.
“Fadila sam upoznala 1975., kad je imao izložbu ‘Vibracije’ u Galeriji Forum, na kojoj je izložio apstraktne slike”, kaže nam Majda Bekić-Vejzović, slikareva udovica, danas umirovljena profesorica hrvatskog jezika i književnosti, koja je svoj radni vijek provela u elitnoj zagrebačkoj V. gimnaziji.
“Fadil je iz Njemačke donio i tu mapu slika u kombiniranoj tehnici na papiru, koju je pospremio u ladicu u ateljeu. Prije nekih tridesetak godina zajedno smo pregledavali te slike iz mape, no Fadil ju je opet pospremio u ladicu i zaboravio na nju. Pregledavajući njegov atelier ponovno sam naišla na tu mapu. Gledajući te slike pomislila sam kako je njegov glavni interes već tad bio čovjek, odnosno tijelo, tj. trzaj tijela u trenutku. Ali ne prikaz tijela preko noge, ruke ili torza, nego tijela kao znak, simbol našega života - kretanja, uzdaha, osmijeha... S obzirom na to da je tad smatran apstraktnim slikarom, to mi se učinili značajnim. Njegova temeljna inspiracija bio je sam život. Fadil je jednom rekao da je slikarstvo kao ljubav, do kraja neobjašnjivo, kao i sam život”, kaže Majda Bekić-Vejzović. Umjetnik Fadil Vejzović (Sarajevo, 1943. - Zagreb, 2022.) bio je iznimno samozatajan i povučen umjetnik, koji nije volio publicitet.
Svečanom otvorenju izložbe prisustvovala je, uz umjetnikovu udovicu, cijela obitelj Vejzović - sinovi Enes i Mak Vejzović sa suprugama - glumica Bojana Gregorić-Vejzović i bivša televizijska voditeljica Nevena Rendeli-Vejzović, zatim Bojanin 11 godina stariji brat Tomislav Gregorić, inače, dipl. ing. elektrotehnike, te njezina majka Božidarka Frajt, jedna od najvećih filmskih zvijezda bivše države, koju je Diana Budisavljević, s ostalom djecom, spasila iz ustaškog logora smrti u Sisku. Također, na otvorenju su bili i brojni umjetnici, glumci Gavelle i prijatelji obitelji Vejzović, koji su pridonijeli tom emotivnom trenutku.
“Drugim riječima, tijela prikazana na tim radovima predstavljaju vrstu otpora toj optimizaciji. Na taj način umjetnik je predvidio našu budućnost i poručio nam da se takvoj budućnosti opiremo”, istaknula je Topić.
Umjetnikov sin Enes Vejzović, nagrađivani kazališni i televizijski glumac, a sve češće i redatelj (na repertoaru Gavelle je njegova predstava “Majka” nastala prema tekstu Floriana Zellera), kojega upravo gledamo kao Don Juana u predstavi “Don Juan se vraća kući” Odona von Horvatha, te kao kontroverznog poduzetnika Jocu Praljka u iznimno popularnoj TV seriji “U dobru i zlu”, pojašnjava da su slike nastale sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje je bilo prilično dramatično i turbulentno razdoblje, u političkom, ali i umjetničkom smislu.
- Kako je moj otac u to vrijeme živio na relaciji Zagreb - Nürnberg, sate i sate je provodio za volanom. Kao umjetnik nikad nije mirovao, svaku je i najbanalniju životnu situaciju znao transponirati u ljepotu, odnosno pronaći samu esenciju trenutka. Pogled kroz automobilski prednji prozor ilitiga ‘šofer šajbu’ iskoristio je kao kadar svojih slika, a vlastito tijelo zatočeno u karoseriji kao motiv tog svojeg slikarskog ciklusa. Danas, kad gledamo te slike, jasna nam je njihova vizionarska snaga. Zato smo kao obitelj sretni i ponosni što su izložene u prelijepom prostoru Galerije ‘Kranjčar’ - rekao je Enes Vejzović.
Njegov mlađi brat Mak Vejzović, snimatelj i fotograf, dodaje da o vožnjama iz Njemačke za Zagreb malo zna jer se to zbivalo puno prije njegova rođenja.
“Mogu zamisliti kako je to izgledalo. Sjećam se našeg obiteljskoga putovanja za Pariz u Renaultu 4. Putovanje je trajalo dva dana. I sjećam se mušica koje su se skupljale na prednjem staklu našeg Renaulta 4. Mislim da su neke mrlje na tatinim slikama iz serije ‘Pozicija’ upravo evokacija tih mušica”, rekao je Mak Vejzović.
Tome je pridonijela i Vera Horvat Pintarić, najveća povjesničarka umjetnosti svoga doba i stalna suradnica Starta, koja je predložila da na redizajnu magazina surađuje i Francuz poljskog podrijetla Roman Cieślewicz, koji se tad smatrao najvećim europskim novinskim dizajnerom. Na njezin nagovor Cieślewicz je prihvatio taj izazov, a Fadil Vejzović je s ekipom Starta sjajno obavio posao. Vejzovićeva djela izložena su prema izboru tadašnjeg ravnatelja Igora Zidića u stalnom postavu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a za svoj umjetnički rad dobio je mnoge važne nagrade. Vejzović se, osim slikarstvom, bavio i ilustracijama, surađujući s brojnim nakladničkim kućama, pa je tako, između ostaloga, objavio i ilustriranu knjigu prema pjesmi Arsena Dedića “Kuća pored mora”.
Bojao se da mu se sinovi ne odluče za slikarstvo
Fadilu Vejzoviću je najvažnija bila, kako je često izjavljivao, njegova obitelj - supruga Majda Bekić Vejzović te sinovi Enes i Mak Vejzović. Naravno, uz umjetnost koju je stvarao od jutra do mraka. Slikar je bio jako ponosan na svoje sinove, snahe i unuke. Tvrdio je da sinovi imaju likovni talent, ali se bojao da se ne odluče za slikarstvo.
“Težak je to i usamljen život. Valjda su se u to uvjerili pa je srećom Enes danas glumac, a Mak snimatelj”, izjavio je jednom prilikom te dodao da se divi kako se nose sa životom u ovom novom svijetu u kojem vrijede sasvim druga pravila.
No on i Majda prenijeli su sinovima ljubav prema umjetnosti. Mak Vejzović kaže kako ih otac nije htio zamarati svojim slikarstvom.
“Zapravo je o slikarstvu, svojem i tuđem, razgovarao s Enesom i sa mnom onoliko koliko smo mi željeli. Nikad nije nametao teme”, rekao je Mak Vejzović.
S obzirom na to da je Fadil Vejzović bio samozatajan umjetnik, koji nije volio pompu, zanimalo nas je kakav je bio kao otac, u obiteljskom okruženju? I kakav je odnos imao sa sinovima? Mak Vejzović kaže da je Fadil Vejzović bio divan otac.
No Fadil Vejzović je ipak suptilno profesionalno utjecao na sina snimatelja već u ranom djetinjstvu. Kupio je Nikon FM, koji mali Mak u to vrijeme nije smio ni taknuti, ali je zato slušao očeve priče o fotografima Robertu Capi, Bressonu i agenciji Magnum. Fadil je kao veliki ljubitelj fotografije i art direktor Starta kod kuće imao brojne časopise, kao što su Photo, Life, Vogue, Vanity Fair, Harpers Bazaar, New Yorker i Time, također i knjige o fotografiji, koje je sin s pažnjom čitao. Te priče i taj Nikon FM predodredile su njegov profesionalni put.
I Enes Vejzović kaže da ga otac nije usmjeravao niti prema likovnoj, niti glazbenoj, niti dramskoj umjetnosti.
“Ostavio mi je na odabir put vlastite sudbine, kako to pravi očevi i rade”, kaže Enes. No umjetničko okruženje uvelike je utjecalo na njegovo formiranje: “Otkad znam za sebe, kretao sam se u umjetničkim krugovima, tako da za mene alternativa u obliku nekog, nazovimo ga, konvencionalnog zanimanja najvjerojatnije i nije postojala”.
A kakva su mu sjećanja na oca?
- Pamtim ga kao iznimno radoznalog čovjeka sklonog mističnom objašnjavanju svijeta. Kakav smo odnos imali? Onakav kao u onoj izreci koja završava rečenicom: ‘...s 50 govoriš: ‘Eee, da je moj otac sad tu’ - otkrio nam je Enes Vejzović.
Prisjećajući se obiteljskih druženja, dodao je kako su njihovi roditelji njega i brata vodili u Louvre u Pariz, zatim na Bijenale u Veneciji i na brojne druge kulturne manifestacije u Zagrebu i inozemstvu.
Gostima je pripremao birane čajeve
“S roditeljima i bratom Makom obišao sam sva važna likovna i kazališna događanja u Europi osamdesetih godina. Bratu i meni su ta putovanja ostala u pamćenju kao najljepši trenuci našega djetinjstva”, kaže Enes Vejzović.
Poznato je da je Fadil Vejzović u svom ateljeu u Medulićevoj okupljao umjetnike. U jednom razdoblju života Fadil Vejzović je dijelio atelje s umjetnicima kao što su Mirko Stojić, Miljenko Kokot, Nevenka Macolić, Ivan Opsieger, Ljerka Žingerlin i drugi. Svatko od njih imao je svoj pristup, a u svakom su bile druge knjige nekih drugih umjetnika.
“Navraćali su ili njegovi prijatelji, mahom slikari i kipari, a navraćali su i kupci. S kupcima se pričalo o umjetnosti, a sa slikarima o hrani, politici, sportu”, kaže nam Enes Vejzović. Njegova majka dodaje da je u atelje primao ljude koje je volio i cijenio te im pripremao fine, birane čajeve, koje je kupovao u trgovini Harissa Spice Store u Masarykovoj ulici.
“U ateljeu nije bilo nikakvog tulumarenja jer je Fadil bio dosta zatvoren čovjek. Razgovaralo se o umjetnosti i osobito o književnosti jer je on, kao i cijela naša obitelj, jako puno čitao. Odlično je poznavao književnost, a obožavao je i film. Mi smo odgledali sve filmove koji su bili na programu zagrebačkih kina i onda bismo s nestrpljenjem čekali dolazak novih na repertoar. No kad bi počeo neku novu sliku nije primao nikoga”, rekla je Majda Bekić - Vejzović te dodala da obitelj planira napraviti monografiju, a također bi ih veselila i retrospektivna izložba.
- Fadil je mogao napraviti monografiju već za života, ali nije htio. Na moje pitanje: ‘Pa zašto nećeš monografiju, odgovorio mi je: ‘Zašto, pa što ti to znači?’ - zaključila je Majda Bekić-Vejzović.
