U subotu, 22. kolovoza, kod Spomen-crkve Muke Isusove u Donjem Maclju bit će održan posljednji ispraćaj i pokop 500 žrtava čiji su posmrtni ostaci nakon gotovo osam desetljeća vraćeni iz Slovenije. Ceremoniju organizira Ministarstvo hrvatskih branitelja, uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Riječ je o žrtvama poratnih događaja iz 1945. godine, povezanih s Križnim putem i masovnim likvidacijama nakon završetka Drugog svjetskog rata. Njihovi posmrtni ostaci desetljećima su se nalazili u neobilježenim grobištima, rudnicima i jamama, a proces pronalaska, identifikacije i povratka i dalje traje.

FELJTON. 5. DIO Tajna ruta bijega krvnika iz Hrvatske: Pavelićevo po šumama i gorama

Ovo je priča o sudbini tih ljudi, o mjestima na kojima su stradali, desetljećima šutnje koja su uslijedila te o pokušajima da se danas utvrde činjenice i dostojno pokopaju pronađene žrtve.

Sredinom svibnja ove godine, na graničnom prijelazu Macelj, odvila se tiha primopredaja. U Spomen-parku Dobrava u Mariboru, gdje su ostaci godinama počivali, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved položio je vijenac, nakon čega je kolona s 500 posmrtnih ostataka krenula prema Hrvatskoj. Radilo se o prvom takvom činu između dviju država, omogućenom bilateralnim sporazumom i radom zajedničke komisije.

Žrtve, ekshumirane između 2013. i 2017. godine, pronađene su u četirima masovnim grobnicama duž trase Križnog puta. Najveći broj, čak 307 tijela, pronađen je u Košnici kod Celja. U Cerklju ob Krki ekshumirana je 161 žrtva, u Podstenicama (Rugarski klanci) 22, a u Trebčama još deset. Antropološkom analizom utvrđeno je da se radi uglavnom o muškarcima u dobi od 18 do 40 godina, no među njima je bilo i maloljetnika. Pronađeni osobni predmeti, vjerska obilježja i dijelovi odjeće, prema priopćenju ministarstva, "nedvojbeno" ukazuju da se radi o Hrvatima. Na kostima su vidljivi tragovi nasilne smrti, uključujući rane od vatrenog oružja i lomove. Zbog fragmentiranog stanja ostataka, pojedinačna identifikacija, nažalost, neće biti moguća.

FELJTON. 6. DIO Pavelić je udario u mahniti bijeg pred navodim tenkovima:‘Idu Rusi... tenkovi.. hajde sa mnom’

Da bismo razumjeli sudbinu ovih 500 ljudi, moramo se vratiti u svibanj 1945. godine. Suočeno s nezaustavljivim napredovanjem partizana, vodstvo NDH donijelo je odluku o povlačenju prema sjeveru. Naredba je glasila: izbjeći predaju partizanima i domoći se Austrije, gdje su se nadali da će ih zapadni Saveznici prihvatiti kao ratne zarobljenike ili saveznike u borbi protiv komunizma. Kroz Sloveniju su se kretale goleme kolone vojnika Ustaške vojnice i Domobranstva, pomiješane s desecima tisuća civila koji su bježali u strahu od odmazde. Taj masovni bijeg usporavao je kretanje i činio predaju Saveznicima gotovo neizvedivom, dok su ih partizanske snage zatvarale u obruč.

Glavnina kolone stigla je na Bleiburško polje 15. svibnja. Umorni i iscrpljeni, vjerovali su da je njihov put završen. Hrvatski pregovarači, generali Ivo Herenčić i Vjekoslav Servatzy, suočili su se s britanskim brigadirom Patrickom Scottom, no nade su im se brzo raspršile. Britanci, djelujući u skladu s dogovorima s jugoslavenskim saveznicima, odbili su prihvatiti predaju. Scott je hladno priopćio da se moraju bezuvjetno predati Jugoslavenskoj armiji, odbijajući bilo kakve daljnje pregovore. Politički komesar 51. vojvođanske divizije, Milan Basta, postavio je ultimatum: predaja unutar sat vremena ili napad. 

Predajom na Bleiburgu nije završen užas, već je tek počeo njegov najstrašniji dio. Umjesto statusa ratnih zarobljenika, vojnici i civili postali su plijen pobjedničke vojske željne osvete. Odmah nakon razoružavanja, formirane su beskrajne kolone koje su pješice, pod oružanom pratnjom, vraćene u Jugoslaviju. Taj iscrpljujući marš, bez hrane i vode, ostao je zapamćen kao Križni put. Zarobljenici su putem bili izloženi sustavnom maltretiranju. Svako zaostajanje kažnjavalo se smrću. One koji su od iscrpljenosti padali uz put, partizani su bez milosti ubijali. Rijeke, jarci i usputne šume postajali su prve masovne grobnice.

Križni put vodio je zarobljenike do sabirnih logora i stratišta diljem Slovenije i Hrvatske. Časnici i istaknuti pripadnici ustaškog pokreta odvajani su za trenutnu likvidaciju, dok su ostali nastavljali iscrpljujući hod. Masovna pogubljenja provodile su jugoslavenska tajna policija OZNA i jedinice Korpusa narodne obrane Jugoslavije. OZNA je izdavala precizne upute o postupanju sa zarobljenicima. U jednoj od njih, izdanoj 6. svibnja 1945., stajalo je: "Časnici se trebaju bez iznimke očistiti... U načelu, u čišćenju i likvidaciji ne treba pokazivati milost."

Danas pokojni Vladimir Fuček svojedobno je za Večernji list ispričao kako je kao 17-godišnjak preživio golgotu.

- I 70 godina kasnije, kad se prisjetim Križnoga puta, stisne mi se grlo, a suze same poteku... Toliko godina poslije tih tragičnih događaja koji su obilježili moj život, sjećanja su zbog proteka vremena ponešto zamućena pa mi, kada razmišljam o tim danima, svaki put u sjećanje dolazi neki drugi, novi događaj. To je zato što sam nastojao sjećanja iz tog vremena potisnuti gotovo do zaborava jer je u onom političkom sistemu o tome bilo opasno govoriti. Bleiburg, Dravograd, Maribor, zarobljenički logori iz poraća 1945. bili su tabu-teme sve dok nije poražen komunizam, dok nisu održani prvi demokratski izbori i proglašena neovisna, slobodna Republika Hrvatska - rekao je Fuček 2016. za Večernjak.

Zaboravljena tužba Bleiburg: Tražili da se Titu sudi u Haagu, ovo su detalji optužnice protiv Broza

U obitelji je odgajan u hrvatskom domoljubnom duhu jer su oba roditelja bila djelatna u političkom životu. Majčina braća bila su utemeljitelji Hrvatskog pjevačkog društva "Frankopan" u Remetama, a njegov otac bio je član HSS-a. Kada je u ljeto 1942. raspisan natječaj za upis u domobranske vojne škole, uspio je nagovoriti roditelje da mu dopuste prijavu na natječaj za upis. Na veliku radost bio je primljen za pitomca, a nakon Petrovaradina i Srijemske Kamenice, proljeće 1945. dočekao je u Zagrebu, gdje se nalazila Domobranska zastavnička škola.

Tih dana u Zagreb su pristizale kolone izbjeglica iz Srijema, Slavonije i Bosne i u gradu se osjećala posebna atmosfera. Izbjeglice su, međutim, donijeli sa sobom i vijesti o postupanjima partizanske vojske prema stanovništvu na područjima koja su zauzeli.

- Tumačili su da je upravo to razlog zbog kojeg bježe. To je nužno dovelo i do razgovora u našoj obitelji o događajima koji slijede - govorio je Vladimir Fuček (na slici)..

Prisjetio je da je bio ponedjeljak tog 7. svibnja kada je oko podne došao otac i kazao da bi bilo opasno dočekati partizansku vojsku kod kuće.

- Priključili smo se očevoj postrojbi i krenuli iz Zagreba Ilicom i kroz Kustošiju u nepoznato.

Ta postrojba, bojna, bila je ustrojena početkom 1945. i sastojala se od tri satnije od oko 600 vojnika. U njezinu sastavu bile su dvije satnije "starih" vojnika i jedna satnija vojnika unovačenih u jesen 1943. godine. Kod Zaprešića su primili zapovijed za povlačenje kroz Hrvatsko zagorje prema Celju, gdje su 9. svibnja i doznali za kraj rata. Bio je 14. svibnja kada su stigli u neposrednu blizinu austrijske granice i kasno poslijepodne utaborili se u šumarcima uz rub poljana koje se prostiru od Bleiburga i Unterloibacha prema Sloveniji.

- Kada je u naše zapovjedništvo stigla vijest da je dogovorena predaja, zapovjednik je rekao da nas više ne veže prisega i da, tko hoće, neka ode i preda se. Trećina vojnika odlučila je otići na bleiburško polje i predati se, među njima moj otac i ja, misleći da ćemo vjerojatno neko vrijeme biti zarobljenici, engleski ili partizanski, i da ćemo nakon toga biti upućeni svojim kućama. Ni u najcrnjim mislima nismo mogli predvidjeti strahote koje su nas čekale - prepiričavao je 2016. Fuček.

U Lawamundu su zatekli brojne partizane, koji su odmah naredili svrstavanje u četverored.

- Dok smo stajali u koloni, do nas je dojahao neki partizanski oficir i upro bičem prema meni povikavši: "Skidaj se!" Kada sam rekao da kao ratni zarobljenik imam pravo na svoju odoru, zviznuo me bičem po glavi. Na čelu mi je prsnula koža i iz rane sam počeo jako krvariti. Toga trenutka iz grupe partizana izdvojila se jedna partizanka vičući iz sveg glasa: "Klerofašistu!". Dojurila je do mene, dohvatila zlatni lančić s križićem koji sam nosio oko vrata, dar krsne kume, i povukla ga tako snažno da je lančić pukao, a i koža na mojem vratu...

Počelo je razvrstavanje na domobrane, ustaše, časnike i dočasnike. Časnike su odmah odvajali i odvodili u vojarnu zvanu Kadetnica.

- Mi smo utjerani u kolonu prema Celju. Putem je bilo maltretiranja i fizičkog zlostavljanja, pa i likvidacija. Nisam ih vidio na svoje oči, ali da ih je itekako bilo, shvatio sam na povratku. Nisu se vraćali mnogi koji su s nama krenuli, poput ljudi na kolima u slavonskim narodnim nošnjama - ispričao je Fuček.

Noćili su u Celju; noći u tim provizornim logorima bile su jednako strašne kao i kilometarska hodnja. U prolasku kroz Svetu Nedelju stoički su podnijeli batinanje koje su im priredili civili koji su stajali uz rub ceste. Od gladi, žeđi, bolesti i umora deseci i stotine ostali su ležati pokraj ceste; svi su nemilosrdno ubijani. Nakon stotina prepješačenih kilometara, tri mjeseca kasnije u Zagrebu dobio je otpusnicu.

- U kakvu sam stanju tada bio, najbolje govori činjenica da me majka nije prepoznala, a kada joj je rečeno da sam ja taj što stoji pred njom, pala je u nesvijest. Težio sam 36 kilograma i danima se nisam mogao kretati bez štake. Stjecajem niza sretnih okolnosti i uz Božju pomoć ostao sam živ... - ispričao je Fuček koji je preminuo 2021. u 94. godinu. Pokopan je u zagrebačkim Remetama.

Slovenija, zemlja masovnih grobnica

Slovenija je postala poprište najvećih poratnih zločina. Jedno od najvećih stratišta je protutenkovski rov u Teznom kod Maribora, gdje je prema procjenama slovenskih istraživača ubijeno oko 15.000 ljudi. U šumama Kočevskog Roga i Macelja, u rudniku Huda Jama te na stotinama drugih lokacija, tisuće ljudi ubijene su i bačene u jame i špilje. 

Huda jama, napušteni rudnik ugljena kod Laškog, postao je sinonim za komunističke zločine. U svibnju i lipnju 1945., partizanske jedinice su ovamo dovodile zarobljenike iz logora Teharje. Žrtve, vezane žicom u paru, svlačili su, naređivali im da kleknu iznad rudarskog okna, a potom ih ubijali metkom u potiljak, maljem ili krampom. Mnoge su u jamu bacili žive, a za njima i ručne bombe. Zatim su okno zatvorili s 400 kubičnih metara betona i drvenih pregrada.

Kada su istražitelji 2009. godine nakon osam mjeseci probijanja pregrada ušli u rudnik, pronašli su stravičan prizor - 427 mumificiranih tijela, očuvanih zbog nedostatka kisika. Kasnijim istraživanjem pronađeno je još 369 tijela. Ukupno je iz Hude jame ekshumirano 1.416 žrtava. Slovenski patolog Jože Balažic izjavio je: "Prizori koje smo zatekli ukazuju da su žrtve umirale u agoniji. Sva tijela prekrivena su vapnom, a prema položaju tijela čini se da su se žrtve neko vrijeme kretale."

U šumama Kočevskog roga nalazi se jama pod Macesnovo gorico, još jedno mjesto strave. Mještani su dugo znali za nju jer su plitke grobnice "disale" od plinova raspadanja. Arheološka istraživanja provedena posljednjih godina otkrila su zastrašujuće detalje. Na temelju pronađenih osobnih predmeta, čahura i žice, rekonstruiran je put kojim su žrtve vođene do stratišta. Antropološkom analizom utvrđen je minimalan broj od 3.403 žrtve, gotovo isključivo muškaraca, od kojih je oko tisuću bilo mlađe od 25 godina. Većina je imala rane od metka u potiljku. Najpotresnije otkriće bilo je u bočnim prolazima jame. Ondje su pronađeni ostaci 46 osoba koje su preživjele pad, pokušale pronaći izlaz i na kraju umrle od ozljeda ili gladi, skrivene u tami.

Unatoč svemu, desetljećima se o ovim zločinima šutjelo. Svaki spomen bio je zabranjen, a grobišta su ostala skrivena, bez križa i imena. Pad komunizma omogućio je prva istraživanja, no put do potpune istine i danas je opterećen političkim otporom i institucionalnim preprekama, kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj.

Ministarstvo hrvatskih branitelja, uz rješavanje sudbine nestalih iz Domovinskog rata kao svog prioriteta, u proteklih je deset godina provelo više od 630 terenskih istraživanja i na stotinu lokacija ekshumiralo ostatke najmanje 2.300 žrtava Drugog svjetskog rata i poraća.