Blago maloj zemlji poput Hrvatske kad se New Statesman sjeti pisati o njoj naveliko. Recimo... Donosimo integrali prijevod članka objavljenog 13. veljače 2018.

Najmlađa članica EU-a, Hrvatska, popularna je među turistima. Samo, ona je još uvijek označena jugoslavenskim ratovima iz 90-ih i mladi ljudi iz nje odlaze. Jedna od velikih turističkih atrakcija u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, je skučen i neprimjeren muzej bez ikakvog izloška iz rimskog ili brončanog doba. Zove se "Muzej prekinutih veza", koncept koji je ujedno i lukav i jednostavan i krajnje jeftin. Sadrži zbirku svakodnevnih predmeta svekolike javnosti kako bi simbolizirala svoje izgubljene ljubavi.

Neki se dirljivi: pismo 13-godišnjeg dječaka napisano djevojčici koju je letimično upoznao bježeći iz Sarajeva koje je bilo pod bombardiranjem 1992. Neki su veličanstvena sredstva osvete: sjekira za uništavanje namještaja bivšeg. Sve te poruke govore svima nama jer je i izgubljena ljubav univerzalna. Ali to je također indikativno mjesto, jer bi se cijeli Balkan moglo prekrstiti u poluotok prekinutih veza. A Hrvatska se nalazi u samom njegovom krhkom srcu.

Povijest Rijetke fotografije: Kako je Hrvatska izgledala 1926.

Kao i susjedna Slovenija, Hrvatska se svim silama trudi da odmaknuti se od svog bučnog susjedstva: u EU je ušla 2013. godine, kao jedina nova članica u proteklom desetljeću. Načuo sam o prigovorima da nije ispunila demokratske norme koje su se tražile, zatim da je primljena baš na vrijeme, kao i to da je Hrvatska bila spremna još i puno prije 2013., ali je nepravedno čekala. Ovaj posljednji argument možda je najzastupljeniji, budući da ova zemlja gaji snažan osjećaj žrtve.

Spomenuo sam nekome u Zagrebu da sam sliku Hrvatske dobio zahvaljujući čovjeku koji bi mogao biti njegov najpoznatiji izdanak: Goran Ivanišević, prvak u Wimbledonu 2001. godine - briljantan, neobičan, smiješan, bijesan, privlačan, malo otkačen. "A, ne, nije on naš", rekli su mi. "On je Dalmatinac. To je talijanski utjecaj. Tamo su vam svi takvi." Kao da je netko opisao Geoffreyja Boycotta kao tipičnog Engleza.

Mnogi Hrvati s kojima sam se susreo imali su skoro irski dar za dramatične fraze, čak i na engleskom - tako da mora da na Hrvatskom zvuče veličanstveno. Ne suzdržavaju se. Kako bi se reklao izrekom koja se pripisuje Bismarcku: "Hrvati zapravo ne znaju što žele. Ali oni to žele sad." Posebno su slikoviti pri raspravljanju o nacionalnim pritužbama. Jedan mi je biznismen odmah pokazao na kartu. "Većina ljudi kaže da Hrvatska izgleda kao zmaj. Ali pogledajte to. To je logotip Applea. Znaš, kao da joj je netko odgrizao zalogaj."

Razočarani "Ne bih više nikad snimio Moju domovinu, pa što je ovo?!"

Zapravo, ugriz je puno veći od jabuke. Okrenite kartu i zemlja odjednom nalikuje slovu "U" ili "C". Taj zagriz je Bosna, a granica predstavlja drevnu liniju razdvajanja između zapadnog kršćanstva - Hrvatska ostaje čvrsta ili u svakom pogledu katolička - i Osmanskog carstva. Zemlja je definirana svojim čudnim oblikom: svojom veličanstvenom, dugom obalom i svojom nevjerojatno dugom kopnenom granicom. Dok je još bila dijelom komunističke Jugoslavije, sve je na okupu držala snaga Titove osobnosti.

Sada Hrvatska ima pet zasebnih međunarodnih granica i granične nesuglasice koje se pojavljuju na svima od njih. Jedan Hrvat mi je rekao da zemlja pati od sindroma srednjeg djeteta, uvjerena da su oni iznad i ispod nje uvijek dobivali bolje ponude. Kulturno, ona je udarana strujama koje se ukrštaju, tu i tamo postoje velike građevine prikladne za grofovske veličine, primjećuju se tragovi valcera i čokoladnih torti koje su se spustile iz Beča. Veličanstvena svježa riba na obali, kobasice i knedle u unutrašnjosti. A ima tu i puno povijesti, samo što je ona velikim dijelom vrlo mračna.

Konsenzualni pogled na rat iz devedesetih, koji Hrvati nazivaju Domovinskim ratom, jest da je srpska klika oko Slobodana Miloševića bila u najvećoj mjeri kriva za izbijanje rata, ali da je bilo i hrvatskih zločina. Od njih nisu do danas baš svi rasvijetljeni, uglavnom zato što Hrvati u ulozi i žrtava i pobjednika, nisu prošli kroz suočavanje koje inače dolazi s porazom.

Kontroverzni slučaj Ubojstvo obitelji Zec: Svi propusti pravosuđa

Ipak, to nije jedini rat koji je ovdje u živom sjećanju. U onome što Britanija još uvijek naziva "posljednjim ratom", Hrvatska je bila pod izravnim nacističkim upravom, pod ustašama, predvođeni Antom Pavelićem, koji se kao genocidni manijak mogao usporediti samo s Hitlerom. I opet je razračunavanje s prošlosti bilo nepotpuno. Ponovno je računanje bilo nepotpuno: čak je i Pavelić uspio umrijetu u krevetu, u Francovoj Španjolskoj.

Hrvatska je mjesto na kojem postoje i tajne i laži, osjećaj nedovršenog posla, prošlosti s kojom se nacija nije suočila. Ovo je glasna zemlja, ali u kojoj se o nekim stvarima mora razgovarati šaptom. U međuvremenu je postojao komunizam. Marijana Dworski, rođena u Velikoj Britaniji, koja prodaje balkanske knjige iz svog ruralnog sela u Walesa, redovito posjećuje svoj dom i kaže da se pitanja koja od onda nisu promijenila sve do danas:

"Gdje živite u Lon-donu?" (uvijek izgovara ovako kako je napisano) ""Koliko zarađujete u Lon-donu?""Kakav automobil vozite u Lon-donu?" Najtraženija roba sa Zapada u njeno vrijeme bile su traperice, deterdžent i kava. I do današnjeg dana, kaže ona, kava je prvo što će vam domaćin ponuditi, a ne vino ili čokolade, iako su kafići na svakom koraku i brojni i dobro posluju. Ono što nikad nisam osjetio u Hrvatskoj bila je vrsta jugonostalgije koju sam doživio u Sloveniji ("Tamo gdje vjetar puše tiho", NS, 8. prosinca 2017.), a ovo podupiru i rezultati ankete - jer Hrvatska nije imala veseo mali rat za neovisnost. Imala je jezivo krvoproliće.

Povijesni govor Rambo '92. godine: "Jeb** vam mater! Granatiraju Dubrovnik!"

Tako da njena ratna pobjeda i danas zauzima središnje mjesto u državnoj politici. "Postoji ta skupina od pola milijuna ljudi koji imaju status branitelja", kaže Dejan Jović, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Zagrebu. Oni nisu jedno homogeno tijelo, ali ih zastupaju razne organizacije čiji je zajednički interes spriječiti da se rat ikada završi. Oni se ponašaju i govore kao da su oni tvorci države, što suverenima čini njih, a ne državu."

Zbog toga oni raspolažu moći stalnog učinkovitog veta u vladinim politikama, otprilike na onaj način na koji se takav utjecaj ostvaruje velikim novcem u SAD-u ili kakav u Velikoj Britaniji ima urednik Daily Maila Paul Dacre. Jović, međutim, počinje osjećati promjenu. Moji studenti se više ne sjećaju ni ovog rata. Oni su nova generacija, ali su i oni podijeljeni u nekoliko skupina. Neki žele biti heroji sljedećeg rata, a neki tu herojsku priču u potpunosti preispituju. Ali najveća grupa su oni koji samo ponavljaju naučenu retoriku, na isti način kako je to mojoj generaciji činio komunizam. Ponavljaju ono što su naučili u školi, bez da u to doista i vjeruju.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Na kraju će ovu zemlju naslijediti ta generacija 'tata prestani daviti o ratu', ali to se još nije dogodilo. Sukob je na neki način dotaknuo gotovo svaku obitelj u Hrvatskoj, uključujući i nevjerojatne ljude na nevjerojatne načine. Povjesničara umjetnosti Thea de Canzianija, zajedno s drugim stručnjacima, poslali su u grad Vukovar, koji je nekoć bio na samoj liniji fronte, dva tjedna nakon oslobođenja (1998.) da procijene štetu koja je nastala na njegovoj baštini.

Otkriće Dokument koji je 1971. najavio srpsku agresiju na Hrvatsku

"Grad se dimio", prisjeća se, "i bio je posvuda prisutan neki čudan, slatkast miris. Tek kasnije, kad mi je umrla baka i dok sam stajao uz nju, shvatio sam kakav je to miris." Kao što je jedan diplomat primijetio: "U danima obljetnica možete vidjeti da Hrvatska još nije spremna krenuti dalje. Još nisu došli do točke kada bi bili u stanju prisjećati se žrtava na obje strane. Političari na brzinu spomenu i srpske žrtve, ali odmah potom ulaze u nacionalistička slavlja i čak skandiraju ustaške slogane."

A nakon što je osuđeni ratni zločinac Slobodan Praljak počinio samoubojstvo na sudu u studenom, što mi je djelovalo baš hrvatski teatralno, došlo je do neprimjerene provale suosjećanja. Rat je uspio postići, više slučajno nego namjerno, nacionalistički cilj po kojem se Hrvatsku drži podalje od većine razvijenih zemalja. Od multietničke, multikulturalne i viševjerske zemlje, pretvorila se u monoetničku, monokulturnu i jednonacionalnu.

Tijekom rata, Hrvati su žurili doći ovamo iz susjednih zemalja kako bi zamijenili pripadnike manjina koji su pobjegli na drugu stranu. I ne samo da je Hrvatska uspjela postati neovisna država i članica NATO-a i EU, nego je njena manjinska populacija pala sa 22 na manje od 8 posto stanovništva. "To je stvorilo osjećaj stabilnosti", objasnio je Bojan Aleksov, predavač na povijesti Balkana na Sveučilištu u Londonu.

Brend Croatia Morali smo platiti Britancu da nas 'opere' od ustaša

"Ali je u međunarodnom smislu to Hrvatskoj donijelo mnoštvo problema, osobito loših odnosa Hrvatske sa susjedima." Upravo ta homogenost pomaže da iza demokratske fasade ove zemlje buja jako puno plijesni. "Imamo politiziranu državnu službu i pravosuđe i visoku razinu klijentelizma", rekao mi je politički analitičar. "Uvijek govore o reformama, što im dobro prolazi u Bruxellesu. To im dobro prolazi i lokalno. Ali ništa se nikad ne događa. Sudski slučajevi traju čak i pet, deset, 20 ili 30 godina. Tridesetogodišnji slučaj razvoda? Možete li zamisliti?"

Homogeni ili ne, činjenica je da ovdje ipak postoje, pojednostavljeno rečeno, tri vrlo različite vrste Hrvata. Hrvatska koju svijet poznaje je njezin predivni Jadran s tisuću otoka, otočića i hridi, ukupno 3600 milja obale. Ovdje se stambeni blokovi iz komunističkog razdoblja sada naguravaju s novom kapitalističkom gradnjom i vrlo uspješnom turističkom industrijom zemlje. Aleksov kaže da je za to zaslužna Islamska država.

"Nitko više ne želi putovati u Egipat, Tursku, Tunis. Pa onda svi putuju u Hrvatsku. Vraćamo se ovamo svake godine i primjećujemo užasan novi turistički razvoj, upozoravamo ljude da im više nitko neće htjeti dolaziti jer su ta mjesta postala jeziva, a oni nam uzvraćaju da su ta mjesta svake godine stalno i iznova krcata. Turistički im je rast 15 posto. I što im na to možeš reći?" (Ako se vaš hotel raspada, nemojte ni pomišljati na tužbu. Ne u Hrvatskoj.)

Velika analiza Njemački ekonomisti: Hrvati, evo koliko ste siromašni

Osim oronulih zgrada, jako je puno i onih koje su izgrađene vrlo sumnjivo, očito bez ikakvog obaziranja na tehnička svojstva, planiranje i građevinske propise. Ovdje postoje i ljudi s kojima se ne raspravlja.

U unutrašnjosti se nalazi Zagreb, živahan i atraktivan grad, s vrlo prosperitetnom regijom u blizini. No, jednog jutra sjeo sam u vlak iz Zagreba za Slavoniju. Nemojte je pomiješati sa Slovenijom, Slovačkom ili čak Snowdonom. "Slavonija, ravna kao palačinka i bogata rijekama", započinje kratki članak Lonely Planetova vodiča, "turizam je gotovo netaknut." Sljedećih nekoliko stranica posvećuje opširnim objašnjenjima zašto će Slavonija takva vjerojatno i ostati.

Članak čak niti ne spominje Slavonski Brod, drugi po veličini grad u toj regiji, iako je smješten na širokoj rijeci Savi i gleda prema Bosni, a ujedno je i povijesno zanimljiv - pod uvjetom da vjetar ne puše tako da prema gradu nosi dim iz rafinerije nafte u Bosni. Ovo nije bilo jedno od mjesta o kojima je svijet slušao s pola uha, pri čemu je tek do četvrtine razumijevao pakao koji su Jugoslaveni priuštavali jedni drugima u 90-ima. No, ovaj grad Srbi su iz Bosne bombardirali na dnevnoj bazi pokušavajući prodrijeti preko rijeke Save.

Nekad i sad Brojke: Kako se živjelo u Jugi, a kako u Hrvatskoj

U njemu je ubijeno dvadeset i osam djece - više, kako mi je bilo rečeno, negoli bilo gdje u Hrvatskoj. A na igralištu u blizini nalazi se službeni spomenik svoj hrvatskoj djeci koja su poginula: 15 stopa visoka metalna slagalica s nekoliko komada koji nedostaju. Otkrivena je prošle godine i najzanimljiviji je ratni spomenik koji sam ikad igdje vidio.

Ali Slavonski Brod i dalje gubi svoju djecu, ne tragično, ali možda jednako onako neumitno. Ovdje postoji jaka industrijska tradicija, a lokalno učilište i dalje obrazuje djecu spremnu za takav posao, posebno u obradi metala. Posao u pravilu nalaze bez problema, ali ne ovdje, nego na svim slobodnim tržištima rada u EU; Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji i Irskoj.

Zamjenik gradonačelnika Hrvoje Andrić govori na svečanosti dodjela diploma: "Ti mladi ljudi su strateški resursi hrvatske republike", rekao mi je. "Kažem im: 'Svatko od vas vrijedi više od izvora pitke vode ili plaže na obali.' Teško je gledati te ljude i misliti da će bar pola od njih za nekoliko mjeseci otići odavde. Radimo sve kako bismo poboljšali grad. No središnja vlast nema pojma kako to zaustaviti."

Tajno društvo Tko će naslijediti Hanžekovića u masonskoj loži?

Službenik za razvoj iz gradskog vijeća Dejan Vuksanović ponosno govori o inovatorskom inkubatoru koji pomaže tehničkim tvrtkama da započnu i osiguraju poslove kod kuće. "Ali zašto ne bi vaša najsjajnija djeca otišla u Njemačku, gdje mogu zaraditi tri puta više novca?", pitao sam ga. "To je problem", odgovorio je tužno. Ironija je da ako se jedna od tih tvrtki pokrene, morat će se zaposliti iz siromašnijih zemalja Balkana, vraćajući same manjine kojih se Hrvatska nedavno uspješno otarasila.

U drugoj polovici dvadesetog stoljeća stanovništvo Slavonskog Broda popelo se na najviše 64.000. Sada oštro pada. U ruralnoj Slavoniji problemi su još gori: sva sela su napuštena, polja neobrađena. A onda je došla i nova kriza: prošle godine se urušio lanac supermarketa Agrokor, tvrtka koja je kupila praktično svaku veću prehrambenu i maloprodajnu tvrtku u Hrvatskoj, ali na način u odnosu na koji bi čak i Enron izgledao stabilno.

Njegov utemeljitelj Ivica Todorić posljednji put se oglasio iz svog čuvenog skloništa u Londonu, gdje su ga u studenom uhitili po europskom uhidbenom nalogu, ali i pustili. Slobodno kretanje rada mora zvučati sjajno u sjedištu BMW-a u Münchenu, ali ovdje baš i ne. To ne znači da je Hrvatska ljubomorna na izlazak Britanije iz EU.

LAŽI SPAJAJU Hrvati i Srbi uporno žele uljepšati svoju povijest

Doista, najsjajniji komentar o Brexitu što sam ga ikada čuo došao je od povjesničara umjetnosti de Canzianija: "Znaš, pekinezer je nekoć bio veliki pas, su ga uzgojem učinili malim. Međutim, on još uvijek misli da je velik i kad vidi drugog psa, pokušava lajati. A ne može. Može samo kevkati." Ah, ti Hrvati, oni bi stvarno mogli biti najveći majstori rječitosti u svijetu.