Takvih kao ti ima zakopanih na groblju. Tim se riječima otac učenice varaždinske srednje škole ovo ljeto obračunao s nastavnicom koja njegovoj kćeri nije dala pozitivnu ocjenu na popravnom iz matematike.

I to u uredu ravnatelja. Iako je brzopotezno prijavljen, optužen i nepravomoćno osuđen, vjerojatno bi se dala sastaviti knjiga prijetnji, žalbi, pritisaka i pritužbi roditelja koji za svoju djecu žele najbolje. Primjerice, 20-godišnjak koji ne uspijeva naučiti toliko matematike i hrvatskog da upiše četvrti razred u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Pa su si njegovi roditelji zaista dali truda i čak višekratno angažirali prosvjetne inspekcije da mu nekoliko puta zaredom poništavaju negativne ocjene. Polugodište završava, a on i dalje čeka da ga (nezasluženo) upišu u četvrti razred.

Nastavnicima je dosta svega. Pokazao je to pravi bunt i pokret #ijasamfranjo koji su pokrenuli članovi Facebook grupe Nastavnici organizirano, po uzoru na #prekinimošutnju i američki #metoo pokret. Svjedočanstva o podivljalim učenicima koji nastavnicima guraju nož pod grlo, buše im gume, iskaču kroz prozore usred nastave i sl. zaista su strašna.

Bolja zemlja Đikićevo razotkrivanje: Kako Hrvatska može biti sretnija

Profesori i nastavnici koji su prepušteni sami sebi u mnogim vrlo neugodnim situacijama dugogodišnja su tema i izuzetno je važno da su napokon progovorili o tome. I neosporna je sva podrška koju dobivaju u javnosti, ali kao što prijetnje nastavnicima zvuče užasno, grozno zvuči i postupanje Franje Dragičevića prema svojim učenicima. Profesor je izlazeći iz razreda gurnuo, a potom uhvatio za vrat i udario po glavi jednog učenika, dok je drugog najprije ošamario nekoliko puta i s maltretiranjem nastavio u kabinetu.

Je li si dugogodišnji nastavnik Tehničke škole u Čakovcu zaista smio dopustiti da se s razularenim tinejdžerima obračuna udarcima? 

- Sram me je toga što sam napravio, ali bih opet to napravio. Bio sam izazvan. Njima se daju opomene, negativne ocjene, ali to nema nekog efekta sve dok ne dođe do ukora pred isključenje. Molio sam, prijetio, držao predavanja kao da sam svećenik, ali ništa nije pomoglo - ispričao je novinarima gospodin Dragičević nakon incidenta koji je zasad završio opomenom pred otkaz nastavniku, ali i isključenjem učenika koji je izazivao probleme.

Moramo biti efikasni i sustavno raditi mrežu ljudi specijalista koji će pomoći počiniteljima i žrtvama. Riječ je o djeci čija je budućnost i naša budućnost 

I vjerojatno je ključna konstatacija: Ništa nije pomoglo.

Pa ipak, upozorava dr. sc. Zvonimir Bošnjak s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta i ravnatelj Privatne klasične gimnazije u Zagrebu, nasilje apsolutno nije prihvatljivo.

- Koliko god razumijemo burnu reakciju, ali mi nastavnici smo odrasli. Naravno da moramo pokazati da smo ljudi, ali apsolutno ne podržavam njegovo ponašanje. Djeca se ponašaju kako se ponašamo mi. Naši nastavnici su preopterećeni, ali ne smiju reagirati naslno. Međutim, nemaju dovoljno dobru podršku - i ne samo prema unutra, nego i prema van. Nema razreda u kojemu nema barem dvoje ili troje djece s problematičnim ponašanjem. Disgrafija, disleksija, najčešće su povezani s ADHD-om. Dobar dio profesora najčešće se oslanja na improvizaciju - upozorava Bošnjak dodajući kako nemaju sve škole jednaku kvalitetu stručne podrške i pomoći za takvu djecu. Dodatno su i roditelji u brizi kad dijete krene u školu jer nisu sigurni hoće li ih ondje dočekati stručnjaci i hoće li biti suradnje među njima.

Nažalost, unatoč brzoj reakciji škole i Ministarstva, na što je sigurno utjecala burna reakcija javnosti, odjeci ove priče nisu nimalo bezazleni niti se naslućuje da će se ubrzo početi rješavati problemi u odnosima nastavnici-učenici/roditelji-obrazovni sustav. Naime, svi koji su čitali ispovijesti nastavnika, vrlo vjerojatno su iščitali, a vrlo često i sami ispisali, vrlo ružne komentare na račun tih “huligana”. Tako je post navodne učiteljice o tome kako se “ADHD prije rješavao batinom” pokrenuo pravi lov na vještice, a mnogim roditeljima, čak i onima čija djeca i sama pate zbog iživljavanja agresivne manjine, nije bilo ugodno slušati izljeve mržnje prema učenicima. 

Naime, što bi trebalo osjećati dijete koje zaista boluje od ADHD-a ili neke druge vrste poremećaja kad shvati da javnost smatra da ga treba izliječiti batinama?

Šokantno Stvorili smo Hrvatsku iz koje mladi samo žele otići

- Škola je uvijek bila i bit će odraz stanja u društvu, koliko god je čuvali u zaštićenom prostoru, no moralni relativizam se događa u školi. Nemamo efikasne mehanizme kako škole trebaju reagirati. Žrtvu trebamo zaštititi, ali u svim ovim primjerima i počinitelj je žrtva - objašnjava dr. sc. Zvonimir Bošnjak.

- Ako imamo dijete koje ima ADHD ili izrazitu sklonost remećenju nastave i drugih, stručne službe moraju omogućiti konstruktivne savjete - ponuditi adrese stručnjaka, napraviti zapisnike o tome da su roditelji obaviješteni. Znam da rade predano i kažu - nama su ruke zavezane, ali zato može savjetovati roditelje i unijeti u zapisnik da je roditelj savjetovan - rekao je prof. Bošnjak. Smatra da je provedba takvih odluka na osnivačima, ali da Ministarstvo obrazovanja mora izraditi okvir za funkcioniranje stručnih službi i omogućiti školama da se mogu osloniti na njih.

I upravo na tom tragu je ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak ovaj tjedan najavila da će njezino ministarstvo izraditi akcijski plan prevencije i borbe protiv nasilja u školama koji će se sastojati od tri elementa.

- Jedno je zakonska regulativa, analiza koja će pokazati treba li i u kojoj mjeri zaoštriti postojeće zakone i propise. Elementi prevencije se odnose na kurikulum, edukaciju nastavnika i sustav podrške nastavnicima, učiteljima i roditeljima, jer ovo nije rezultat toga što se događa samo u školama, nego jače zadire u situaciju koja dolazi iz roditeljskog doma. I to nije samo posao škole, nego i drugih institucija i roditelja, koji ne mogu pobjeći od svoje odgovornosti da odgajaju djecu - rekla je Divjak ističući i da će se raditi na kampanji vidljivosti koja će govoriti kako se s ovom situacijom nositi u školama te osvijestiti potrebu da je nulta stopa tolerancije na nasilje bilo gdje.

- Najlakše je napisati regulativu, ali treba reagirati u razumnom roku. Treba zaštititi i počinitelja i žrtvu. U ovoj situaciji nedostaje normativni okvir za razvoj mlade osobe. Moramo razmisliti o uvođenju suspenzije, ali ne na način kazne, nego da se s počiniteljima i roditeljima radi tako da im se pomogne - objašnjava Zvonimir Bošnjak navodeći kako je nužna zaštita i žrtve i počinitelja. Smatra kako je nasilje uvijek pretjerana reakcija.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

No u Čakovcu je negdje došlo do kratkog spoja. Naime, kako se saznalo u danima nakon sukoba nastavnika i učenika, ova škola ima stručni tim koji u incidentnim situacijama može pružiti psihološku pomoć učenicima. Kako je onda došlo do fizičkog obračuna?

- Ministarstvo je ponudilo pomoć svojega tima, ali mi zasad tu ponudu nismo iskoristili. Odlučit ćemo o tome kasnije, a vjerojatno će i prosvjetna inspekcija donijeti nekakve odluke, pa ćemo onda odlučiti. Dosad nije bilo takvih incidentnih situacija u našoj školi, a bilo je izricanja pedagoških mjera prema učenicima. No zbog nekih propusta razrednika uglavnom bi te mjere padale u vodu. To je poput začaranog kruga - rekao je Dražen Blažeka, ravnatelj Tehničke škole. 

A začarani krug pokušavaju već godinu i pol razbiti u osječkoj Osnovnoj školi Vijenac. Tamo je na inicijativu Ureda državne uprave Osječko-baranjske županije i Grada Osijeka osnovan poseban razred za učenike od 5. do 8. razreda s poteškoćama u ponašanju i učenju.

Djeca su u samo godinu dana pokazala golemi napredak u učenju, ponašanju i ispunjavanju svojih obaveza, no škola već godinu i pol čeka odobrenje ministarstva da zaposle socijalnog pedagoga koji bi svakodnevno radio s tom djecom. Ministarstvo ne odgovara.

Vjeronauk Crkva ili roditelji: Tko odlučuje o obrazovanju djece?

- Standardom je određeno da u takvim razrednim odjelima može biti od 3 do 5 učenika, a realno Osijek ima potrebe za još jednim takvim odjelom. Trenutačno nismo u prilici primiti jednog dječaka kojeg se mora izmjestiti iz razreda u kojemu je sad. Ministarstvo je trebalo za taj poseban odjel osigurati stručne suradnike. Naime, prema pedagoškom standardu škole, ti učenici imaju pravo na socijalnog pedagoga koji bi im pomagao u radu i psihologa koji bi radio puno radno vrijeme. Trenutačno imamo stručnog suradnika psihologa na pola radnog vremena i trebali bismo dopunu njegova rada, a socijalnog pedagoga uopće nemamo. Tražili smo od ministarstva da nam odobre te stručne suradnike još prije nego što je odjel počeo s radom - kaže Vesna Vrbošić, ravnateljica OŠ Vijenac.

Kako pojašnjava, s učenicima posebnog odjela u školi rade isti učitelji koji rade i u ostalim razredima. To su učenici od 5. do 8. razreda te je njihov razred kombiniran pa to zahtijeva popriličnu prilagodbu nastavnika na rad, prilagodbu nastavnog sadržaja i metoda rada, jer to su djeca koja zahtijevaju posebnu pažnju i pristup, zbog čega se i nisu snašla u svojim razredima i većoj skupini.

Naime, kako tumači posebna savjetnica škole, psihologinja Nataša Filipović, to su djeca koja imaju razne poremećaje i ne mogu izdržati redovitu nastavu od 45 minuta u rasporedu od 6 do 7 sati dnevno zbog okolnih podražaja koji djeluju na njih i njima prebrzog tempa rada.

- Oni nisu krivi za to ponašanje jer ga nisu svjesni. Obično kažu da ih na to tjera nekakav osjećaj nemira iznutra. To su ti organski poremećaji na koje oni ne mogu utjecati i koji se zapravo liječe odgovarajućim terapijama - ističe Nataša Filipović.

Učitelji koji rade s učenicima s poremećajima u ponašanju moraju se povezati s tom djecom kako bi uopće dobili priliku da ih nečemu nauče

- To je vrlo zahtjevan rad za učitelje koji s njima rade. Oni se moraju jako dobro povezati s učenicima na svim razinama i steći njihovo povjerenje, jer će samo tako dobiti uvažavanje i preduvjete da im prenesu znanje koje se očekuje da oni prihvate. Oni s njima razgovaraju o svemu, ne samo o sadržajima u školi, nego i o njihovim privatnim problemima te ih usmjeravaju - ističe ravnateljica Vrbanić. 

Kad se uzme u obzir faktor roditelja koji često ne znaju ili ne žele prepoznati problem kod svog djeteta ili na djecu prenose svoje frustracije zbog neučinkovitog obrazovnog sustava (iako te frustracije na učenike prenose i učitelji), začarani krug je gotovo nemoguće razbiti. 

- U Zagrebu ćete se još moći osloniti na stručnjake, ali nema jednolike distribucije stručnjaka. Nema učinkovitog, racionalnog, efikasnog sustava - sve ovisi o improvizaciji. Škola će uvijek reproducirati ono što se dogada u društvu. Moramo biti efikasni i sustavno raditi mrežu ljudi specijalista koji će pomoći počiniteljima i žrtvama. Riječ je o djeci koja će postati ljudi te je njihova budućnost i naša budućnost - kaže dr. Bošnjak dodajući kako treba postojati suradnja na relaciji roditelj - škola - dijete te da struka treba pomoći u održavanju te suradnje.

Učitelji otvoreno "Ako je prekvalifikacija tako laka, ja idem u liječnike"

- Ponašanje djece i mladih, pa i vršnjačko nasilje, može se razumjeti kao odraz uvjeta u kojima oni žive, izloženost nasilju u lokalnoj zajednici, socioekonomska nejednakost i percepcija nepravde. Vršnjačko je nasilje na neki način i dio ili izraz kulture u kojoj odrastaju. Dakle, danas djeca odrastaju izložena nasilnim scenama u obiteljima, na ulicama, u sportu, društvu, a osobito u medijima. Nažalost, ni u školama nije rijetkost nasilje roditelja prema nastavnicima pa ne iznenađuje da se djeca prema vršnjacima ponašaju nasilno - ističe jedna od najvećih naših stručnjakinja na ovom području, prof. dr. sc. Vesna Bilić s Učiteljskog fakulteta iz Zagreba. Nasilje je danas, upozoravaju stručnjaci, sve više skupni fenomen u kojem od posljedica istog ne trpe samo žrtve, nego i počinitelji.

- Pomoć stručnog tima ministarstva svakako je vrijedna, ali škola mora puno toga učiniti, kao i lokalna zajednica, jer se to dijete nakon liječenja mora vratiti u tu sredinu. Trebalo bi intenzivno raditi sa samim djetetom da ga se osnaži za taj povratak, a do tada razriješiti probleme i intenzivno raditi na promjenama u školi. Dugo pratim ovu problematiku i vidjela sam da se nakon ovakvih teških situacija svi ‘ušeprtljaju’, kako bi rekao Matoš, ali vrlo brzo svi zaborave i najčešće djeca-žrtve pate u tišini, a njihovi roditelji se bore i postupno prestanu, umorni od uzaludnih pokušaja. Zapravo, nemaju institucija koje bi im stvarno pomagale, a ja sam užasnuta onima koji samo pišu preporuke i traže silnu papirologiju, a izgube iz vida stvarno dijeta, njegovu bol i patnju roditelja - mišljenja je profesorica Bilić.

- Kolegama u školama poručujem da se moramo držati zajedno, prezentirati više ono što radimo. Znam za odlične školske programe, vjerujem u kreativnost prosvjetara, vidim trud i nastojanja - ističe Bilić te dodaje kako prosvjetnim radnicima nedostaju podrška, edukacija i priznavanje njihova rada, i to ne samo materijalno.

- Rade važan posao što bi trebali svi shvatiti i uvažavati. Oni dotiču budućnost i zbog toga bi u njih i njihovu edukaciju trebalo investirati. Pomoći im da se bolje pripreme i lakše nose s brojnim odgojnim problemima, pa i vršnjačkim nasiljem.