Franjo Tuđman grozio se 1995. hrvatskoj javnosti nakon izbora u Zagrebu ovim riječima: "U Zagrebu neću dopustiti oporbenu situaciju!" I koliko je on više obarao opozicijskih izabranih gradonačelnika, Zagreb je bivao sve izgubljeniji za HDZ, do dana današnjeg.

Slično se, ne baš s glavnim gradom, ali s daleko najvećim, najbogatijim i najmoćnijim gradom u zemlji sada dogodilo Recepu Tayyipu Erdoganu.

"Nitko nema pravo proglasiti se pobjednikom s razlikom od između 13 i 14 tisuća glasova", grmio je u travnju Erdogan nakon što je njegov, odnosno AKP-ov kandidat za gradonačelnika Istanbula Binali Yildirim za dlaku izgubio od kandidata lijevog centra iz Narodne republikanske stranke (CHP) Ekrema Imamoglua.

Mjesec dana poslije Erdogan je na skupu industrijalaca Turske rekao: "Moji su mi sunarodnjaci rekli: 'Ovi izbori moraju se ponoviti.'"

Tihi potres U Istanbulu je potres trajao 50 dana, nitko nije primijetio

I ponovili su se. Ispalo je po tko zna koji put da autokrati i diktatori naprosto imaju problem s percepcijom stvarnosti; 15-milijunski Istanbul opet je izašao na izbore, ali je ovaj put razlika u korist CHP-ovog kandidata bila čak 750.000 glasova. To je sad već vrlo ozbiljan signal da donedavno neupitna vlast nad Turskom Erdoganu počinje curiti iz ruku.

Prije točno jedne godine, uoči izbora na kojima je Erdogan prvo tražio svoj novi predsjednički mandat, a potom i parlamentarnih izbora, procurilo je u javnost da je raspoloženje u AKP-u bilo vrlo gnjilo. Svojim ljudima od povjerenja rekao je da se boji da bi ga u slučaju pada s vlasti vojska objesila, kao što se nekoć dogodilo bivšem premijeru Adnanu Menderesu nakon svrgavanja.

Efekt bumeranga

Na kraju je AKP na razini Turske dobio vrlo usku prednost iznad 50 posto, uz teške optužbe zbog progona opozicijskih kandidata i stranaka, zatvaranja, krađe glasova, slično kao i nakon još uže izglasanih ustavnih promjena na referendumu iz 2017. kojim je Erdogan dobio ovlasti koje su praktično nespojive s demokratskim društvom.

Ovaj put, na izborima u Istanbulu koji su bili sve samo ne lokalnog političkog karaktera oko komunalija, uređenja parkova i sličnog, Erdogan je odbio priznati poraz prvi put, naredio je ponavljanje izbora, čak je policija progonila glasače gradske četvrti Büyükçekmece za koju su AKP i Erdogan ustvrdili da su lažirali glasove u korist opozicijskog CHP-a.

Zauzvrat Erdogan je dobio gubitak vlasti u Istanbulu, praktično po prvi put od 2001. i uspona njegovog AKP-a. Do sada je najveće uporište socijaldemokratskog CHP-a bio Izmir. Sada je to postao vječni grad Istanbul, ironično, onaj isti grad u kojem je Erdogan od 1994. do 1998. vladao kao gradonačelnik desničarske islamističke stranke RP prije nego što ju je tada još uvijek republikanska i sekularna turska vlast zabranila.

"Onaj tko pobijedi u Istanbulu, taj vlada Turskom", kazao je tada 40-godišnji Erdogan, proglašavajući pobjedu u Istanbulu 1994.

Može li se ta logika sada upotrijebiti protiv njega?

"Ovo je pobjeda demokracije u Turskoj pred očima cijelog svijeta", kazao je sada Imamoglu, novi, CHP-ov gradonačelnik Istanbula.

Posebno posljednjih nekoliko godina, Erdogan je inače građansku, sekularnu Tursku temeljito islamizirao, posmjenjivao je javne i državne službenike na svim razinama, posebno po sudovima, policiji, čak i vojsci, a izrazito, čak i revolucionarno nakon pokušaja svrgavanja Erdogana državnim udarom iz 2016., kad ga je očito spasila obavještajna intervencija Vladimira Putina.

Vojno je upao u Siriju, u Irak, poslao je vojsku i policiju na Kurde na jugoistoku Turske. Pobijeno je nešto više od 1000 vojnika i policajaca Turske vojske, a od 2000 Kurda, prema podacima UN-a, daleko od toga da su svi bili kurdski militanti; izginule su stotine i stotine civila.

Suludi plan HDZ-a Nakon 1000 godina Lijepe naše, uvodimo Erdoganov sustav

Mogao je Erdogan neko vrijeme ignorirati stvarnost, mogao je još i dulje progoniti i zatvarati novinare, ali onda su stvari počele dolaziti na naplatu. Već na referendumu 2017., što je bilo doslovno referendum o ovlastima njega osobno, vidjelo se da stvari ne idu dobro; Istanbul, Ankara, Izmir, kompletna obala Egejskog i Sredozemnog mora glasala je protiv Erdogana, odnosno ustavnih promjena.

A onda je 2018. Turska još upala i u recesiju, na što je Erdogan odbijao devalvirati liru sve dok nije bilo prekasno, optuživao za krizu sve i svakoga, za cijene na tržnici čak i trgovce, pokušavao je uvoditi diktirane cijene po kojima se mora prodavati hrana...

Slijedi trag novca

Sve da i nije bilo tolikih izvještaja o teškoj korupciji kojom je Erdogan kupovao svoje političke poslušnike, o naftnim biznisima njegovog sina navodno s ISIL-om, onog trenutka kad je CHP-ov kandidat Imamoglu, umjesto da povijesno grmi poput Erdogana, stao mirno i razložno govoriti ljudima o siromaštvu, o pravdi, o raspodjeli bogatstva i mirnom suživotu građana jednih s drugima, usto se prijateljski smiješeći s brojnih fotografija svojih glasača, odjevenih u nogometne dresove s njegovim imenom, Istanbul je za AKP i Erdogana bio izgubljen.

Još je ispalo i to da je Imamoglu, iako član CHP-a, vjernik, pa je islamistička stranka Saader namjerno istaknula vlastitog kandidata kako Erdoganov čovjek ne bi dobio glasove njihovih, inače konzervativnih glasača. Logično pitanje je: zar je Erdogan u Turskoj postao toliko omražen da je čak i vjerskim konzervativcima prihvatljiviji umjereniji socijaldemokrat od njega!?

Na izbore u Istanbulu izašlo je čak 84,4 posto glasača. Za Imamoglua su glasali i sekularisti i Kurdi koje je tako uputio HDP, osvojio je čak i tradicionalno vjerski raspoložene četvrti megapolisa. Imamoglu je osvojio Istanbul s većom prednosti od bilo kojeg gradonačelnika. I to nije moglo proći bez posljedica.

Time je pobrojao, prvo, da je Cem Kücük, kolumnist u provladinom TGRT-u, napisao: "Priznajmo si, bilo je to ponižavajuće", drugo, da je kolumnist Abdurrahman Dilipak napisao: "On je došao s gradonačelničkim izborima, sada s njima odlazi", konačno, da je njemačko-turski parlamentarac AKP-a Mustafa Yeneroglu objavio na Twitteru: "Poraženi smo zato što smo izgubili svoju moralnu superiornost."

A tek kad su krenuli strani analitičari i bankari... Pokazalo se da je Erdogan užasno pogriješio već kad je poništio one prve, ožujske izbore za gradonačelnika Istanbula.

"Ako je AKP kadar oduzeti legitimitet nečemu poput izbora u Istanbulu, što su onda kadri učiniti s centralnom nacionalnom bankom?", pitao se Stratforov analitičar za Sjevernu Afriku i Bliski istok Ryan Bohl.

AKP-ov poraz je potpun na svim razinama. Sve dotle da Imamoglu nije prihvatio kampanju u kojoj bi se pristao na prostačku razinu sukoba s Erdoganovom strankom, nego je kampanju vodio uz priče o "radikalnoj ljubavi".

Analiza Turska je početak: Prijeti nam novi gospodarski krah

AKP ga je preko državnih medija, preko kontroliranih privatnih medija, pljuvao kao terorista, kao plaćenika Grčke, kao Grka porijeklom, kao čovjeka povezanog s pokušajem puča iz 2016., pri čemu je ova posljednja optužba zapravo prijetnja kaznenim progonom i torturom što su je iskusili posljednjih godina mnogi Erdoganovi politički neprijatelji. Imamoglu se nije dao uvući u to.

On je izbore dobio kao prijateljsko lice građanskog Istanbula i ispalo je da su milijuni stanovnika čekali takvog čovjeka, onakvog koji je sve ono što nije Erdogan i njegova stranka. U posljednje tri godine vlasti Turske pohapsile su više novinara nego bilo koja druga zemlja svijeta. Uoči izbora 31. ožujka dvojicu novinara svjetina je napala na ulici zbog kritičkog pisanja o predsjedniku.

Pokazalo se da Erdogan jest poharao medijsku scenu, da je ogromnu većinu sveo pod svoju kontrolu, ali nije računao na mogućnost da će ih građani naprosto – prestati kupovati, gledati, slušati i čitati. S druge strane, Imamoglu je osvojio Istanbul. Za njega su glasali čak i u četvrti u kojoj stanuje Erdogan, u Üsküdaru.

I odjednom, Erdogan više nema svog čovjeka da upravlja Istanbulom, u kojem živi petina ionako velike turske nacije, koji je takav ekonomski div da praktično ne postoji biznis u Turskoj čiji put ne vodi kroz Istanbul. A ako nema svog čovjeka da vlada takvim gradom, onda je Erdogan ostao bez mogućnosti da svoje odane sljedbenike u AKP-u nagrađuje položajima, poslovima i privilegijama.

Dan nakon vikenda, odani desničarski nacionalistički Erdoganov nacionalistički partner, stranka MHP, objavljuje "sad je vrijeme da se okrenemo pravim problemima", što je još jedno katastrofalno ignoriranje onoga što se u Turskoj upravo događa. Erdogan se uspeo na 10-postotnom gospodarskom rastu, a sada je zemlja u recesiji, pri čemu se tek treba suočiti sa sankcijama SAD-a zbog kupnje najrazvijenijeg svjetskog protuzračnog sustava S-400 od Rusije.

Erdogan je na vlast onako silno jurnuo u svoje vrijeme zato što su građani bili umorni od korupcije, a sada je njegova vlast postala sinonim za pajdaški kapitalizam gore nego prije. Jedan od njegovih dobitnih argumenata bila je i striktna sekularnost Turske, oštra odvojenost državnog od vjerskog, čak i uklanjanje tragova vjerskog iz javnog života.

Erdogan je, međutim, pokazao da je njegova vlast postala najrepresivnija unazad desetljeća i desetljeća. I kada je rekao da se izbori u Istanbulu od 31. ožujka moraju poništiti i ponoviti, ispalo je da su u narednih šest tjedana do sljedećih izbora, čak i neki od glasača AKP-ovog kandidata promijenili stranu i glasali za socijaldemokrata Imamoglua.

Čista matematika pokazuje da je to jedino tumačenje tolikog rasta popularnosti CHP-ovog kandidata. Pa ako se Erdogan prije godinu dana navodno plašio da bi ga mogli objesiti ako izgubi vlast...