To se u povijesti "Foreign Policyja" nije događalo često, da magazin tradicionalno politički blizak Washingtonu ovako oštro kritizira šefa Države Izrael, danas premijera Benjamina Netanyahua. "Netanyahuu je sukob potreban da bi (politički) preživio" naslov je članka FP-a u kojem se Netanyahuovo pozivanje na ratnu opciju protiv Irana, analizira u trenutku kad se iz najvećeg dijela svijeta ruši drvlje i kamenje na Donalda Trumpa zbog riskiranja nezapamćenog rata na Bliskom istoku izlaskom iz nuklearnog mirovnog sporazuma s Iranom.

"Što više izraelski premijer radi na podizanju napetosti, više mu raste popularnost u Izraelu", zaključak je Dahlie Scheindlin u FP-u. Ona podsjeća da se desnom premijeru premijerski stolac stao opasno ljuljati već nekoliko mjeseci nakon što je 2015. izabran za već četvrti mandat. U vladi su mu pljuštale ostavke ministara, policija ga je odmah nakon izbora stala istraživati zbog sumnji da je uhvaćen u korupciji nezabilježenih razmjera, a što je prolazilo vrijeme, optužbe su bile sve gore.

Velika kriza Ekonomisti upozoravaju Trumpa: Prijeti nam nova Velika depresija

U veljači su policijski istražitelji predložili državnom odvjetništvu Izraela da protiv Netanyahua podignu optužnice za korupciju s čak četiri različita slučaja. Istodobno, stanje u Pojasu Gaze kretalo se stalno s gorega na još gore, posebno otkako su se 2014. mirovni pregovori potpuno raspali. Stanje na Brdu Hrama u Jeruzalemu umalo što nije eksplodiralo u otvorenoj pobuni Palestinaca, preko noći je objavljeno da je Izrael na pragu novog rata s Hezbolahom u Libanonu.

A domaća pitanja? Socijalni nemiri protiv Netanyahua izbili su još 2011., masovni protesti potresali su najveće gradove u Izraelu koliko zbog nepodnošljivo visokih cijena stanova i stanovanja, toliko zbog cijena života uopće. Danas, međutim, Netanyahu ima podršku glasača veću nego ikada prije. Njegova stranka Likud 2016. imala je u anketama rezultate po kojima bi u Knesetu, parlamentu sa 120 mjesta, dobivala u prosjeku samo 25,7 parlamentaraca.

A i inače nije stajala, kao ni danas, najbolje; Likud drži samo 30 mjesta i vlada isključivo zato što je u koaliciji sa svjetonazorski ultraortodoksnim stranka, sa ekonomski i politički desnim ili krajnje desnim strankama. 2016. bila je godina najniže popularnosti Likuda.

No, ona je otada stala kontinuirano rasti, da bi istraživanja raspoloženja Izraelaca 8. svibnja ove godine, nakon što je Trump proglasio jednostrani izlazak iz međunarodnog mirovnog nuklearnog sporazuma o Iranu, potpora Netanyahuu i Likudu skočila na između 35 i 36 parlamentarnih mjesta, po jednoj anketi na čak 42 mjesta u Knesetu, što je rekordan rezultat. Tu leži i odgovor, Netanyahu je političku podršku izgradio na sigurnosnim pitanjima Izraela.

A to znači na prijetnji od "palestinskog nasilja" u svim oblicima, primjerice od raketa kojima povremeno vojno krilo Hamasa, al Qassam, iz pojasa Gaze uglavnom neuspješno gađa ciljeve po Izraelu uz granicu s Gazom, do palestinskih protesta, čarki oko Brda Hrama i tome slično. Svima je jasno, kad nasilje raste, Izrael glasa politički desno. Na taj način su se Likud i Netanyahu vratili na vlast 2001., nakon Druge Intifade, nakon kratke vladavine izraelskih Laburista s lijevog centra.

To je ono s čime Netanyahu igra svih ovih godina, računajući da u kriznim trenucima može računati na političku podršku skoro polovice građana, zbog toga danas samo četvrtina Izraelaca vjeruje da je mir moguće dogovoriti, zbog toga danas manje od polovice izraelskih Židova podržava "rješenje dvije države", palestinske i izraelske. Više nije pitanje kako postići mir, nego kako održati sigurnost zemlje.

Teška odluka Boeing i Airbus zbog Trumpa izgubili 39 milijardi dolara

Dahlia Scheindlin navodi da je od jednog od glasača nedavno čula da Netanyahua cijeni zato što ovaj "zna u kojem trenutku treba zaustaviti zaoštravanje sukoba". Drugim riječima, prevodi to ona, masa centrističkih i desnih birača ne samo da Netanyahua ne optužuje za podgrijavanje rata, nego ga slavi zbog njegove "suzdržanosti". Regionalne prijetnje, poput Irana, Hezbolaha i ISIL-a, jesu dio sigurnosnog pitanja, ali su više teoretske.

Posljednji rat s Hezbolahom bio je prije čak 12 godina, s Iranom se nikada nije ratovalo, ISIL-a u Izraelu nema. Ali, kad Netanyahu krene u kampanju iranske prijetnje ili upozoravanja da bi "ISIL mogao osvanuti u Jeruzalemu"... Trumpovo istupanje iz sporazuma s Iranom Scheindlin smatra "draguljem u Netanyahuovoj kruni".

Ona smatra da čak nije niti pitanje hoće li sporazum opstati, hoće li spriječiti Iran da razvije nuklearno oružje. "Netanyahu je rekao svoje, a nekoliko dana poslije najmoćniji čovjek svijeta to je poslušao. E, to je moć", piše Scheindlin. S Barackom Obamom Netanyahu je jako riskirao tijekom osam godina. Svi znaju da je SAD glavni saveznik Izraela, bez njega teško da bi i opstao.

Nastavak na sljedećoj stranici...

A osam godina Obaminog predsjednikovanja SAD-om premijer Izraela proveo je u stalnom sukobu s njim. To je do izbora 2015. dovelo do toga da je samo četvrtina glasača vjerovala da su odnosi SAD-a i Izraela dobri, što je politički bilo vrlo opasno za Netanyahua.

No sada, Trumpa izabiru za predsjednika u SAD-u i odmah potom SAD izlazi iz sporazuma s Iranom, američka ambasada iz Tel Aviva seli u Jeruzalem, što ima ogromnu težinu u smislu priznanja izraelsko-palestinski podijeljenog Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, a ne glavnog grada i Izraela i palestinske države, Palestinske samouprave.

Izraelski sud Progovorio bivši šef kabineta: Netanjahu je primao mito

Netanyahu nije gubio vrijeme niti drugdje. Lobirao je po EU, ekonomske veze izgradio je s Azerbejdžanom i Indijom, važno skoro kao odnos s Trumpom jest to što je s Vladimirom Putinom uspostavio surađivački odnos čiju pravu prirodu je teško otkriti sve dok se ne dogode situacije poput one kad se dvojica susretnu točno između dva izraelska bombardiranja iranskih ciljeva u Siriji. Da se ne govori o tome da Kremlj skoro nikada nije posebno negodovao nakon mnoštva zračnih udara Izraela po vladinim snagama u Siriji.

"Nemamo nikoga drugog", kaže danas većina Izraelaca. To znači da nije baš da Izraelci nisu svjesni jezivih optužbi protiv Netanyahua za navodnu korupciju, nego je Netanyahu uspio naprosto to da njegov korupcijski i socijalno politički izraubani imidž poliraju njegovi diplomatski i vojni politički uspjesi. Izrael je inače takva zemlja, podsjeća Scheindlin, u kojoj je tradicionalno rijedak slučaj da neka vlada odradi cijeli mandat. Većina ih se raspadne i zakazuju se prijevremeni izbori.

U 70 godina Izrael je imao 34 vladajuće koalicije. U tom svjetlu se vlada Benjamina Netanyahua od 2009. do 2013., koja je odradila sve četiri godine, pokazuje kao anomalija, a Scheindlin ne vidi zašto i sadašnja ne bi izgurala sve četiri godine do redovnih izbora 2019. Netanyahu je danas sa 13 godina na vlasti drugi najdugotrajniji premijer u toj zemlji. Izrael je politički stabilan, no to ima svoju cijenu. Početkom četvrtog mandata Netanyahu je pokazao da je sklon razvijanju kulta ličnosti i vladanja čvrstom rukom.

2016., ne samo što je bio premijer, nego je istodobno bio i ministar vanjskih, poslova, unutarnjih poslova, gospodarstva, komunikacija i regionalne suradnje. Ako nekoga već to ne podsjeća na blažu verziju, primjerice, jednog Recepa Tayyipa Erdogana, treba se prisjetiti da je Netanyahu bio taj koji je 2017. ukinuo IBA-u, javnu televizijsku i radijsku kuću koja je postojala još od 1948., kako bi sve prebacio na novoosnovani IKD.

Istodobno su najveće novine u Izraelu uređivačku politiku usmjerila prema potpunoj podršci aktualnom premijeru, a njegova vlada trenutno je u pohodu na Vrhovni sud, te pokušava u Knesetu progurati zakonske izmjene kojima bi Kneset imao ovlasti poništavati odluke Vrhovnog suda. Kada je Netanyahu postao ministar gospodarstva?

Uvod je bio njegov pokušaj sklapanja glomaznog ugovora o crpljenju prirodnog plina, na što je tadašnji ministar reagirao svojom ostavkom, a on je bio i direktor izraelske agencije protiv monopola, tvrdeći da taj ugovor ruši tržišnu utakmicu, da dovodi do stvaranja kartela, da je to Netanyahuova direktna namjera. Pa je Netanyahu postao ministar. Dobio je ovlast da pokrene postupak zaobilaženja protumonopolske regulative.

ŠIZOFRENO Slika koja govori kako je umro mir između Izraela i Palestine

Naišao je, doduše, na problem u Knesetu, točnije u odboru s kojim se po zakonu morao savjetovati. Činilo se da je pretrpio konačan poraz kad je troje članova odbora glasalo protiv njegovih planova. I što je Netanyahu učinio? Naprosto ih je ignorirao. Time je udario po samim temeljima demokracije u Izraelu, doveo je do toga da Izraelci sve manje vjeruju u demokraciju, a sve više plješću kontroverznim osobnostima.

Politički Izrael je tako postao stabilniji, ali je zauzvrat dobio kult snažnog vođe čijim se postignućima vlade plješće kao njegovim osobnima, što dodatno učvršćuje kult ličnosti. Scheindlin situaciju opisuje time što su Izraelci danas voljni trpjeti i ekonomske, čisto egzistencijalne probleme u zamjenu za povremena slavlja poput otvaranja veleposlanstva SAD-a u Jeruzalemu, čak i pobjede nacionalne predstavnice na Eurosongu, sve uvijek nekako u većoj ili manjoj mjeri povezano s premijerom.

Odjednom građanima radije imaju i njega, nego omraženih ljevičara, čak i u trenucima kad snajperisti izraelske vojske pobiju više od 50 i rane tko zna koliko stotina, navodno tisuća ljudi u demonstracijama kod Gaze kad su ovi masovno krenuli iz obruča u koji su stiješnjeni već 11 godina.