U srpnju 1995. godine, dok je svijet uglavnom pasivno promatrao, u istočnoj Bosni odvijao se najmračniji zločin na europskom tlu od Drugog svjetskog rata. U danima koji su uslijedili nakon pada Srebrenice, više od osam tisuća bošnjačkih dječaka i muškaraca je pogubljeno. Godinama kasnije, istina o razmjerima i organiziranosti ovog genocida izranjala je kroz masovne grobnice, svjedočanstva preživjelih i telefonske razgovore.

GDJE JE NESTAO DIJAMANT? Od Škabrnje do Afrike: Krvavi trag helikoptera Ratka Mladića

Plan za Srebrenicu nije bio spontan čin. Njegovi korijeni sežu do Direktive 7, koju je predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić izdao 8. ožujka 1995. godine. U njoj se nedvosmisleno naređuje komandi Drinskog korpusa VRS-a da "planiranim i osmišljenim borbenim operacijama stvori nepodnošljivu situaciju totalne nesigurnosti, bez nade u daljnji opstanak ili život za stanovnike Srebrenice". Cilj je bio fizički odvojiti enklave Srebrenicu i Žepu čime bi se stanovništvo prisililo na odlazak ili predaju.

Operacija, kodnog imena 'Krivaja 95', započela je 6. srpnja. Napredujući s juga, snage VRS-a palile su bošnjačke domove i sela na svom putu, tjerajući tisuće civila u bijeg prema bazi UN-a u Potočarima, gdje je bio stacioniran nizozemski bataljun mirovnih snaga. Do 11. srpnja, otpor je slomljen. General Ratko Mladić ušetao je u prazan grad s kamerama u pratnji i slavodobitno izjavio:

​​- Poklanjamo srpskom narodu ovaj grad... Napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovom prostoru.

U tom trenutku, sudbina tisuća ljudi koji su potražili spas u Potočarima bila je zapečaćena. Počeo je proces razdvajanja. Žene, djeca i starci ukrcani su u autobuse i deportirani prema teritoriju pod kontrolom Armije BiH, dok su muškarci i dječaci odvajani i zadržavani na različitim lokacijama u Bratuncu i okolici.

Mladićev glas odjekivao je radijskim eterom tijekom cijelog rata, a presretnute komunikacije pružile su sudu uvid u njegovu ulogu u teroriziranju civilnog stanovništva, posebno tijekom gotovo četverogodišnje opsade Sarajeva, u kojoj je ubijeno više od deset tisuća ljudi. Snimke otkrivaju zapovjednika koji mikroupravlja terorom, dajući precizne upute za granatiranje i snajpersko djelovanje. U jednom od najpoznatijih presretnutih razgovora, čiji datum nije precizno utvrđen, Mladić naređuje granatiranje sarajevskih naselja Velešići i Pofalići, područja gdje, kako sam kaže, "nema previše srpskog življa".

BJEŽAO 14 GODINA LOV NA RATKA MLADIĆA Dnevnik je skrio u zidu, Heckler & Koch u čarape

​- Tuci Velešiće... Tamo nema srpskog življa mnogo. Okolo Pofalića isto... Da ne mogu da spavaju. Da im pamet razvučemo.

Ove riječi, izgovorene s ledenom smirenošću, ogolile su strategiju opsade: ne vojni ciljevi, već slamanje duha civila, izazivanje patnje i ludila. U drugom, jednako jezivom presretnutom razgovoru, čuje se Mladić kako razgovara sa snajperistom, potičući ga na djelovanje. Nakon što mu podređeni kaže da se civili kreću "kao mravi", Mladić odgovara: "Neka rade snajperi." Na kraju razgovora, kao da dodaje posljednju, monstruoznu uputu, kaže: "Samo u meso." Ove snimke bile su neoboriv dokaz protiv tvrdnji obrane da su civilne žrtve u Sarajevu bile tek nesretna "kolateralna šteta" legitimnih vojnih operacija. One su pokazale da je patnja civila bila namjeravana, planirana i zapovjeđena s najviše razine.

U danima nakon pada enklave, logistički zadatak masovnih ubojstava postao je golem problem za organizatore. Jedan od ključnih ljudi zaduženih za taj krvavi posao bio je pukovnik Ljubiša Beara, načelnik sigurnosti Glavnog štaba VRS-a i jedan od najbližih Mladićevih suradnika.

Bio je 15. srpnja 1995. godine, oko 10 sati ujutro, četiri dana nakon pada Srebrenice. Beara je nazvao generala Radislava Krstića, zapovjednika Drinskog korpusa. Razgovor je presrela i zabilježila bosanskohercegovačka strana. Beara je hitno tražio još 30 ljudi za pogubljenja. Krstić ga je upozorio da telefonska veza nije sigurna te da ljude pokuša regrutirati ljude iz MUP-a Republike Srpske.

U jednom trenutku, izgovorio je rečenicu koja ledi krv u žilama i koja sažima svu monstruoznost zločina:

​​- Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3.500 'paketa' koje moram da razdijelim, a nemam rješenja.

Svjestan težine takve odluke Krstić mu je kazao:

- Je*i ga, sad ću ja za to biti kriv.

Haški tribunal je kasnije nedvojbeno utvrdio da se termin 'paketi' odnosio na bošnjačke zarobljenike. Ljudi od krvi i mesa svedeni su na teret kojeg se treba riješiti, na robu za 'distribuciju'.

Ovo je transkript razgovora koji je u Haagu poslužio kao jedan od glavnih dokaza. Prenosimo ga u cijelosti s pojašnjenjima:

15. srpnja 1995., 10:00

Sudionici telefonskog razgovora: puk. Ljubo Beara i gen. Radislav Krstić

Beara: Generale, Furtula nije ispoštovao naređenje šefa. (Beara je mislio na majora Radomira Furtulu, zapovjednika 5. podrinjske, odnosno Višegradsko-goraždanske brigade VRS-a, od kojeg je traženo da pošalje ljudstvo. Šef je Mladić)
Krstić: Slušaj, on je njemu naredio da tenk se izvodi, a ne voz. (šifra koja najvjerojatnije znači - Mladić nije naredio da da ti pošalje cijelu jedinicu)
Beara: Ma treba mi 30 ljudi, kao što je naređeno.
Krstić: Uzmi od Nastića ili od Blagojevića, ne mogu ti ja odavde ništa izvući. (Miomir Nastić i Vidoje Blagojević. Nastić je tadašnji zapovjednik Milićke lake pješačke brigade, a Blagojević zapovjednik 1. bratunačke lake pješačke brigade u čijem sastavu su i 'Crvene beretke')
Beara: Ali nemam ovdje, trebaju mi danas i vraćam ih noćas. Krle, shvati, ne mogu da ti objašnjavam ovako.
Krstić: Ma sve ću poremetiti na njegovom pravcu ako to izvučem, a od njega mnogo zavisi.
Beara: Ne mogu da riješim ništa bez 15 do 30 ljudi sa Bobanom Inđićem. (Boban Inđić bio je pripadnik Vojske Republike Srpske i zapovjednik Interventne čete 2. podrinjske lake pješačke brigade iz Višegrada.)
Krstić: Ljubo, ovo nije zaštićeno.
Beara: Znam, znam.
Krstić: Vidjet ću šta mogu, ali mnogo ću poremetiti. Pogledaj dole kod Nastića i kod Blagojevića.
Beara: Ma nemam. Da imam, ne bih tražio već treći dan.
Krstić: Vidi kod Blagojevića, uzmi njegove Crvene beretke.
Beara: Ma nema, ostalo ih samo četiri. Oni su zdimili, jebi ih, nema ih više tamo.
Krstić: Vidjet ću šta mogu.
Beara: Vidi i neka dođu kod Draga. (Misli na Dragu Nikolića, tadašnjeg načelnika sigurnosti Zvorničke brigade VRS-a. Telefonski lokal 139, s kojeg je Beara tog jutra zvao, pripadao je upravo uredu Drage Nikolića u zapovjedništvu Zvorničke brigade)
Krstić: Ne mogu ništa garantovati.
Beara: Krle, ja ne znam više šta da radim.
Krstić: Ljubo, uzmi onda one gore iz MUP-a.
Beara: Ma neće oni ništa da rade. Pričao sam i nema drugog rješenja nego 15 do 30 sa Inđićem. Ono što je trebalo doći 13-og, a nije.
Krstić: Ljubo, ti mene razumij, vi ste meni uradili svašta, u pičku materinu.
Beara: Razumijem, ali razumij i ti mene. Da je to tada ispoštovano, ne bi se sada prepirali.
Krstić: Jebiga, sad ću ja za to biti kriv.
Beara: Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3500 paketa koje moram da razdijelim, a nemam rješenja.
Krstić: Jebi ga, vidjet ću šta mogu.

Ovaj razgovor, zajedno s drugim dokazima, zapečatio je sudbinu obojice. Krstić je postao prva osoba osuđena za genocid pred Haškim tribunalom na 45 godina, dok je Beara, opisan kao 'pokretačka snaga pothvata ubojstva', osuđen na doživotni zatvor. Njegovo ime ostalo je upisano kao sinonim za hladnokrvnog organizatora masakra.

'Sva roba mora biti u magazinima'

Dok su Beara i Krstić na terenu rješavali logistiku masakra, politički vrh je davao smjernice. Svjedočenje Miroslava Deronjića, Karadžićevog povjerenika za Srebrenicu, pred Tribunalom je razotkrilo direktnu umiješanost samog vrha vlasti. Deronjić, koji je i sam bio optužen za zločine, sklopio je sporazum o priznanju krivnje i postao ključni svjedok.

VAGANJ 95 Direktiva 8: Kako je Ante Gotovina slomio Ratka Mladića. Saznao sve njegove planove

Opisao je sastanak s Karadžićem na Palama 9. srpnja, samo dva dana prije pada enklave. Na Deronjićevo pitanje što učiniti sa zarobljenicima, Karadžić je, prema njegovom svjedočenju, bio brutalan i direktan:

​​- Miroslave, to sve treba pobiti... Sve što stignete.

Između 11. i 12. srpnja u srebreničkom hotelu 'Fontana' plan da se muškarci iz Srebrenice pobiju, bio je objelodanjen uskom broju ljudi. Među onima koji su znali za plan, između ostalih, bili su Radislav Krstić, kapetan Momir Nikolić, načelnik za sigurnost i obavještajne poslove Bratunačke brigade VRS-a, Vujadin Popović načelnik za sigurnost Drinskog korpusa, Ratko Mladić i Radovan Karadžić.

Idućeg dana, 13. srpnja Ratko Mladić izdao je naređenje Drinskom korpusu da se spriječi ulazak svim 'nepozvanim osobama' na prostor Srebrenice i Žepe. Također je naređeno da se sve komunikacije u tom području zatvore za promet, zabrani ulazak svim domaćim i stranim novinarima te zabrani i spriječi davanje informacija, priopćenja i izjava medijima. Vujadin Popović izdao je uputu podređenima da se ništa ne zapisuje, a postojanje zarobljenika spomenuto je samo u dva izvješća koja je 13. i 18. srpnja sastavio Vinko Pandurević. On je, kao jedini među visokim časnicima, oslobođen optužbe za sudjelovanje u genocidu. 

Prva ubojstva izvršena su 13. srpnja na području općine Bratunac u skladištu u Kravici. Tamo im se pridružio veliki broj ljudi iz kolone Bošnjaka koji su se pokušavali domoći slobodnog teritorija, a koji su se predali Srbima ili su bili zarobljeni. Predane osobne isprave su spaljene i izdana je zabrana evidentiranja. 

- Tim ljudima više neće biti potrebne putovnice - rekao je Mane Đurić, bivši zapovjednik 1. satnije specijalne brigade policije bosanskih Srba.

Likvidacije su se nastavile od 14. do 16. srpnja na području Zvornika, jer se načelnik kriznog stožera Bratunca Miroslav Deronjić usprotivio tome da se ona izvršavaju u Bratuncu.

Ubrzo je morao intervenirati Karadžić. Preko posrednika je razgovarao s Deronjićem 13. srpnja navečer. Razgovor je bio šifriran, ali je namjera bila jednako jasna. Karadžić je, nakon što ga je Deronjić izvijestio da je u Bratuncu oko dvije tisuće zarobljenih, izdao preciznu uputu. Kako je to kasnije objavljeno u brojnim medijskim izvještajima na temelju sudskih transkripata, poručio je da 'sva roba mora biti smještena u magazine prije dvanaest sutra', precizirajući da se ne misli na skladišta u Bratuncu, 'nego negdje drugdje'.

Ovo je transkript razgovora:

13. srpnja 1995., oko 20.10 sati

Deronjić: Čekam na razgovor sa predsjednikom Karadžićem. Je li tu?

Posrednik: Da.

Posrednik: Halo, samo malo, sad će javit' sa dežurnim, gospodine predsjedniče.

Posrednik: Halo, Deronjića imam na vezi.

Posrednik: Deronjiću, javite se.

Deronjić: Halo, evo čujem.

Posrednik: Deronjiću, koliko hiljada, pita predsjednik?

Deronjić: Oko dvije za sad.

Posrednik: Dvije, gospodine predsjedniče (čuje se u pozadini).

Deronjić: Ali biće još u toku noći.

Deronjić: Očekujem ja da dođem ja tu dole u Cersku, odakle se javljate?

Posrednik: Najbolje je da pošalješ ti telegramom.

Deronjić: Je l' se čujemo, predsjedniče?

Posrednik: Ne čuje vas predsjednik, Deronjiću, posrednik ovdje.

Deronjić: Imam negdje oko dvije hiljade sad ovdje da...

Posrednik: Deronjiću, predsjednik kaže ovako: "Sva roba mora biti smještena u magacine prije dvanaest sutra".

Deronjić: Dobro.

Posrednik: Deronjiću, ne u magacine tu, nego negdje drugo.

Deronjić: Razumio.

Posrednik: Prijatno.

Sudsko vijeće je zaključilo da se termin 'roba', baš kao i Bearini 'paketi', odnosio na zarobljene Bošnjake, a naredba o smještaju u "druge magacine" bila je zapravo nalog za njihovu likvidaciju na lokacijama izvan Bratunca, čime se pokušao prikriti trag zločina. Deronjićevo svjedočenje, potkrijepljeno ovim presretnutim razgovorom, postalo je krunski dokaz Karadžićeve genocidne namjere.

'Pobij sve, majku mu je*em'

Kako je operacija odmicala, a snage VRS-a čistile teren od preostalih Bošnjaka koji su se pokušavali probiti kroz šume prema slobodnom teritoriju, komunikacija je postajala sve otvorenija i brutalnija. Više nije bilo potrebe za šiframa. U presretnutom razgovoru od 19. srpnja, general Krstić razgovara s Draganom Obrenovićem, zamjenikom komandanta Zvorničke brigade, jedne od jedinica koja je izvršila najveći dio masovnih egzekucija. Obrenović ga izvještava o situaciji na terenu:

​​- Uspjeli smo uhvatiti još nekoliko, bilo pod oružjem ili u minama.

Krstićev odgovor bio je lišen svake dvosmislenosti, hladna i direktna naredba za ubojstvo:

​​- Pobij sve. Majku mu je*em... Nijedan ne smije ostati živ.

Prema svjedočenju Franca Kosa, jednog od pripadnika odreda, tijekom ubijanja vojnici su radili stanke, jeli i pili pivo na livadi prepunoj leševa. Angažirani su i pripadnici Inženjerijske satnije Zvorničke brigade. Oni su bili zaduženi za kopanje jama prije, tijekom i poslije pogubljenja, kao i za pokapanje tijela. Pripadnici Inženjerijske satnije radili su u isto vrijeme dok se provodilo ubijanje. U rujnu i listopadu 1995. izvedena je operacija ponovnog pokapanja.

Dnevnici umotani u celofan

U veljači 2010. godine, srbijanske vlasti, koristeći specijalnu opremu, otkrile su pravo blago za haške tužitelje: osamnaest bilježnica, stotinu dvadeset audio snimki i nekoliko USB stickova. Ukupno 3.500 stranica Mladićevih vlastoručnih zabilješki, pažljivo umotanih u celofan kako bi se sačuvale od vlage. Glavni tužitelj nazvao je ovo otkriće "jednim od najvažnijih setova dokumenata" koje je sud ikada primio.

Mladić je bio, kako su ga opisali novinari, "kontrol-frik" opsjednut bilježenjem svakog, pa i najkraćeg razgovora. Ta opsesija, vjerojatno potaknuta osjećajem vlastite povijesne važnosti, na kraju se pretvorila u dokazni materijal koji ga je inkriminirao. Dnevnici su otkrili razinu zapovijedanja i kontrole koju je imao nad svojim postrojbama, pokazujući da je primao informacije o zločinima i nije poduzimao ništa da ih spriječi ili kazni počinitelje. U jednoj bilješci zabilježio je sastanak s Radovanom Karadžićem i bivšim političkim vođom bosanskih Hrvata Jadrankom Prlićem, citirajući Prlića: "Muslimani su zajednički neprijatelj... treba im slomiti kičmu." Na drugom mjestu, Mladić je zabilježio kako "granice treba iscrtati, da ljude treba preseliti", što su tužitelji protumačili kao eufemizam za etničko čišćenje. Znakovito je, međutim, da su nedostajale bilješke za ključno razdoblje neposredno prije i tijekom genocida u Srebrenici u srpnju 1995. godine, što sugerira da je Mladić bio svjestan njihove razorne važnosti i da ih je možda skrio na još sigurnije mjesto.