Vidljivo se narogušio Zoran Milanović, predsjednički kandidat s karakterom, kad je u svojem gostovanju u "Nedjeljom u dva" zamoljen da komentira konstataciju Nine Raspudića da se hrvatsko biračko tijelo "pomaknulo udesno". Pa je nabrojio slučajeve u kojima je biračko tijelo reagiralo drugačije: kad je dvaput biralo Stipu Mesića, dok je biralo Ivu Josipovića ili Kukuriku koaliciju.

Milanović je, dakle, želio reći da hrvatski birači ipak nisu desničari. Premda se on uporno, pogotovo u ovoj kampanji, izbjegava proglasiti ljevičarom. Iako po anketama Milanović gubi u drugom krugu izbora od oba kandidata desnice. I sve to unatoč kritikama i optužbama da je u svoje zadnje dvije kampanje i on sam skrenuo prema desnici.

Vjerojatno u nadi da će tamo kompenzirati izgubljene glasove na ljevici.

Uglavnom, laički se može zaključiti da se hrvatsko biračko tijelo nije pomaknulo prema desnici sve dok Milanović nije završio sa svojim mandatom na vlasti. Kad se i on sam pomaknuo udesno.

A možemo to postaviti i ovako: Milanović je shvatio da je ljevica osuđena na propast u Hrvatskoj, kao i u čitavoj Europi, pa se i on trudio spasiti tako što je pošao sa strujom, umjesto da joj prkosi.

Mahao je zastavama, šurovao sa šatorašima, popuštao stožerašima, tolerirao HOS-ovce i ustašoide, vadio iz naftalina "dedu ustašu", denuncirao Plenkovićevu "majku vojnu lekarku", sukobljavao se sa Srbijom... Ali i ratovao sa sindikatima, promovirao krupni kapital, rezao socijalna prava, proglašavao se liberalom ili čak libertarijancem.

Ako je ljevica u Hrvatskoj mrtva, onda je to zato što ju je Milanović gurnuo preko litice. Priča o Zoranu Milanoviću i njegovu odnosu prema ljevici (i desnici) stoput je prežvakana u zadnjih desetak godina.

Pakt protiv nje Svi su jako nabrijani na Kolindu - letjet će perje

Činjenica je da je desnica u Hrvatskoj dobila na zamahu nakon gospodarske krize, a još više nakon što je Tomislav Karamarko spašavao HDZ od optužbi za korupciju tako što je iz boce pustio sve duhove nacionalizma i šovinizma, a sve kako bi izmanipulira birače i vratio se na vlast.

Tako je i Zoran Milanović doživio prijelaz iz borbe protiv Sanaderove korupcije na prljavi rat s Karamarkovim nacionalizmom. Da bi sad zatvorio krug s korupcijskim aferama Plenkovićeve vlade.

Ljevica je u njegovu mandatu crpila snagu iz korupcijske kataklizme koja je Josipovića i Milanovića izgurala na vlast. Potom je, ne Milanovićevom zaslugom, ljevica dobila poticaj u sukobu s nacionalizmom, kad je Karamarko toliko zastrašio biračko tijelo da je ono uspjelo nakratko održati Milanovićev SDP na površini.

Sve dok s Plenkovićevim dolaskom ljevica nije drastično potonula. Ne može se, zbog svega toga, samo zaključiti da se biračko tijelo pomaknulo udesno, nego je biračko tijelo ljevice ostalo razbijeno, razočarano, iznevjereno, čak i iznervirano. A kad se govori o ljevici, onda je to zapravo sve ono što nije mračna desnica. Za neke je i Plenković ljevičar.

No tu se opet vraćamo na Milanovića i njegov problem uoči predsjedničkih izbora. U svojih deset godina na čelu SDP-a, a posebno u zadnjih nekoliko godina dok je desnica nadirala i prijetila, Milanović se nije trudio odgajati vlastite birače, nego se češće dodvoravao tuđim biračima. Nije kontrirao desnici, nego joj se prilagođavao.

Nije njegovao one vrijednosti koje bi ga sad trebale odvesti do Pantovčaka, nego je koketirao s onima koji su dali prostora desničarima i populistima. Ako se Hrvatska naginjala udesno, on se nije dovoljno trudio vratiti je u ravnotežu.

Suprotno nekim mišljenjima, pa i trendovima, politika ipak nije tu da slijedi birače i podilazi većini, nego da promovira vlastite ideje, afirmira svjetonazor i usađuje svoje vrijednosti u društvu. Desnica je forsirala agendu. Ljevica se pod Milanovićem i Josipovićem uglavnom branila ili prilagođavala.

Međutim, kad se govori o pomicanju biračkog tijela udesno, treba istaknuti dvije bitne činjenice. Prvo, u Hrvatskoj nikad na vlasti nije bila ekstremna desnica, s izuzetkom Karamarkovih neslavnih godinu dana u vladi.

I drugo, danas su na vlasti Kolinda Grabar Kitarović, koja se odmaknula od desnice kojoj je podilazila u nuždi, i Plenković koji predvodi Vladu uz pomoć liberala, manjina, pa i bivših Milanovićevih ljevičara. Pod njihovim mandatom političko bojno polje odmaknulo se od ideologije na područje korupcije, otprilike kao i u doba Ive Sanadera.

Brojne afere Plenkovićeve vlade odmiču fokus političke borbe s ustaša i partizana, nacionalizma i ekstremizma na poštenje političara, na poštovanje zakona i institucija.

Stipe Milanović Bio je časni Hrvat kojeg su nečasno klevetali

Time se donekle poništava efekt pomicanja biračkog tijela prema desnici, koja je također postala osjetljiva na krađu i pljačku, osim kad joj HDZ baci poneku kost u vidu Pupovca, Vučića ili Srba. Na prvi pogled, to bi trebala biti olakotna okolnost za Milanovića i društvo.

Samo, zna li se Milanović, kao i ljevica, boriti uz takva pravila igre? Ili im je lakše kad politikom vitlaju radikali i ekstremisti, razni škeje i markićke, koji ljevici olakšavaju mobilizaciju birača? Milanović je zahvaljujući Karamarku zamalo opstao na vlasti. Zbog Plenkovića je ostao bez političkog goriva. Dok je Plenki fingirao ulijevo, Zoki je zabrijao udesno.

I ako se hrvatsko društvo danas doista pomaknulo udesno, to znači da Milanović ima mnogo posla, ali i manevarskog prostora na ljevici. Koja, nažalost, opet nije sigurna hoće li je Milanović spasiti ili utopiti.