Slobodan Praljak nekad je bio jedan od perspektivnijih hrvatskih političara. Završio je čak tri fakulteta, režirao je film Povratak Katarine Kožul, diplomirao je elektrotehniku na Zagrebačkom Sveučilištu, predavao je filozofiju i sociologiju, ali početak Domovinskog rata promijenio je sve. Pridružio se novoosnovanoj hrvatskoj vojsci i formirao jedinicu sastavljenu od umjetnika i intelektualaca. 

Usprkos gotovo nikakvoj spremi, Praljak je uspio obraniti Sunju i zbog toga je nagrađen promaknućem u čin generala-bojnika.

Miroslav Međimorec, autor knjige "Piše Sunja Vukovaru", opisao je kako su početak Domovinskog rata dočekali u Sunji:

"U Sunji je neobična odjeća s kojom se uputio u rat nasmijala branitelje, ali im se on uskoro nametnuo svojim znanjem, organizacijskim odlikama, srčanošću i snagom. Isprva je pomagao pri izgradnji utvrđenja i uvjeravao branitelje kako je važno da ih grade. Do tada svi su branitelji cijenili pušku, malo njih i lopatu. Jednom zaklonjeni rovovima i vrećama pijeska lakše su se odupirali, teže odlučitvali na povlačenje i bijeg. Prvih dana umalo je poginuo pod urušenim zidom u željezničkoj postaji. Nakon odlaska Leoparda, Žarka Peše, postao je zapovjednikom obrane Sunje. Zbog duge, neuredne brade i eksplozivnog temperamenta, načuli su nešto i o njegovoj umjetničkoj profesiji, branitelji su ga prozvali Hemingwayem i taj mu je ratni nadimak ostao do danas.

Uvodi disciplinu i red, suzbija pljačku preostalih stvari iz napuštenih kuća, većina je opljačkana odmah po izbijanju sukoba krajem srpnja, ne boji se sukoba s neposlušnima i onima koji se opiru redu. Domaći branitelji se protive novim pravilima, drže da, kao i dotad, u svom gradu imaju pravo činiti što ih je volja, ne vole previše došljake koji su došli zbog nekih svojih interesa, vjerojatno da se okoriste ili da napreduju u novoj vlasti. Nema smisla odgovarati na takve prigovore kad je neizvjesno tko će glavu sačuvati, hoće li se hrvatska vlast uopće održati i rat dobiti.

Jedan pijani branitelj mu prijeti otkočenim pištoljem, ali ga Hemingway razoružava i pod pratnjom šalje u zatvor. Uhićenik skriva drugi pištolj, puca u pod kombija kojim ga voze, razoružava pratnju i bježi. Kad se otrijeznio sam se vraća i prijavljuje Hemingwayu, koji mu oprašta, mire se i postaju prijatelji. Sad ga već svi uvažavaju i cijene. Stalno obilazi položaje, poznaje pojedinačno svakog branitelja."

Haag Šok u Haagu: Praljak popio otrov, odveli ga u bolnicu

1993. godine poslan je u Bosnu i Hercegovinu kao predstavnik hrvatskog ministarstva obrane u HZ Herceg-Bosni gdje je poslije postao zapovjednik snaga HVO-a kojim je zapovijedao sve do rušenja starog mosta u Mostaru. Cijelo vrijeme se branio govoreći da je samo čuvao hrvatski narod, a za rušenje mosta krivio je Armiju BiH. 

Njegovo suđenje u Haagu traje dulje od jednog desetljeća, a tijekom tog vremena su isplivale brojne kontroverze, prvenstveno o njegovom imovinskom stanju. Naime, sud mu je oduzeo branitelja zato što je procijeno da raspolaže imovinom od 6,5 milijuna eura (pedesetak milijuna kuna) pa mu je naloženo da vrati 2,8 milijuna eura koliko je sud platio njegove odvjetnike.

Jednu od najvećih kontroverzi otkrio je Večernji list kad su objavili da je Praljak od MORH-a 13. svibnja 1993. dobio rješenje za stan površine 78,7 četvornih metara u elitnom dijelu Zagreba na Svetom Duhu 137. Prema jednoj verziji Praljak u tom stanu nikada nije živio, a prema drugim izvorima general se uselio, ali mu se stan nije svidio. 

Kako god bilo, Praljak je Ministarstvu obrane taj stan na Svetom Duhu vratio 10. veljače 1994. godine i istog dana dobio pravo useliti se u novi, još veći stan, površine 98 četvornih metara u Ilici. U njega se uselio godinu kasnije, 15. veljače 1995. 

No, prema riječima sugovornika Večernjaka, koji je tog dana s još jednim kolegom "odradio" primopredaju stana u Ilici 109, ni ta selidba nije prošla glatko. 

– Došli smo prerano tako da smo čekali nekoliko minuta. General Praljak stigao je u "civilu", dok smo mi, naravno, bili u uniformama. Popeli smo se do kata na kojem se nalazio njegov stan. To je odličan stan, četverosobni, bez namještaja kao i većina ostalih koje smo davali, ali kompletno uređen. Parketi, zidovi, kupaonica... sve su te stvari uvijek bile tip-top – ispričao je taj sugovornik. 

No, prava drama odvila se i prije nego li su otvorili vrata. 

- Koji je ovo kurac? Kao da ulazim u zahod. Mijenjaj to - vikao je Praljak na nas. Onako, dubokim glasom i s visoka. Čini mi se da je u tom trenutku Praljak već bio stambeno zbrinut, ali je ipak dobio taj stan, no tko sam bio ja da preispitujem zapovijedi – ispričao je bivši operativac MORH-a, koji je u to vrijeme obavljao "terenske" poslove za stambenu komisiju. 

Presuda u srijedu Prlić i drugi - konačna presuda o etničkom čišćenju

Takav Praljkov način komunikacije nije mu se svidio jer, kako je rekao, "ipak sam ja predstavljao nekakvu službenu osobu u odori". 

– Pošto smo ušli u stan, pokazali smo mu sve prostorije. S većinom je bio zadovoljan, no nisu mu se svidjeli dovratnici. Treća zamjerka bila su opet neka vrata, ne sjećam se točno jesu li to bila vrata zahoda ili ostave, no zamjerio im je što se otvaraju na pogrešnu stranu. Vrata su se, naime, otvarala prema van umjesto prema unutra i to ga je iživciralo. Sve njegove zamjerke unijeli smo u službeni zapisnik, predali smo mu ključ i otišli. Ako se dobro sjećam, Praljak je u jednom trenutku, onako sebi u bradu, kazao da će u taj stan smjestiti rodbinu, prognanike iz BiH. Ponavljam, nije moje da sudim, ali bilo je tada mnogo ljudi koji su tražili stan i koji su ispunjavali sve uvjete prema našem pravilniku. Pa valjda su nadležna tijela odlučivala koji će prognanici i kada dobiti koje stanove – dodao je sugovornik Večernjeg lista. 

Na temelju dobivenoga stanarskog prava, Slobodan Praljak taj je stan u Ilici 1996. godine i otkupio. Sredinom 2001. Ministarstvo obrane javnosti je predočilo podatak da je Praljkov stan u Ilici procijenjen na 986 tisuća kuna, a general ga je otkupio za samo 205 tisuća kuna.

Praljkovo preuzimanje Chromosa bilo je predmetom istrage Državne revizije gdje su ustvrdili postojanje određenih nepravilnosti. Ali čitav taj postupak najbolje opisuje komentar Poslovnog dnevnika.

"U jednom je ipak gori od drugih: tvrtka koju je sam osnovao (Oktavijan) 1999. je kupila društveno poduzeće Chromos boje i lakovi, u čijem je Nadzornom odboru Praljak tada sjedio, a dvije godine bio mu je i predsjednik Uprave. Na stranu tko je i zašto tvornicu boja 1995. povjerio filmskom redatelju i vlasniku nekoliko diploma, od kojih nijedna nema veze s ekonomijom ili upravljanjem. Problematično je nešto drugo: Praljak je sebi prodao tvrtku kojom je upravljao u ime svih nas, i to za, kako je ustanovila revizija, dva milijuna njemačkih maraka ispod tržišne cijene".

Žalbeno vijeće Haaškog suda poništilo je presude za nehumano postupanje s civilima u Duši, općina Gornji Vakuf. Ali po drugim točkama optužnice mu je potvrđena presuda od 20 godina zatvora.

Praljak se onda okomio na suca Agiusa i doviknuo da s prijezirom odbacuje tu presudu. U tom trenutku je prekinuto čitanje presude zbog, kako se pretpostavlja, Praljka koji je popio otrov.

Sudac je kasnije rekao da se ne dira Praljkova čaša, kako se pretpostavlja zbog policijske istrage. Intervenirala je i hitna pomoć, ali nije poznato u kakvom je stanju Slobodan Praljak.