Osim što je dozlaboga uvredljiva po većinu građana ove zemlje, onih neprivilegiranih, Plenkovićeva izjava o "zemljama Afrike i srednjeg istoka" u kojima je "takvo siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj", čak je i netočna. Prvo što se tiče uvredljivosti.

Premijeru sigurno nije bilo na kraj pameti, a svejedno je učinio točno to, da Republiku Hrvatsku uspoređuje sa zemljama u kojima je većina stanovništva bila na rubu gladi ili čak umirala od gladi u isto ono vrijeme kad je ta ista Hrvatska, primjerice 1990. godine, bila industrijski druga najrazvijenija republika federacije koja je u tadašnjem svijetu stajala prilično dobro. Ako nekome takva usporedba i ne sjeda dobro na želudac, onda pogledajmo istini u oči.

Pregled tjedna Gazda čak i iz Londona trese Plenkijevom Hrvatskom

Hrvatska 2012. godine bila je na oko 108 posto BDP-a u odnosu na onaj BDP Hrvatske iz 1990. Današnji BDP, 28 godina poslije, nije puno viši, ali se u međuvremenu rapidno povećala raslojenost građana i za većinu njih dojam da su oni ili njihovi roditelji, posebno i naročito djedovi i bake, onda živjeli bolje nego danas, nije problem percepcije nego gola činjenica, vrlo lako matematički dokaziva.

Mantra o "razornim ekonomskim učincima nametnutog rata" kojom je HDZ kroz cijele 90-e, kroz desetljeće prvo pretvorbene otimačine, a potom privatizacijske pljačke, onu naivniju polovicu stanovništva držao u stanju moralne ucjene, rasplinjuje se kad se vidi primjer, recimo, Južnoafričke Republike, izrazito heterogene zemlje koja je uspjela ne raspasti se unatoč desetljećima brutalnog apartheida.

Ili pak Bocvane, zemlje koja je u doba proglašenja neovisnosti 1966. bila jedna od najsiromašnijih na svijetu, ali koja je strpljivo gradila svoje društvo i demokraciju, pa danas ima sasvim pristojno javno zdravstvo koje pokriva čak 98 posto stanovništva, isto takvo javno obrazovanje, koja je uspješno prebrodila i endemičnu malariju i TBC, čak i to što je zbog položaja još i danas zemlja s trećim najvećim udjelom zaraženih HIV-om.

Međutim, ta Bocvana, u kojoj je HIV onomad srozao očekivani životni vijek na samo oko 35 godina, odjednom je opet na skoro 70 zato što je vlada preokrenula nebo i zemlju da nabavi svima koji trebaju koliko god treba jeftinih, a učinkovitih lijekova, što je obrazovala stanovništvo, zapošljavala ih... Oh, da, ta ista Bocvana više od polovice svojih prihoda dobiva od rudarenja dijamanata preko tvrtke u čijem su vlasništvu rudnici i u kojoj je država 51-postotni vlasnik. Ono što se zaradi, ide u budžet na korist građana.

Hrvatska, nasuprot tome, koja je još i u SFR Jugoslaviji stajala bolje od nekih članica EU-a, poput Portugala, Grčke, južnog dijela Italije, u međuvremenu je ostala pregaženom najgorom kombinacijom rodijačkog kapitalizma, nacionalizma, rasprodaje i grabeži svog akumuliranog industrijskog, kulturnog, prirodnog, kakvog god bogatstva.

Odjednom, zemlja koja je mogla i morala do danas biti poput Švedske ili Norveške, zaslugom zločina koji je nad njom počinjan tijekom četvrt stoljeća najvećim dijelom pod vlasti HDZ-a, spada u istu skupinu zemalja po razvijenosti kao i Bocvana; u više srednje razvijene zemlje. Istina, Hrvatska je na samom vrhu tog razreda, Bocvana pri sredini, ali, priznajmo si svi jedan po jedan iskreno, bismo li dali ruku u vatru da će za, recimo, 10 godina Hrvatska i dalje biti isto ovoliko razvijenija od Bocvane koja jako brzo raste već pola stoljeća?

Obruč se steže HDZ ne smije rušiti Plenkija, ali zato ga Kolinda cipelari

U konačnici, na istoj takvoj razdaljini u razvijenosti Hrvatska je 1990. držala iza sebe Poljsku, Češku i Slovačku, Mađarsku, o Rumunjskoj, Bugarskoj, Litvi, Latviji i Estoniji da i ne govorimo. U konačnici, jeste li ikada čuli za i jednog jedinog čovjeka iz imigrantskog milijunskog vala očajnika iz Afrike koji bi bio iz Bocvane, pa i iz Namibije, iz Južnoafričke Republike? Ili za ijednog prebjega iz Libije, prije one Gadafijeve nezgode iz 2011., a koji bi bio prvenstveno ekonomski, a ne politički prebjeg?

Premijer Andrej Plenković u svojoj je čestitki za Dan državnosti osim Afrike spomenuo i srednji istok, pa je ostalo nejasno je li pritom mislio da možemo biti sretni što nismo u rangu neke od bliskoistočnih zemalja zapetljanih u nacionalno tragična geopolitička ratna iživljavanja Zapada i Istoka preko svoje kože, ili je mislio na Srednju Aziju.

Koliko god bi suluda bila usporedba s onim prvima, jednako bi bila suluda usporedba i s onim drugima, jer Srednja Azija poznata je kao "svjetska regija s najvećim brojem diktatora na svijetu po kilometru četvornom", što bi značilo, osim da je riječ o regiji s kojom vole poslovati multinacionalne korporacije i sa Zapada i s Istoka, još i to da usporedba života u članici EU-a s takvom jednom zemljom ili je ravno psovanje majke EU-perspektivama ili...

Zapravo, netko paranoičan mogao bi još doći i na takvu ideju da je predsjednik Vlade htio reći da možemo biti sretni što nas elite, garniture vlasti i moći u ovoj zemlji tijekom ovih četvrt stoljeća i kusur, još uvijek nisu baš toliko upropastile, uništile, popljačkale, porobile, odnarodile, oduzele nam dostojanstvo, da bismo i doslovno postali zemlja trećeg svijeta i jedno od svjetskih kriznih žarišta. Naravno da premijer nije htio ispasti takav; on se u čestitki naprosto zaboravio dotle da je počeo blebetati.

Ili je, u goroj varijanti, podlegao savjetima onog istog genija koji je na stranicama Vlade povodom Dana državnosti ostavio poruku da Vlada čestita "svim hrvatskim ljudima". Sa svojih pozicija apsolutne moći to si je na ovim prostorima u svoje vrijeme posljednji mogao dopustiti car Franjo Josip koji se 1914. obratio "svojim narodima".

Nastavak na sljedećoj stranici...

A i to u trenucima proglašenja onoga što će u povijesti ostati upisano kao početak Prvog svjetskog rata. Kako Hrvatska ima svoj Ustav kojim jamči prava stanovnicima svoje republike, to znači da u njoj žive ili životare hrvatski građani i teško da bi itko mogao doći na ideju čestitati praznik i bićima u ovoj zemlji koja ne bi bila ljudska.

U cijelom tom malom, možda i komičnom cirkusu u koji se upleo Andrej Plenković na Dan državnosti, pomalja se dojam da je ovaj čovjek dopustio da ga najrigidnije konzervativne elite i one elite koje objektivno u materijalnom smislu ovoj zemlji i ovom društvu privređuju najmanje od svih ili čak doslovno ništa, da ga i politički i psihološki uvuku u svoju spiralu društvene propasti. A to se u posljednje vrijeme najviše ogleda u mitu o "demografskom propadanju".

Sramotne izjave Kolinda nezadovoljna: Sloboda kretanja je, kaže, loša stvar

Predsjednica govori o nacionalnoj katastrofi u trenutku kad su slobodni građani ove zemlje odlučili ne tratiti svoju slobodu više niti dana dulje nego što bi to baš morali u zemlji u kojoj im je loše, nego otići tamo gdje misle da će im biti bolje. To je, inače, ona ista predsjednica koju nije bilo za čuti da je o nacionalnoj katastrofi govorila u doba potpunog ekonomskog i političkog raspada s Karamarkom, Oreškovićem i Petrovim za državnim kormilom zemlje koja je tada na trenutke nalikovala na skeč iz Montyja Pythona.

Ista predsjednica nije zucnula niti riječi protivljenja niti onda kada je ovoj naciji kroz povijest dokazano i vrijednih i samoprijegornih radnika, kao i samopožrtvovnih boraca za nacionalno oslobođenje, natovaren još jedan uteg dodatnih nekoliko tisuća prijava ratne invalidnosti čak 23 godine nakon završetka Domovinskog rata.

S druge strane, naš kaptolski nadbiskup iseljavanju se suprotstavlja pričom o "ljubavi prema Domovini koja se dokazuje ostajanjem", pa ispada da Josip Bozanić one koji su pobjegli odavde tražeći spas i preživljavanje drugdje, poslovično pljuje kao "one koji ne vole Hrvatsku", na tragu onog Kolindinog da su "oni kojima ovdje nije dobro, slobodni otići". O kolikoj je gomili licemjerja i čiste uvrede po razum prosječnog hrvatskog građanina riječ u priči o "demografskoj smrti Hrvatske" pokazuje nekoliko činjenica.

Prvo, Hrvatska, budimo pošteni i objektivni, u svjetskim razmjerima ipak ima jako dobro javno zdravstvo, ima ne baš visok postotak nezaposlenih, nema visoke stope siromaštva, ima relativno obrazovane "svoje ljude", skoro 100 posto makar bazično pismene. Sve to u svjetskim razmjerima, na površini planeta na kojoj milijarde ljudi zbilja trpe jeziva sranja.

Problem s Hrvatskom je u tome što ova zemlja uporno stagnira, što ju se do sada dozlaboga materijalno iscijedilo na račun rodijačkih tajkuna, političkih i svih drugih premreženih elita, a odsada se najavljuje čak i to da će se na Hrvate udariti i turbokonzervativnim, vjerski fundamentalističkim nasiljem, praktično u smjeru razbijanja sekularne republike.

Pa kada imate ljude koji su u životu pročitali nekoliko knjiga, pogledali i određeni broj filmova mimo komercijalnog treša, koji su usvojili i nekakvo znanje o umjetnički vrijednoj glazbi, vjerojatno čak nekamo i putovali još tamo od 80-ih naovamo, takvi u uvjetima stagnacije naravno da neće biti ludi za razmnožavanjem i naravno da će ići bježati drugamo. Odatle i razlika između gastarbajtera koji su 60-ih i 70-ih odlazili primarno u Njemačku i ovih današnjih hrvatskih emigranata.

Oni prvi su išli s namjerom da se vrate, bez obzira što im komunisti na vlasti užasno išli na jetra. Išli su da se vrate naprosto zato što se Hrvatska onda razvijala, što je imala odličnu perspektivu, čak i s KP na vlasti. Ovi hrvatski iseljenici danas idu zato da se vrate još samo na godišnji odmor, i to ako baš ne budu imali para, prilike ili znatiželje za na odmor iz Irske ići nekamo drugdje osim u Hrvatsku, predivnu zemlju nekad malo primitivnih, ali načelno časnih i radišnih ljudi, koja je materijalno otprilike tamo gdje je bila onda, za većinu čak i gore od 1990. jer se zemlja u međuvremenu užasno raslojila.

Pljuska ekstremistima Nakon Irske: I nas je prostački zvati katoličkom zemljom

Konačni dokaz o licemjerju prolijevanja suza bilo na Pantovčaku ili na Kaptolu ili na Markovom trgu nad "demografskom smrti u Hrvatskoj" jest i to što suze prolijevaju u godinama u kojima je kroz Hrvatsku prošlo kakvih milijun i pol migranata iz zemalja poharanih ratovima, diktaturama, islamističkim fundamentalistima, posljedično i gladi. Naravno da je samo manji dio svih tih ljudi kvalificiran za poslove koji su u ovoj zemlji deficitarni.

Naravno i to da su to mahom toliko razumni, inteligentni ljudi da za cilj kojega se žele domoći imaju puno prosperitetnije ili makar bitno manje depresivne članice EU-a nego što je to Hrvatska. Ali, uz određenu viziju i plan za malu zemlju kao što je naša među tolikim migrantima dalo bi se naći sasvim dovoljno odličnih novih hrvatskih građana i radnika. Naravno da je problem to što nije baš svatko s političkog Balkana kategorija Angele Merkel. A naravno i to da neki posebno nisu merkeličina kategorija.

Usto, postoji i utemeljena sumnja o tome da se snovi o demografskoj obnovi Hrvatske Pantovčaka i Kaptola vrte prvenstveno oko toga da hrvatski građani moraju biti Hrvati, praktični katolici, po mogućnosti vrlo konzervativne prirode, da možda ne bi škodilo i da to budu visine između metar 80 i metar 95, s određenim IQ-om, dokazano neopterećeni određenim recesivnim genima u svom DNK... Drugim riječima, ideje krvi i tla onoliko su sulude i distopijske koliko su to bili izmaštani savršeni totalitarizmi književnika 20. stoljeća poput Huxleyja ili Orwella.

Dopustiti da vas takvi uvuku u ovakve filmove o "demografskoj propasti" znači dovesti se do takve razine zbunjenosti da se više ne razumije da usporedbu s trećim svijetom, diktaturama i nekima od najgorih ratova "hrvatski ljudi", a zapravo hrvatski građani, mogu doživjeti isključivo kao još osobnu uvredu ili totalnu budalaštinu na kakve su obično navikli da dolaze s Pantovčaka ili s Kaptola. Jer ipak je riječ o Hrvatskoj koja je 1990. bila sasvim pristojna, razvijena oaza čak i po mjerilima EU-a. A danas...

Biste li se, dakle, kladili da će Hrvatska i na Dan državnosti 2028. još uvijek bili toliko ispred Bocvane?