Hrvatska danas prolazi kroz najveći ciklus modernizacije svojih Oružanih snaga od završetka Domovinskog rata. Nabavljena je eskadrila francuskih Rafalea, ugovorena kupnja njemačkih tenkova Leopard 2A8, u uporabu ulaze turski borbeni dronovi Bayraktar TB2, francuske samohodne haubice Caesar trebale bi postati okosnica topništva, priprema se nabava novih raketnih sustava, a država je pred odlukom o projektu dviju korveta vrijednom do milijardu i pol eura. Riječ je o ulaganjima koja će određivati izgled Hrvatske vojske sljedećih trideset ili četrdeset godina, pa bi čovjek očekivao da će svaka od tih odluka izazvati ozbiljnu političku, stručnu i javnu raspravu.
Dogodilo se upravo suprotno.
Dok se hrvatska politička scena mjesecima zna iscrpljivati oko jedne biciklističke staze u glavnom gradu, izmjena GUP-a, komunalnog natječaja ili imenovanja ravnatelja neke ustanove, obrambeni projekti vrijedni stotine milijuna i milijarde eura prolaze gotovo u ozračju nacionalnog sklada. Kao da je netko u hrvatskoj politici još odavno usvojio nepisano pravilo prema kojem se o vojnim nabavama ne raspravlja, nego ih se prima na znanje, a svako ozbiljnije propitivanje unaprijed se smatra politički opasnim ili gotovo nepristojnim.

ANA BERKOVIĆ MOJ TATA BERK Zabranili su mu raditi. Došao je stric Krešo s novcem. 'Idite'
Naravno, nitko razuman neće tvrditi da Hrvatska nije trebala zamijeniti MiGove-21, obnoviti topništvo ili modernizirati kopnenu vojsku. Pitanje nije treba li ulagati u obranu, nego kako ulagati, kojim redoslijedom, prema kojoj vojnoj doktrini i uz koje prioritete. Upravo su to pitanja koja u svakoj ozbiljnoj demokraciji predstavljaju srž političke rasprave, jer vojska nije katalog iz kojeg se bira najatraktivniji proizvod, nego složen sustav u kojem svaka odluka povlači desetke novih obveza, od infrastrukture, logistike i obuke do održavanja, pričuva i streljiva.
Zato čudi gotovo potpuni izostanak političke polemike. Zavladala šutnjologija! Premijerski aspirant Siniša Hajdaš Dončić nije otvorio raspravu o logici najvećih obrambenih projekata. Sandra Benčić nije ponudila drukčiju viziju razvoja Hrvatske vojske. Nikola Grmoja, koji uobičajeno agresivno propituje gotovo svaki Vladin posao, nije od vojnih nabava napravio političku temu. Arsen Bauk, čelnik saborskog Odbora za obranu, jedan od rijetkih zastupnika koji valjda bolje poznaje obrambeni sustav, također nije pokrenuo širu raspravu o tome odgovaraju li pojedine nabave dugoročnim potrebama Hrvatske ili postoje bolja rješenja. Oporbenjaci nikad nisu otvorili raspravu o meritumu – zašto baš Rafale, zašto baš Leopard, zašto Bayraktar, zašto Caesar, zašto dvije korvete i što se zbog tih odluka možda neće moći financirati.

DHC-515 Čudo od kanadera spasio bi Bordeaux i Madrid. Za 12 sekundi puni 7 tisuća litara vode
Jer kupnja borbenog aviona nije samo kupnja aviona. Kupnja tenka nije samo zamjena jednog modela drugim. Nabava korveta nije samo pitanje dvaju novih brodova. Svaka od tih odluka istodobno znači da će neki drugi projekt morati čekati. Ako država izdvoji milijardu i pol eura za korvete, tada netko mora objasniti zašto taj novac nije uložen u dodatne sustave protuzračne obrane, besposadne sustave, raketne sposobnosti ili veće zalihe streljiva. Obrambeni proračun nije bez dna.
Još je zanimljivije što se hrvatska saborska opozicija ponaša kao da takve dvojbe uopće ne postoje. Iz ponašanja oporbe proizlazi da Vlada Andreja Plenkovića u području obrane donosi savršene odluke. Kao da ama baš svaka nabava pogađa stvarne potrebe Oružanih snaga Republike Hrvatske gotovo laboratorijskom preciznošću i kao da ni za jedan projekt nije bilo moguće pronaći bolje, jeftinije ili operativno prikladnije rješenje. Kada bi to doista bilo tako, Hrvatska bi bila prva država u modernoj povijesti koja je uspjela eliminirati svaku stručnu dvojbu oko ulaganja u obranu. Čudesno nešto!

MOJE STVARI (77) Miljenko Jergović: Sarajevski lopovi
Iskustvo drugih demokracija govori upravo suprotno. U Sjedinjenim Američkim Državama Kongres mjesecima raspravlja o svakom velikom programu naoružanja, saslušava generale, proizvođače i neovisne stručnjake, a projekti se nerijetko mijenjaju ili odgađaju nakon političke rasprave. Bundestag u Njemačkoj detaljno secira velike obrambene projekte, Francuzi vode višegodišnje polemike o tome treba li prednost dati mornarici, kopnenoj vojsci ili ratnom zrakoplovstvu, Talijani su se godinama sporili oko F-35 i novih fregata, dok su Danska, Norveška, Finska i Švedska prije odluka o nabavi novih borbenih zrakoplova vodile opsežne parlamentarne i stručne rasprave. Ondje se smatra da obrana nije ekskluzivno područje generala i ministara, nego jedno od temeljnih političkih pitanja svake države.
U Hrvatskoj je, međutim, vrijede neka druga pravila. Što je vojni ugovor veći, politička rasprava postaje tiša. Što je veći iznos koji će platiti porezni obveznici, manje je zastupničkih pitanja. Kao da postoji prešutni dogovor da se oko obrambenih nabava ne otvara prostor ozbiljnoj polemici kako netko ne bi bio proglašen protivnikom Hrvatske vojske.
A upravo je suprotno. Demokracija ne završava na ulazu u vojarnu. Zadaća oporbe nije zaustavljati modernizaciju vojske, nego provjeravati jesu li prioriteti dobro postavljeni, jesu li alternative ozbiljno razmotrene i troši li se javni novac na najbolji mogući način. Ministarstvo obrane ne može i ne smije biti jedini autor odgovora na pitanja koja će određivati hrvatsku sigurnost desetljećima.
Možda su sve dosadašnje odluke doista bile najbolje moguće. Možda je svaka od njih savršeno odmjerila potrebe Hrvatske vojske, financijske mogućnosti države i buduće sigurnosne izazove. Ali ako je tomu doista tako, onda bi upravo otvorena parlamentarna rasprava bila najbolji način da se to pokaže.