Andrej Plenković ima više sreće nego pameti, što ne znači, daleko od toga, da je glup. Hrvatski je premijer odrastao među elitom, formiran je i formatiran da bude dio elite, a realizaciju njegovih ambicija i obiteljskog plana dijelom su odgodile, dijelom promijenile povijesne okolnosti. Umjesto u jugoslavenskoj, završio je u hrvatskoj diplomaciji, umjesto da predstavlja SFRJ u Bruxellesu, tamo je zastupao Hrvatsku, umjesto da predsjeda Savezom komunista Hrvatske, postao je lider njene kadrovske i organizacijski kopirane nasljednice – Hrvatske demokratske zajednice. Dijete crvene buržoazije za omiljenu je boju odabralo plavu...

Nisu, kažimo tako, Andrejem Plenkovićem upravljale samo okolnosti, ali nije uvijek ni on njima. Kad je, nakon kratkog, štetnog i očajnog mandata Tomislava Karamarka, preuzeo HDZ, Plenković nije mogao ni zamisliti kako će se baš njemu desiti ono što bi sigurno preživio Tuđman – kojem su premijeri ionako služili da ih ima - i možda Sanader u prvome mandatu. Kolaps Agrokora oborio bi, drukčije kazano, sve ostale, od Račana do Milanovića, računajući i Sanadera u drugom te Jadranku Kosor u privremenom ciklusu na čelu Vlade. 

No Plenković ga, vidimo, preživljava, dobrim dijelom i zato što nikad u ovom stoljeću nitko nije imao tako jalovu oporbu, sastavljenu od diskreditiranih misionara iz Metkovića, tupog SDP-a i posmrtnih ostataka HNS-a, stranke kojoj Ivan Vrdoljak svojim povratkom upravo rezervira grobno mjesto. 

Ladislav Ilčić HDZ-ov stručnjak za kulturu: S bendom svirao u kavanama

Ozbiljnim akterima političkog života ne mogu se, naravno, smatrati ni Živi zid ni Ivan Lovrinović, kojima se, ulažući nadljudske napore, približava predsjednica čineći sve da ne izgleda kao fikus i da završi kao Josipović. On je, ako je tko zaboravio, svoj poraz trasirao konfliktima s Milanovićem, ali se barem nije samouništavao tako što je, prvo, večerao sa Zdravkom Mamićem, a onda još to smatrao normalnijim od mirnog stajanja dok svira himna.

Da ne bi još jednom prošao agoniju sklapanja loših brakova iz niza interesa, od onih na prvi pogled, do skrivenih poput Mostovih, Plenković je prisiljen činiti i ono što bi mu trebalo biti smetnja, ali se može pokazati kao dugoročno korisno. Relativno dugoročno, najdalje do sljedećih parlamentarnih izbora. 

Imenovanje notornog Ladislava Ilčića na mjesto savjetnika Nine Obuljen Koržinek nije rezultat nikakve svjetonazorske bliskosti prvog ministra ili njegove ministrice kulture sa spomenutim ultrakonzervativcem nego nužde: udomljavanjem violinista kojem desna ruka služi isključivo za držanje gudala kupljena je podrška zastupnika HRAST-a Hrvoja Zekanovića, i to je upravo tako masovno percipirano na Plenkovićevo neiskazano zadovoljstvo.

Jedino gore mišljenje od onoga o dvostranačju Hrvati imaju o zbiljskom višestranačju – o parlamentarnom životu u kojem ne sudjeluju još samo ogulinski ljubitelji parkoura i senjski deathmetalci. Relativna nepredvidivost odnosa u Saboru, uz prateće posljedice svake promjene partnera, izaziva zamor prosječnih, znači većine, birača koji između politike napetih ishoda i one izvjesnih na koje su navikli čak i ako su loši, nemaju dilema. Upravo to odgovara velikim, tradicionalnim strankama, samo što jedna od njih, Socijaldemokratska partija, ne može biti sigurna ni u potporu vlastitih članova i, njih posebice, simpatizera - sve više spremnih da, umjesto u još jednom porazu, sudjeluju u jačanju one struje HDZ-a koju Plenković predstavlja i koja o Ladislavu Ilčiću i Željki Markić misli skoro isto što i Rada Borić i Dragan Markovina. 

Dovoljno realni da znaju procijeniti kako na izborima, bili se oni sutra ili u zakonskom roku, SDP ne može ništa sam, HNS-a neće biti, dok bi svaka koalicija s Mostom bila prvo neizbježna pa odmah zatim neizdrživa, Plenkoviću se lako mogu okrenuti oni što su kod Ive Sanadera vidjeli samo smrvljene ustaške spomenike, a čuli “Hristos se rodi” i da Split bez antifašističke borbe ne bi imao hrvatskog premijera već eventualno guvernera zapuštene talijanske regije. 

Jedini uhićeni predsjednik Vlade u hrvatskoj povijesti sam je kreirao sliku sebe kao prosvjetitelja, europejca i lidera kojem se u ime osvjetljivanja sadašnjosti oprašta to što je do moći došao pomoću najgorih mračnjaka, poput Luke Podruga i Branimira Glavaša, i zazivajući nerazblaženo crnilo.

Evo i nje Kolinda ljuta na Plenkija: Sve si blokirao!

Andrej Plenković se, ako ne istim onda svakako sličnim doima u okruženju svih tih Hasanbegovića, Ilčića i ostalih o kojima ovisi. Možda to i ne odgovara činjenicama, ali one su uvijek u politici manje, mnogo manje važne od dojma, koji je sve više takav da prvi ministar može početi kalkulirati s ishodom onoga s čime već računaju prosječni birači. Jednostavna je to operacija prema kojoj sve osim velikog broja mandata njegova HDZ-a znači slabljenje Plenkovićeve pozicije i jednaku, ako ne i veću ovisnost od rigidne desnice kojoj je, što HRAST pokazuje u Saboru, Bruna Esih i prateći ansambl u Zagrebu, a Željko Glasnović gdje stigne, svaki ustupak motivirajući tek za novi zahtjev s nadnevkom iz 1941. ili nekoliko stoljeća ranije.

Mogao bi, dakle, sadašnji predsjednik HDZ-a i šef Vlade koju je Agrokor zadesio, a koju oporba čuva tako što se ne zna dogovoriti niti hoće li je i kako zbilja probati srušiti, završiti kao Ivo Sanader spletom okolnosti: kao demokršćanin simpatiziran od liberala i svih drugih s lijevog centra što vjeruju kako se povijest može ponoviti i kako će, opet, snažni, od ridikula i neoustaša neovisni šef Hrvatske demokratske zajednice tom strankom upravljati kadrovskim čistkama, a društvom politikom deratizacije, nakon koje od njegovih sadašnjih saveznika i iznuđenih savezništava neće ostati ništa više od onoga što je na broju četiri Trga žrtava fašizma ostalo od, recimo, Ivića Pašalića 2002. godine. Veliko ništa. Baš ništa.