Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a, neformalni lider hrvatskih Srba i budni čuvar HDZ-ove vlade, ovih je dana u središtu javnog interesa zbog svog vrlo oštrog istupa u Hrvatskom saboru za vrijeme rasprave o vjerodostojnosti potpisa za referendum o promjenama izbornog sustava, u kojem je pobjesnio na neke zastupnike posluživši se ne baš lijepim riječima.

Iako njegov istup ne smatram nikakvim govorom mržnje, nego više vulgarnim potenciranjem Zekanovićevih karakternih osobina, držim da takva retorika, koja je, nažalost, postala svakodnevica u Hrvatskom saboru, nema što raditi u bilo kojem iole uljuđenijem društvu. Zar je biti homoseksualac sramota pa da se to koristi kao uvreda? Zanimljivo mi je također da Pupovca zbog navodnog govora mržnje prozivaju upravo oni koji su i odgovorni za stvaranje negativne atmosfere.

Brvno u oku Penavin Vukovar: Milijuni cure iz grada, a on bi opet u rat

Prikrivenim nacionalistima krajnje sužene vizure sad odjednom smeta nešto što Glasnović, Zekanović i Culej naprave skoro svaki put kad se pojave za saborskom govornicom. No, kako je došlo do toga da jedan relativno umjereni i vječito neutralni političar, čiji su saborski istupi redovito na rubu plača s dramskim pauzama, koje nerijetko traju koliko i Bunjčevi monolozi, tako eksplodira?

Protiv Pupovca nemam ništa protiv. Njegovi govori u Hrvatskom saboru su kvalitetni, koncizni i precizni. Međutim, on ne može pobjeći od činjenice da se pretvorio u oportunista koji je svoj politički angažman dobro unovčio i da mu je saborska fotelja "raison d’etre". Nije on, naravno, jedini. No, svi takvi politički oportunisti su izgubili moralno uporište da komentiraju čak i položaj pingvina na Novom Zelandu, a kamoli nešto više.

Kao što rekoh, Pupovčevo političko djelovanje je potpuni promašaj na više razina, ali nastojanja hrvatske ekstremne desnice da od njega naprave četnika i ambasadora velikosrpske ideologije u Hrvatskoj su ne samo banalna, nego i jako opasna i štetna po cijelu Hrvatsku. Što god Pupovac da napravio, hrvatski nacionalisti će ga smatrati četnikom, petokolonašem i opasnim faktorom. Milorad Pupovac je politički Hrvat i građanin Republike Hrvatske koji je cijelo vrijeme proveo u Zagrebu. Odakle ikome pravo sugerirati mu da napusti svoju domovinu?

Kad bi se kojim slučajem i ostvarili Zekanovićevi najvreliji snovi pa Pupovac i svi ostali Srbi na traktorima napustili Hrvatsku, zar bi Hrvatska bila bolje mjesto za život? Naravno da ne bi, ali lakše je to nego pogledati u ogledalo.

Nacionalistima će pederi i Srbi uvijek biti dežurni krivci. To nije nikakva uvreda ni Srbima ni homoseksualcima, nego samo modus operandi hrvatske desnice. Da nacionalisti ne mrze Srbe, možda bi i shvatili da je Pupovac jednim dijelom u pravu. Ne uništavaju Hrvatsku ni "pederi" ni nacionalne manjine ni pravo žene na pobačaj, nego upravo bezidejnost i destruktivnost nacionalističke politike u Hrvatskoj, koja danas sebi iz meni nepoznatih razloga umišlja da je – suverenistička.

Nacionalistički duh iz boce je odavno pušten. Jer ne treba zanemariti da je nacionalistička desnica u jednom dijelu Europe već na vlasti. Riječ je o tzv. suverenistima kojima je jedini kriterij ono etničko, dok za njih multikulturalnost ne postoji, a interkulturalnost drže najvećom opasnošću za "gubitak nacionalnog kulturnog identiteta".

Zanimljivo je primijetiti da su "suverenisti" izašli iz ormara pobjedom Donalda Trumpa u SAD-u 2016. Iako je suverenizam posve legitiman politički pojam, ovdje je riječ o kozmetičkom nacionalističkom rebrandingu. Kao i mnogo toga, suverenizam u Hrvatskoj je predmet podsmijeha.

NPD Glasnović gost neonacista u Njemačkoj

Suverenistima se pompozno naziva bulumenta politički nepismenih likova nesvjesnih vlastite odgovornosti i osnovnih načela parlamentarne demokracije. Moram priznati da mi nekako izmiče smisao desničarskog rebrandinga: godinama gradiš imidž kvazi-kršćanskih nacionalista i onda se odjednom pokušavaš sakriti iza "suverenista". Što bi rek’o Vojko Vrućina, kako to?

Možemo se lako prisjetiti kako su hrvatski nacionalisti glasno likovali kad su nacionalisti, pardon "suverenisti" osvajali izbore u SAD-u, Austriji i Italiji. Iako su bili uvjereni da su konačno dobili saveznike, onaj prvi im je blokirao kupnju aviona, drugi su im zabranili ustašku koreografiju i jedan dio njih strpali u austrijske zatvore, a treći danas svojata Istru i Dalmaciju i udara na hrvatski suverenitet jače nego Siniša Mihajlović na gol Dražena Ladića na Maksimiru 1999.

Podjela a ne integracija, etnička isključivost a ne međusobno poštovanje i suradnja te obavezno razgraničavanje "nas" i "njih" u oštrom su sukobu s europskim civilizacijskim vrijednostima. U svijetu političke i ekonomske međuovisnosti i suradnje nitko ne može biti otok. Ljudi se više ne dijele po etničkom principu. Iako su državni teritorij i mitska "suverenost" danas neupitni, nisu od krucijalne važnosti za ekonomski i kulturni razvoj jednog društva.

Sve drugo vodi u nesporazume, netrpeljivost i konflikte. Danas toga građani Hrvatske moraju biti svjesniji više nego ikad.