Prodor privatnog kapitala u hrvatsko javno zdravstvo ponovno je posljednjih tjedana aktualiziran kao tema i u Hrvatskom saboru, iako najviše tijelo zakonodavne vlasti u RH još uvijek nema odgovor na glavne nepoželjne posljedice toga procesa. Širenje tržišta na sve veća područja zdravstvenog sustava, naime, očito nije išlo bez ugrožavanja potonjeg u brojnim njegovim segmentima, što se ponajprije vidi na rastućim problemima primarne zaštite. No u novije doba sve više dolaze u prvi plan i kompromitirane pozicije sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite, a naročito je to slučaj s onkologijom, piše Deutsche Wele.

U prvi plan tako je izašlo nekoliko privatnih firmi poput Radiochirurgije, UPMC-a, Rochea i Medikola, kojima država plaća višemilijunske godišnje iznose za njihovu dijagnostiku i terapije. Pritom su posrijedi medicinski postupci koji svakako spadaju među najskuplje u zdravstvu generalno, ali u javnom prostoru već je zabilježena i bizarna činjenica da trošak za državu u pojedinim dijagnostičkim zahvatima premašuje cijenu novih tehničkih uređaja na kojima su oni izvršeni. No i dalje nema odgovora zbog čega umjesto toga država ne kupi dovoljnu količinu takve aparature za sebe, nego radije kupuje uslugu.

Također, već godinama je vidljiva naklonost s kojom najviši hrvatski politički autoriteti, a naročito Vlada RH, oduševljeno dočekuju svaki sličan privatni projekt. Neurolog i psihoanalitičar Anton Glasnović, docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, mišljenja je da je opisani proboj privatnih subjekata - logična faza razvoja kapitalizma. "Njemu je svojstveno da se širi u sve životne sfere", kaže on za DW, „a svakako i one koje su prethodno bile izvan izravne tržišne logike. Zdravstvo, osobito visokoprofitabilna područja poput onkologije, idealno su polje za akumulaciju kapitala."

Po riječima ovog liječnika, onkologija kombinira tehnološku ovisnost, emocionalnu ranjivost pacijenata i stalnu potražnju. Posebno je atraktivna: uključuje skupe lijekove, sofisticiranu dijagnostiku i dugotrajne terapijske cikluse, tako i stabilan te visok profitni potencijal. „Sa strane“, drži Glasnović, "djeluje dosta psihopatski da se zarađuje na najranjivijima, ali to ne čudi jer je cijeli sustav psihopatski uređen. Država je tu odbor za upravljanje zajedničkim poslovima bogatih i utjecajnih. Politike privatizacije i javno-privatnog partnerstva predstavljaju se kao tehničke, racionalne i tobože neizbježne."

Na pitanje o zdravstvenim radnicima u javnom sustavu, on kazuje da se nalaze u dvostrukoj poziciji: materijalno su ovisni o sustavu koji ih zapošljava, dok su ideološki uronjeni u diskurs "efikasnosti", "konkurentnosti" i "održivosti". Kritika privatizacije s njihove strane, međutim, značila bi i rizik profesionalne izolacije, gubitka upravljačkih pozicija ili blokade napredovanja. „Ali, prosječni ambiciozni liječnik ne može si to dopustiti. Rekli bismo da je u pitanju kombinacija ekonomske i institucionalne prisile, uz kulturnu normalizaciju tržišne logike“, rekao je Anton Glasnović za Deutsche Wele.

Ovaj insajderski uvid zanimljiv nam je i zbog različitosti koje nosi javnozdravstveni sustav u odnosu na druge struke, kao i zbog sličnosti koje s njima dijeli. Primjerice, općenito je poznato ono što sugovornik Deutsche Welea s Medicinskog fakulteta tumači riječima da sustav proizvodi suglasnost ponajviše internalizacijom, usvajanjem tržišnih kriterija kao „realnosti". Šutnja je tu po njemu znak oportunizma, adaptacije, ali i straha, a ne nužno slaganja s prevladavajućim narativom. Pored svega, i on sam ima iskustva s takvim pritiskom, npr. u kontekstu financiranja kongresa, edukacija ili stručnih putovanja.

"Farmaceutske tvrtke to financiraju onim liječnicima koji propisuju njihove lijekove. Odluke o tome tko će dobiti takvu 'potporu' na odjelima, najčešće su koncentrirane u rukama voditelja ili šefova klinika, koji faktički imaju monopol nad raspodjelom tih sredstava“, prepričava nam Glasnović. Time se nadalje stvara hijerarhijski mehanizam nagrađivanja lojalnosti – onaj tko je „dobar sa šefom“ ima pristup dodatnim prihodima i profesionalnim prilikama, dok drugi ostaju isključeni. Anton Glasnović zaključuje da se liječnik tako postupno transformira iz javnog profesionalca u pukog posrednika tržišta.

"Osim toga, farmaceutski kapital prodire u samu jezgru kliničke autonomije", konstatirao je naposljetku. Sa svime tim na umu, zacijelo biva puno jasnije kako je moguće da se javna onkologija zatekla u stagnaciji, dok privatna – cvate. Socioekonomist Toni Prug, docent na Filozofskom fakultetu u Rijeci koji između ostalog istražuje i javnozdravstveni sustav, istaknuo je za DW da se po njegovu uvjerenju radi o dugoročnoj strategiji privatizacije, polagano i indirektno. Situacija ga podsjeća na onu Engleskoj, kao što nam je rekao, a u kojoj se vlade ne usuđuju direktno privatizirati sustav.

"No kontinuirano se", dodao je, „najprofitabilniji tretmani preusmjeravaju u privatni sektor. Civilne udruge, udruge pacijenata i sindikati se tamo desetljećima bore za javno zdravstvo, što povremeno rezultira vladinim odustajanjem od nametanja natjecanja, tržišta i profitnih principa, vraćajući dijelove javnog sustava suradnji, cjelovitoj obradi i tretmanu po kriteriju potrebe. A promjene kod nas su – drastične." Dobro to ilustrira i prošlogodišnje istraživanje "Mapiranje profitnog i javnog zdravstva: inicijalno izvješće i polazna analiza“ pri Centru za mirovne studije (CMS) u Zagrebu.

Prug i ostali istraživači na tom projektu koji je okupio niz stručnjaka iz medicinskih i društvenih znanosti, došli su tako do pokazatelja da je u Zagrebu broj radnika u profitnom zdravstvu, kao udio u totalnom broju radnika u sektoru, porastao sa 15 posto 2020. na 20 posto 2024. godine, a u sektoru skrbi sa 26 posto na 30 posto. U istom razdoblju prihodi privatnika u skrbi su se sa 25 posto udjela u sektoru podigli na 34 posto. Problematičan je i rast medicinske tehnologije u rukama profitnih subjekata, čak i kada usluge prodaju HZZO-u, kao što otkriva rad objavljen na stranicama CMS-a.

"Privatno im vlasništvo omogućava da se bilo kada okrenu isključivo tržištu, samo za one koji mogu plaćati, što narušava pravo na jednakost u zdravstvenoj zaštiti koju nam Zakon RH propisuje", napominje ovaj socioekonomist koji nalazi da vlada, javne institucije i strukovne udruge sadrže veliki broj ljudi koji su u sukobu interesa, jer su se odlučili na paralelno profitno djelovanje. "Spriječiti ih može samo drugačija politika i djelovanje u obrnutom pravcu onog dijela struke koji radi u javnim institucijama“, rekao je Prug za DW, ističući neaktivirani potencijal za strukovni otpor.

"Ne smijemo zaboraviti da se radi o znatnoj većini struke, čiju privrženost javnom i principima jednakosti u zdravstvu i skrbi tek treba aktivirati i učiniti vidljivom – engleske borbe su koristan putokaz kako“, poručio je Toni Prug. Bez sumnje, eventualni zaokret u javnozdravstvenim politikama nije ostvariv bez uključivanja u proces samog medicinskog osoblja i šire javnosti. To upućuje na potrebu angažiranja postojećih strukovnih te javnointeresnih udruženja, od sindikata zdravstvenih radnika do organizacija pacijenata, a koje bi moralo doći do izražaja u daljnjem razvoju sektorskih odnosa.