Plenki u strahu: Živi zid i desničari mogu preuzeti Vladu
Nakon objave prvih rezultata talijanskih izbora, u Hrvatskoj je zavladao ledeni užas: iz nove političke aritmetike Apeninskog poluotoka, u kojemu možemo gledati slike dogledne hrvatske budućnosti, postalo je jasno da bi našu zemlju, u slučaju pada ove loše Vlade, možda čekalo nešto gore – opcija prema kojoj bi Živi zid dodatno narastao, dok bi ljuta desnica mogla preuzeti ostatak političke scene.
Ta je stranka, naime, kontinuirano rasla zadnjih pet mjeseci, da bi tek u veljači zaustavila rast. SDP je pao na 19,8 posto, ne uspjevši se uzdići ni na Agrokoru ni na Martini Dalić i Anti Ramljaku, što je dokaz da je stranka u fazi entropije. Živi zid sad uživa 12,3 posto biračke podrške. Oni rastu, SDP pada: hoće li se te dvije putanje susresti u jednoj točki, a potom nastaviti istu putanju, rasta Živog zida i pada SDP-a? Pogledamo li Italiju, vidjet ćemo da to ne bi trebalo biti nezamislivo.
U Italiji je, naime, pokret Pet zvjezdica dobio najviše glasova (oko 32 posto) iako se cijeli establishment rukama i nogama bori protiv njih već godinama. No ne ide. Desničarska koalicija Bunga-Bunga Berlusconija i Matea Salvinija (kojoj asistiraju i minijaturna Talijanska braća) druga je snaga u zemlji, a ciljevi za koje se oni zalažu izgledaju kao da ih je pisao Viktor Orban – protjerivanje 600.000 izbjeglica prvi je među njima.
"Usporedba Živog zida s Pet zvjezdica je optimistička po Hrvatsku", kaže nam sugovornik dobro upućen u unutarnji život Živog zida pa dodaje: "Talijanskih je Pet zvjezdica antiestablishment pokret koji čine ozbiljni ljudi, dokazani u svojim profesijama, recimo nešto kao doktor Bunjac u Živom zidu. To nisu likovi nalik na Pernara ili Vladimiru Palfi. Tako da bi pobjeda ili snažan uspon Živog zida u Hrvatskoj bio gora vijest za našu zemlju nego što je to pobjeda Pet zvjezdica za Italiju."
U razdoblju postideoloških stranaka, u kojemu su klasične stranačke ideologije – socijaldemokracija, liberalizam, marksizam, anarhizam i sl. - mrtve, Živi zid se prepoznaje uglavnom kroz energiju Ivana Pernara. Ta je energija u zadnje vrijeme dojmljivija od SDP-a: Pernara iznose iz sabornice, Pernar svima kaže sve u brk, Pernara nije moguće zbuniti, Pernar se ne boji, Pernar je protiv NATO-a, Pernar je protiv Izraela, Pernar voli Ruse, Pernar ne radi sklekove nego rukama odguruje zemlju, Chuck Noris je uvrijedio Pernara, ali samo jednom...
No najvažnije - biračima kojima se zgadio establishment - jest to što se Pernar legitmira kao neustrašivi grobar elite. To je pozicija na kojoj je iznikao Luigi Di Maio u Italiji (nasljednik Beppea Grilla), na kojoj je stanoviti "Preletač", performer koji je glumio političara, nedavno u Srbiji dobio stotine tisuća glasova.
Prije pet godina u Italiji su dominirale analize u kojima se isticala jedna objašnjavajuća rečenica: "Beppe Grilo i njegov pokret Pet zvjezdica privlači ljude kojima se zgadila politika". Gađenje je motorna snaga pokreta koji se godinama gradio pažljivo, pametno i ustrajno. A koliko se hrvatska politika gadi ljudima koji u nju nisu involvirani nema potrebe elaborirati.
Gadi im se od jutra do mraka, gadi im se bezuvjetno, gadi im se u punom opsegu – za ljevičarsku indolenciju i nesposobnost gađenje je podjednako kao i za desničarsku dovitljivost u potkradanju vlastite države. U Italiji je desnica, vitalna i agilna, ksenofobna i militantna, preživjela, ali su liberalni centar i demokratska ljevica – okoštali, beživotni i bezidejni - pometeni. Ni poseban izborni zakon koji je Italija lani izglasala kao branu protiv Pet zvjezdica nije pomogao.
Europa i Amerika, Italija i Hrvatska, dijele se na očajni, odvratni establishment (poraženi su Hillary Clinton, Britanija u EU, Matteo Renzi) i šašavi desni ili lijevi antiestablishment (Trump, kod kojega se lažna antiestrablishment pozicija kombinira s radikalnom nacionalizmom i ekonomskim izolacionizmom).
Alternative su, dakle, sužene, a perspektive nevesele. Otac utemeljitelj Pet zvjezdica Beppe Grillo sebe je zvao "konzervativnim revolucionarom", tvrdio je da nije ni desno ni lijevo, a narodu je nudio bijeg od korumpiranih likova. Na svojim skupovima znao je okupiti i po dva milijuna prosvjednika - što Živom zidu, ni u hrvatskim razmjerima, vjerojatno nikad neće poći za rukom. Njihova najveća masovka okuplja tridesetak maloljetnika kojima Pernar drži vatrene govore ispred Sabora ili kakve škole u koju nije pripušten.
No njihova je internet-gerila moćna vojska, koja formulama otpora eliti daje snagu. Jer ideje postaju materijalna sila kad zahvate mase. Beppe Grillo je tvrdio – a u tome se slažu i njegovi nasljednici - da "svim političarima koji su osuđeni za korupciju i slična nedjela treba posve onemogućiti ulazak u u parlament u kojemu se profiliraju interesi naroda, a oni su dokazali da se za te interese nimalo ne brinu, nego naprotiv, aktivno rade protiv njih".
Ukratko – to je revolucija bez nasilja koja napreduje pažljivom organizacijom grupa na društvenim mrežama, marljivim radom u svim sferama, od digitalne pa do ulične, obraćanjem ogorčenom čovjeku. Pet zvjezdica također je koketirao s idejama protiv cijepljenja djece ili povratka lire, no vremenom su ipak reterirali.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Znaju li ljudi kod nas što uopće nudi Živi zid? Većina nema pojma. Što oni, doista, žele? Iako nisu u stanju organizirati masovni miting, u stanju su privući mase koje nemaju pojma o njihovu programu. Ta stranka - piše Wikipedia - zagovara "libertarijanizam, pragmatizam, protekcionizam i euroskepticizam", a prema političkom položaju "čini sintezu desnih i lijevih vrijednosti". Oni su na nacionalnim pitanjima, "za dom, najdesniji", a na socijalnima su "najljeviji".
Ta je kombinacija, neideologični, socijalni, nacionalni, omogućila i uspon Mosta, koji se u jednom trenutku učinio prihvatljiv šarolikoj skupini građana kojima se zgadila politika - no oni nisu znali da je Ivica Relković sakrio pravu zastavu Mosta, kaptolsku, i da na taj način za klerikalne ideje želi pridobiti i lijeve birače, kao i birače centra.
Tu je narodnofrontovsku logiku smislila Kominterna prvih godina Drugog svjetskog rata kako bi na stranu antifašista privukla i one koji nisu komunisti, kako bi ih u pravome momentu, kad postanu dovoljno jaki, odbacila. Živi zid je posudio tu "aideologičnost" od Mosta, odnosno Relkovića, koji se sad bori protiv "ploda nutrine svoje". Živozidaški je program eklektička kombinacija vrlo šašavih rješenja na čijem vrhu dominira zamisao o tiskanju novca.
Živi zid se zalaže za nekreditirani novac ("država", kažu oni, "mora imati moć nad stvaranjem novca, a ne privatne banke"). Živozidaši žele kroz nacionalnu emisiju novca potaknuti "realnu ekonomiju", oni traže suzbijanje "korova" korupcije i koruptivnog djelovanja u politici i poslovanja, zaštitu sitnog kapitala, a ne (samo) krupnog, slabljenje tečaja kune, reviziju i procesuiranje.
Oni su i za "lustraciju cjelokupnog korumpiranog kadra", "besplatno zdravstvo i školstvo", potom za niže poreze, ukidanje RTV pretplate, izlazak iz EU i NATO saveza, vanjsko-političku neutralnost i protiv sluganstva, dobrosusjedske odnose i "pomirbu uz traženje ratne odštete Domovinskog rata", "povlačenje HV-a iz svih vojnih misija u inozemstvu", "zaštitu okoliša" te "potpunu zabranu GMO proizvoda" - zalažu se za promicanje kršćanskih i moralnih vrijednosti, referendume o svim nacionalno važnim pitanjima, istinu u politici i političare "novoga kova" koji nisu na "uzici" stranih interesnih, tajnih i javnih grupa i organizacija, pomirbu unutarnjih destruktivnih podjela (desnih i lijevih) u cilju stvaranja konstruktivne prosperitetne budućnosti, stvaranje uvjeta za rast nataliteta, zaustavljanje iseljavanja i "odljev mozgova", legalizaciju konoplje u ljekovite svrhe, zaštitu životinja...
U ovoj programskoj marmeladi od pojmova gotovo da nema ideologije koja nedostaje. Nedostaje, međutim, koherencije. Kako bi smanjili poreze, a omogućili besplatno školstvo i zdravstvo? Ako rješenje vide u tiskanju novca, kako to da se nitko u Europi nije sjetio tog genijalnog rješenja? Ako žele kršćanske vrijednosti, zašto ne pokažu diplomu Vladimire Palfi? Istina jest kršćanska vrijednost. Kakve veze ima libertarijanizam s besplatnim školstvom? Ili s besplatnim zdravstvom?
Program, pak, desničarskih stranaka – poput konzervativaca Ruže Tomašić ili solo igrača Željka Glasnovića – puno je korherentniji: oni su protiv imigranata, udbaša, ljevičara, Jugoslavena...
Jedini je problem u tome što ovdje imigranata nema (čim dođu u Hrvatsku nastoje pobjeći i nije ih moguće zadržati ni silom), u Glasnovićevoj podjeli na "dvije Udbe" on redovito glasa za vladu "desne Udbe" (jer bi njezinim padom vjerojatno i sam bio pobrisan s politčke pozornice), a stanovništvo izumire ili bježi u egzodusu biblijskih razmjera, tako da će čak i neželjene manjine postati poželjne kad radna snaga padne ispod minimuma – a taj je trenutak sve bliže...
Rast desnice i rast Živog zida čine se danas sigurnijima nego rast bilo kakve opcije koja bi u prvom planu imala spas države racionalizacijom svih njezinih neracionalnih sektora - a takvi su gotovo svi. U HDZ-u, međutim, vjeruju da imaju lijek koji će primijeniti protiv Živog zida.
"Svi njihovi istaknuti članovi su ranjivi. Točno se zna tko im je davao novac, velike gotovinske isplate na ruke. Riječ je o poznatom trgovcu oružjem koji je prilično blizak Rusima. Praktički svaki istaknuti član stranke ima detalj koji bi ga u javnosti, među njihovom populacijom, politički pokopao. Kad dođe pravi trenutak za to, pritisnut ćemo crveni gumb i narediti uništenje protivnika", kaže nam izvor upućen u planove stranke.
Osim Živog zida, opcija koja vreba iza ugla je ljuta desnica. Političari poput Ruže Tomašić ili Željka Glasnovića mogu na talijanski slučaj gledati s nadom. No oni ne moraju - kao što nikad i neće - doći u poziciju da samostalno formiraju vlast. Opasnost leži u tome što je taj tip desnice već odavno započeo dugi marš kroz institucije. Vladajuća većina muči se ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja je ozakonjena čak i u Turskoj te Bosni i Hercegovini, zemljama koje nisu perjanice zaštite ženskih ljudskih prava.
Vladajuća većina nedavno je smijenila Daliju Orešković, nepotkupljivu predsjednicu Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, instituciju koja je sprečavala političare u muljanju, zlouporabi javnih pozicija u privatne svrhe. Odletio je i Boris Jokić, predvodnik građana koji vjeruju da Zemlja nije ravna ploča.
Ne piše se dobro ni Lori Vidović, pučkoj pravobraniteljici, dok je katastrofalna ministrica Nada Murganić smijenila kvalitetnu pravobraniteljicu za djecu Ivanu Milas Klarić. Vladajuća stranka drži pod željeznom kontrolom televiziju te praktički sve institucije vlasti i gospodarstva u Hrvatskoj - Komoru, Državno sudbeno vijeće, sve važne sudove, javne tvrtke...
Politika prema imigrantima malo je mekša od mađarske, još nemamo Jobik, Andrej Plenković ne podsjeća na Orbana, ali u cjelini - mi smo na mađarskom putu. To je put iliberalne demokracije. Mađarska, ipak, ima bitnih prednosti u odnosu na nas. Mađarska je ekonomija jača i vitalnija od naše koja izumire. Imamo državu na unutarnje sagorijevanje, u kojoj je orbanizam bez Orbana već na djelu. I koliko god to ružno zvučalo, činjenica je da možemo zamisliti i gore opcije. No u tome nema ništa utješno...