Prljavi policajci: "Nije ti dovoljna jedna kurva"
Ljudi bliski podzemlju tog vremena, pravosuđu i policiji slažu se u jednom, da je stvaranje hrvatske mafije krenulo nekako s početkom Domovinskog rata.
- Zagreb je u to vrijeme imao svoje dečke, Beograd svoje, Sarajevo svoje. Rat je donio svoje. S izbjeglicama i prognanima došli su neki novi ljudi. Među gradske došli su ovi “namazani” momci, neki direktno s ratišta i gdje će oni tada? Pa neće u crkvu da idu! Ako je pridošlica imalo bio nestašan, odmah bi počeo zalaziti u kafiće gdje se nešto “mućka”. Dečkima iz ganga kriminal je bio samo “posao” kao i svaki drugi posao tek da nešto zarade. Sve poslove su odrađivali što su profesionalnije mogli, bez tragova, da ih ne uhvate – prisjeća se naš sugovornik, danas obiteljski čovjek.
Početkom Domovinskog rata jedni napuštaju poslove i obitelji i odlaze na prvu crtu bojišnice riskirajući živote u obrani zemlje ne tražeći i ne očekujući ništa. Drugi se istodobno bave švercom oružja, droge, cigareta, nafte, prostitucijom, iznudama, otmicama i krađama luksuznih automobila.
- Na površinu je isplivalo puno “smeća” koje nije ni vidjelo bojišnicu. Dobar dio njih završio je po tajnim službama zato što su kvalitetniji ljudi bili na ratištu, a ovi foliranti došli su do znački tajnih službi i ubacili se u kriminal – prisjetio se “tvrdi dečko” odrastao na zagrebačkom asfaltu, više puta ranjavan u obračunima.
Tijekom 1991. godine, nakon početka Domovinskog rata, plaće naglo padaju. Prosječna plaća tada je bila 100 do 120 DEM. Žestoki momci ili nositelji organiziranog kriminala, kako ih se u policijskom žargonu nazivalo, naoko su bili ljudi izvan zakona. Gotovo svatko od njih je imao svoga policajca koji je početkom 1990-ih radio za mizernu plaću kojom je mogao kupiti tek nekoliko rezervoara benzina.
Upravo taj materijalni status često je bio plodno tlo za nastanak korupcije koja je jednaka bilo gdje u svijetu, tako da su se po čudnovatim policijskim procjenama kriminalci dijelili na one dobre i one manje dobre. Slučaj pucnjave iz automatske puške u jednom pulskom disko klubu kada se, sada već pokojni, Ratko Šćekić sukobio sa suprotnim klanom, zorno oslikava spregu dijela policije i kriminala. Samo pukim slučajem tada nitko nije stradao. Nakon ispaljenog rafala, svi su se razbježali. Na ispisima telefonskih poziva aktera sukoba uočeno je kako oni još iste noći zovu svaki svoga policajca. Po uhodanom receptu unaprijed sve dogovaraju i skreću istragu u krivom smjeru. Policajci koji tada uopće ne rade ili su na bolovanju “revno” se stavljaju u službu i svatko od njih radi za svoga kriminalca.
Pretraga u konkretnom slučaju nije dala nikakve rezultate jer je sve počišćeno, a indikativno je i da prijatelj policajac odlazi na pretragu kod prijatelja kriminalca. Kasniji iskazi su dogovorno frizirani. Neke procjene govore da su u to vrijeme, početkom 1990-ih, trojica od petorice policajaca koji su se bavili iole ozbiljnijim poslom s kriminalcima bili nepošteni. Tijekom 1990-ih, pogotovo za vrijeme rata, u Zagrebu je bilo mnogo javnih kuća. Jednom prilikom uhitili smo dvije prostitutke u automobilu s klijentom. Nemalo smo se iznenadili kada smo vidjeli da je to naš kolega prisjetio se bivši policajac. Očekivao je kako će kolegu suspendirati ili mu dati otkaz.
No, šefovi su činjenicu da su kolegu policajca maltene uhitili spuštenih gaća koristili za zabavu grohotom se smijući: “Evo j…... Jedna ti nije bila dosta, pa ti odmah dvije!”
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Sve vrste oružja početkom 1990-ih mogle su se kupiti gotovo na ulici pa čak i preko oglasnika.
Kvočka, što je bio naziv za pištolj, mogao se dobiti za 100-tinjak njemačkih maraka, dok su se “pilići” (streljivo), mogli dobiti i za pola marke, ovisno o kalibru. Automatska puška s pet punih okvira streljiva mogla se dobiti za 500-tinjak njemačkih maraka, a ručna boma za pivo.
Cijena je rasla ili padala ovisno o vrsti te je li pištolj “vruć” ili nije. Vruć je značilo da je s njim već počinjen neki zločin. Cijeli arsenali oružja, mahom iz skladišta bivše Jugoslavenske narodne armije, od raznoraznih strojnica, pištolja, pušaka, prigušivača, mina, ručnih bacača raketa, bombi, eksploziva, upaljača, detonatora, nagaznih mina, satnih mehanizama i koječega moglo se kupiti za sitne novce. Količina je rušila cijenu. U takvim uvjetima, korupcija počinje cvasti.
Uočava se sprega jakih kriminalaca s ljudima iz tajnih službi i državnog aparata. Špijuni koriste usluge kriminalaca za svoje ciljeve, no pakt djeluje i suprotno. Naime, kriminalci od zaštitnika dobivaju informacije i logistiku. Stvara se mafijaška struktura. Mafijaši su samom svojom pojavom ulijevali strah i trepet kod običnih ljudi, svojih žrtava pa čak i nekih policajaca koji im nisu smjeli niti prići kada bi počinili i najmanji prekršaj poput krivog parkiranja. “Merčepovac” (pripadnik postrojbe kojom je zapovijedao Tomislav Merčep), koji je držao restoran u jednom istarskom gradiću, toliko se osilio da je sjedeći na terasi ispred restorana doslovce zaskakao ljude koji mu nisu bili po volji samo zbog njihova imena i branio im prolaz ulicom.
O “kultu” novopečenih mafijaša i njihovim običajima zorno svjedoči policajac koji je nazočio susretu pomirenja vlasnika jednog restorana u Slavoniji i časnika Hrvatske vojske kojemu je inače odbijao plaćati reket. Tada je, tvrdi naš izvor, dogovoren posao o podjeli teritorija između njih dvojice jer su jedini izvori zarade bili reket i droga. Halid Bešlić je zabavljao goste kada je na vrata banuo, u tom kraju po reketu poznati, vojni časnik. Dočekao ga je vlasnik restorana koji se jedini usprotivio plaćanju klasičnog reketa.
To vam je izgledalo kao da se sastaju dva predsjednika neprijateljskih država. Svaki od njih bio je okružen sa šest-sedam vidno naoružanih tjelohranitelja. Nakon rukovanja tjelohranitelji, svi do jednog izbrijanih glava, obučeni sportsko-seljačko-elegantnim stilom s crnim kožnjacima, trapericama i tenisicama rasporedili su se iza svoga gazde promatrajući i najmanji pokret suprotne strane. Ma kakav film Kum, to su trebali ovdje snimati – priča naš sugovornik dodavši kako su vojni časnik i ugostitelj ubrzo, osim snažnih tjelohranitelja, bili okruženi i oskudno odjevenim mladim djevojkama.
Na primjeru lokala, koji se nalazi u istočnom predgrađu Zagreba, vidi se kako su tajne službe 1997. godine dolazile do informacija i kompromitirajućih podataka. Lokal su organizirale hrvatske tajne službe kako bi preko seksa kontrolirale političare i ostale njima zanimljive ljude. U tom lokalu posjetitelji su bili političari, oko 95 posto klijentele. Ne oni tada najpoznatiji, iako su među gostima bila i dva tadašnja ministra.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Oni su dolazili kako bi se družili s prostitutkama. Njih su dovozili iz Mađarske, a njihove usluge koristili su agenti, kriminalci i policajci. Gotovo cijela Petrinjska i pola Đorđićeve (ulice u Zagrebu u kojima su smješteni policajci). U lokalu je bila i skrivena prostorija u koju su mogli sakriti djevojke u slučaju iznenadne racije.
Svaki put kada bi policija krenula u raciju netko od ”plavaca” obavijestio je osoblje u lokalu koje bi sve raščistilo pa policija nikada nije našla ništa protuzakonito. Tek su zadnji put, svjesni da im informacije cure, promijenili taktiku. Odlučili su se za desant helikopterima. Spustili su se i sve uhitili – tvrdi dobro upućeni sugovornik.
Seksi igrice u lokalu i obližnjem hotelu tajne službe su znale i snimati. Niti jedna video snimka nikada nije procurila u javnost. Možda su oni na snimkama rekli: “Samo dajte, objavite. Baš me briga.” Možda su snimke uništene, a možda se njihovim neobjavljivanjem na neki način trgovalo ili se i danas trguje. Kriminalci su se približili policiji, vojsci, političarima i carini. Osim klasičnih “poslova” u sprezi s politikom upuštaju se i u gospodarski kriminal koji je svoje pravo lice pokazao u pretvorbi i privatizaciji kada su mnoga do tada uspješna poduzeća prodana za jedan hrvatski dinar, odnosno kasnije za kunu. Istovremeno, u Zagrebu i drugim većim gradovima nastaju gangovi.
Stvara se konkurencija. Dolazi do nesuglasica oko podjele teritorija i poslova što su rješavali krvavim obračunima. Prisutnost oružja, prisutnost pojave protekcije koje podsjećaju na rane 1920. u Americi, posjedovanje i nošenja oružja kod pojedinaca izazivalo je i reakcije. Stvari su se počele rješavati olakim posezanjem za oružjem i rješavanje takvih stvari kroz obračune povukle su jedan vrlo tragičan scenarij koji nismo mogli niti zamisliti da će se ikada događati u našem gradu. Izrešetana tijela, izmrcvaljena. Izgubljeni mladi životi.
Najčešće zbog banalnih razloga pa čak i samo jednog nezaboravljenog šamara – tvrdi naš sugovornik, sudionik nekih sukoba u Zagrebu. Izgubivši nekoliko prijatelja kroz ta sukobljavanja i razračunavanja po ulici, u meni se stvorila strahovita depresija. Pomiješali su se razni osjećaji, od ljutnje i bijesa, do neizdrživog straha. Gubitkom likvidiranih bliskih prijatelja našao sam se u totalnom mraku.
Tražeći svjetlo, vrata, prozor, gušeći se, sjetim se filma “Kum” gdje smo se svi isto poistovjećivali s onim jačima, a oni koji su ginuli oni su bili nebitni. Sebe smo kao u “Kumu” zamišljali u glavnoj ulozi. Kada sam počeo doživljavati stvarnu situaciju i stvarne događaje, nisam više imao želju gledati taj film. Danas, sjetivši se mrtvih prijatelja i odlazaka na sprovode gledajući njihove obitelji i prijatelje koji su se gušili u suzama, postavljam si pitanje je li to ono što je svatko želio sa svoje strane ili s one druge zaključuje naš sugovornik. Eskalacijom međusobnih sukoba bandi i likvidacija, posebice u Zagrebu, te činjenicom da su ubojstva ostajala neriješena, stvarao se dojam da je policija totalno nemoćna i nedorasla svom poslu.
Niz likvidacija započeo je u Zagrebu u listopadu 1991. godine kada je ubijen Niko Mioč. Za ubojstvo su sumnjičili Zorana Petrovića Ivicu, a za poticanje Miljenka Žaju Krojfa koji je s Miočem svojevremeno držao pizzeriju Cossa Nostra u Trnovčici. Zoran Petrović u međuvremenu je preminuo, a protiv Krojfa se i dalje vodi postupak na zagrebačkom sudu. Novinarka Jasna Babić u svojoj knjizi “Zagrebačka mafija” navodi kako je Mioča ustvari ubio Zlatko Bagarić, “kralj kocke”.