Kad su Maggie Haberman i Jonathan Swan počeli pisati “Regime Change: Inside the Imperial Presidency of Donald Trump”, znali su da ne rade još jedan u nizu naslova o američkom predsjedniku, nego političku kroniku režima koji se u srži odmiče od klasičnog američkog predsjedništva. Njihova knjiga nije samo portret Donalda Trumpa, nego i katalog ljudi koji ga okružuju - intimna galerija likova iz unutarnjeg dvora jednog “imperijalnog predsjedništva”, u kojem se nekadašnji West Wing pretvara u modernu verziju carskog dvora: odanost je valuta, strah je uvijek u zraku, a predsjednik stalno traži potvrdu vlastite veličine.

Haberman i Swan dvije su godine skupljali građu, radeći više od tisuću intervjua s ljudima koji žive u orbiti Trumpove moći - savjetnicima, donatorima, dužnosnicima, prijateljima... Rezultat je knjiga u kojoj se u svakoj sobi Bijele kuće, u svakom letu Air Force Onea i u svakoj kriznoj noći u situacijskoj sobi pojavljuju isti likovi: potpredsjednik J.D. Vance, šefica osoblja Susie Wiles, glasnogovornica Karoline Leavitt, pravni savjetnik David Warrington, odana pomoćnica Natalie Harp te vanjski “dvorski” likovi - poslovni ljudi i prijatelji režima poput Garyja Playera, Howarda Lutnicka i Stevea Witkoffa. Kroz njihove geste, rečenice, strahove i laskanja knjiga zapravo pokazuje kako funkcionira Trumpova moć.

BIJEG OD RATA Ljeto u Gazi. Djeca uče plivati. U moru nema šatora, ruševina i eksplozija

Poanta “Regime Change” nije samo u sadržaju, nego i u metodi. Haberman i Swan u pozadini stalno pokazuju kako nastaje takva kronika: ne pišu knjigu od dojma, nego od transkripata. Opisi scena u Ovalnom uredu, situacijskoj sobi ili privatnim rezidencijama nastaju na temelju paralelnih svjedočenja, bilješki ljudi koji su bili u prostoriji, službenih rasporeda i elektroničke komunikacije. Čitatelj dobiva dojam da je svaka dramatična epizoda prošla kroz svojevrsni “forenzički” postupak: tko je gdje sjedio, tko je što rekao, kako je reagirao ostatak sobe.

U tom smislu, knjiga je i komentar na novinarstvo Trumpove ere. Piše se o režimu koji je godinama napadao medije, proglašavao novinare “neprijateljima naroda”, a istodobno je ovisio o njima za potvrdu vlastite važnosti. Paradoks je jasan: Trump ponekad otvoreno prezire Haberman i Swana, naziva ih dijelom “fake news” mašinerije, ali bez njihova stalnog prisustva njegovo predsjedništvo gubi dio dramatične kulise koja mu je politički korisna. Režim i kroničari stoje u stalnom konfliktu, ali se istodobno međusobno hrane. Jedna od najdojmljivijih epizoda tiče se dokumenta koji izgleda kao nešto između PR memoranduma i dvorske hagiografije. Trumpu u ruke dolazi tekst u kojem se njegova moć uspoređuje sa stalnim repertoarom autoritarnih figura - Atilom, Napoleonom, Maom, Hitlerom, Staljinom... Razlika je, tvrdi autor dokumenta, u tome što su oni imali “lokalnu moć”, dok Trump navodno raspolaže globalnom, u umreženom svijetu gdje predsjednik SAD‑a upravlja vojskom, dolarom i pažnjom planeta.

Scena funkcionira gotovo kao teatar: Trump sjedi u Ovalnom uredu koji je već pretvoren u zlatnu kulisu, opsjednut vlastitom scenografijom, lijepi detalje, pomiče ukrase, dotjeruje vizualni narativ svoje moći. Dok čita tekst koji ga uzdiže iznad povijesnih osvajača, autori bilježe njegovu očitu ugodu. Nije tu nelagoda zbog usporedbi s Maom ili Hitlerom, nego zadovoljstvo zbog logike usporedbe: ako su oni “lokalni”, a on “globalan”, onda je u njegovoj percepciji riječ o konačnom potvrđivanju mita o vlastitoj povijesnoj veličini.

Regime Change: Studija o dvorskoj psihologiji

Tu se u pozadini pojavljuje figura Garyja Playera, čovjeka iz šireg kruga, čiji se dvostrani dokument spominje kao ključni rekvizit u toj sceni. Player nije klasični politički savjetnik, nego netko tko razumije da se predsjedniku mora ponuditi narativ koji će ga umiriti: ti si moćniji od velikih osvajača, tvoja epoha je veća od njihovih. U tom trenutku “Regime Change” prestaje biti samo knjiga o politici i postaje studija o dvorskoj psihologiji - gdje suradnici ne oblikuju politiku, nego masiraju predsjednikovu sliku o sebi.

Ako je dokument s osvajačima studija ega, onda je saga o Epsteinovim dosjeima studija straha. Skandal ne prijeti samo Trumpu, nego cijeloj eliti koja je godinama živjela u paralelnom svemiru privatnih letova, ekskluzivnih otoka i zaključenih “dealova”. Haberman i Swan rekonstruiraju niz sastanaka u situacijskoj sobi gdje se okuplja de facto ratni kabinet - ali bez ključnog elementa: bez predsjednika.

Za stolom sjedi potpredsjednik J.D. Vance, koji, prema opisima, djeluje uznemireno i sklon najgorim scenarijima. Tu su šefica osoblja Susie Wiles, glasnogovornica Karoline Leavitt, pravni savjetnik David Warrington i drugi visoki savjetnici zaduženi za kontrolu štete. Tema: kako zaustaviti širenje štete nakon curenja Epsteinovih dokumenata, kako ograničiti razmjere skandala koji u jednoj točki izgleda kao potencijalna prijetnja temelju predsjednikova legitimiteta.

Atmosfera je gotovo paranoična. Vance strahuje da su sastanci u situacijskoj sobi snimani, da netko iznutra radi za medije ili tužitelje. S različitih strana stižu prijedlozi: od agresivnog napada na vjerodostojnost dokumenata, preko pravnih manevara, pa do pokušaja da se skandal jednostavno “preplavi” drugim vijestima, novom krizom, novom dramom. U tim scenama Trump gotovo stoji sa strane, ali upravo kroz odsutnog predsjednika najjasnije vidimo kako režim funkcionira: dvorska elita sama izmišlja načine da zaštiti vladara, često u strahu da bi mogla postati žrtveni jarac.

Wiles i Leavitt tu dobivaju jasne crte. Wiles je operativna glava u pozadini - osoba koja mora složiti raspored, upravljati kadrovima i riješiti praktična pitanja: tko što govori, tko gdje ide, tko preuzima udar... Leavitt je lice administracije, netko tko mora naći jezik kojim će se javnosti objasniti neobjašnjivo - kako relativizirati dosjee koji povezuju elite, a da se pritom ne prizna razmjer kompromitacije sustava. Warrington stoji na granici između politike i prava: njegova je zadaća prevesti političku paniku na tehnički jezik zakona, pronaći pravne rupe i procedure koji mogu amortizirati udar.

ZATAŠKANA ISTRAGA Trumpovi piloti su potpuno poludjeli: Top Gun 'napad' na kupače na plaži?!

Knjiga se više puta vraća na pitanje odnosa Trumpova režima prema institucijama - od Vrhovnog suda do federalnih sudova i Kongresa. Bilježi se njegova opsesija sudskim odlukama, osobito onima koje mu idu u korist, i navodi kako predsjednik u nekim trenucima gotovo slavodobitno hvali suce koji mu pomažu u širenju ovlasti. U drugim situacijama, kad presude ne idu u njegovu korist, reagira predvidivo: optužuje sustav za pristranost, “duboku državu”, izdaju...

Likovi iz unutarnjeg kruga u tim se trenucima pojavljuju kao posrednici između predsjednikove volje i pravne stvarnosti. David Warrington primjer je čovjeka koji mora prevoditi Trumpove želje na jezik zakona - pokušati pronaći rupe u propisima, izvući maksimum iz izvršnih ovlasti, a pritom formalno ne prekršiti Ustav. Vrhovni sud pritom postaje nešto poput dvorskog vijeća koje vladar nastoji “osvojiti”, bilo imenovanjima, bilo pritiskom javnosti, bilo stalnim ponavljanjem da mu je povijest dala misiju koja stoji iznad običnih procedura.

Ako je Epsteinovo poglavlje anatomija straha, onda je priča o Natalie Harp anatomija odanosti. Haberman i Swan opisuju izvršnu pomoćnicu iz Bijele kuće kao jednu od najodanijih figura u Trumpovoj svakodnevici - osobu koja s njim provodi dane i večeri, organizira raspored, filtrira informacije i istodobno održava emocionalnu temperaturu dvora. Trump nije samo njezin šef - on je predmet neprestane afirmacije.

Knjiga citira njezine poruke i bilješke, poput rečenice: “Ti si sve što mi je važno”, koja zvuči više kao ljubavno pismo nego službena komunikacija između dužnosnice i predsjednika. Trump je opisuje kao nekoga tko ga “nikad neće napustiti”, što je dvorski kod za ono što u demokratskim sustavima ne bi smjelo postojati: bezuvjetna osobna lojalnost, odvojena od javnog interesa. Kroz Harp autori pokazuju kako se u Bijeloj kući stvara kult ličnosti. To nije isključivo formalna hijerarhija, nego mreža odanosti koja se hrani stalnim komplimentima, porukama o predsjednikovoj veličini i slavljenjem njegove “hrabrosti”.

Natalie Harp: “Ti si sve što mi je važno”

Harp time postaje simbol šire prakse: da bi preživio u Trumpovu krugu, moraš neprestano potvrđivati da je predsjednik centar tvog svijeta - političkog, profesionalnog i privatnog. Svi znaju da im karijeru određuje jedna figura, i zato su rečenice poput: “Ti si sve što mi je važno” više od stila - one su valuta, način plaćanja vlastitog opstanka.

Lik J.D. Vancea u “Regime Change” posebno je zanimljiv jer Vance formalno stoji na drugome mjestu u hijerarhiji, a u kriznim situacijama često preuzima ulogu glavnog operativca. U epizodi s Epsteinom on je taj koji sjedi na čelu stola u situacijskoj sobi, vodi raspravu, izgovara najcrnje scenarije i otvoreno strahuje da je sustav nadzora nad vlašću izmaknuo kontroli. Potpredsjednik postaje krizni menadžer režima, vođa ratnog kabineta bez predsjednika.

Na primjeru Vancea vidi se kako Trumpov režim tretira institucije: potpredsjednik nije “drugi čovjek države” u klasičnom smislu, nego drugi čovjek jednog dvora, čiji status ovisi o raspoloženju prvog. Vance je istodobno lojalan vođa kriznog stožera i potencijalni gromobran - netko tko preuzima odgovornost kad stvari krenu po zlu i tko zna da ga jedan predsjednikov hir može u trenu pretvoriti iz čovjeka moći u čovjeka viška.

“Regime Change” ide dalje od unutarnjeg kruga Bijele kuće. Dvorske epizode prelaze granice kad autori opisuju kako Trump pokušava preko privatnih veza raditi ono što bi u normalnoj administraciji radili diplomati i generali. U priči o pokušajima utjecaja na rat u Ukrajini pojavljuje se Steve Witkoff, poslovni čovjek koji u Kremlju navodno dobiva dokument s Putinovim potpisom - nacrt dogovora koji potom prenosi natrag u Trumpov krug. Privatni poslovnjak postaje neslužbeni emisar u geopolitičkoj igri.

Slično se događa u poglavljima o Iranu, gdje “Regime Change” prati kako se u situacijskoj sobi prelama odluka o ratu. Tamo se pojavljuje cijeli spektar savjetnika i vojnih dužnosnika, ali logika je uvijek ista: na kraju dana odluku donosi Trump, vođen instinktom, ogorčenošću i željom za demonstracijom moći. Ljudi oko njega mogu predlagati, upozoravati, moliti, ali znaju da je ključni kriterij isti: kako će odluka utjecati na predsjednikov osjećaj vlastite veličine.

U tom širem krugu važan je i izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Haberman i Swan opisuju niz susreta i razgovora u kojima se Trumpova fascinacija izraelskom snagom sudara s njegovom osjetljivošću na bilo kakvo neslaganje. U jednom trenutku, prema knjizi, Trump naziva Netanyahua “prevarantom”, bijesan zbog političkih poteza koji ne idu u skladu s njegovom scenarističkom vizijom. Odnos s Izraelom time dobiva dvorsku dimenziju: nije to samo savez dviju država, nego odnos dvaju vođa, u kojem svaki gest drugog može biti shvaćen kao osobni kompliment ili osobna uvreda.

Autori povremeno otvaraju i obiteljske prozore. Jedna od priča koje su već dospjele u medije jest epizoda u kojoj Trumpov najmlađi sin Barron prilazi ocu nakon atentata na konzervativnog aktivista Charlieja Kirka, zabrinut za njegovu sigurnost. Boji se da će otac, stalno izložen masama, postati meta istog tipa nasilja. Trump ga smiruje riječima: “Umiri se, ljubček, umiri se”, pri čemu se navodi da ga često naziva “medeni”. U jednom kratkom kadru vidi se da je i unutar obitelji sve podređeno političkom životu, mitologiji prijetnji i borbi. Barronova briga nije briga djeteta za oca koji ide na posao, nego briga za političku figuru koja neprestano izaziva strasti. Haberman i Swan ne psihologiziraju previše, ali poruka je jasna: atmosfera opsade i stalne opasnosti prelijeva se iz institucija u kuću, iz situacijske sobe u obiteljski dnevni boravak.

Haberman i Swan često koriste tehniku “jedne sobe” kako bi prikazali kompleksnost dvora. Jedna scena, desetak likova, svatko s vlastitom ulogom. U Ovalnom uredu sjede Trump, Harp, Wiles, Vance i još nekoliko savjetnika. Predsjednik govori o svojim usporedbama s povijesnim vođama, netko se nesigurno nasmije, Natalie Harp zapisuje napomene i povremeno ubacuje još jedan kompliment, Susie Wiles provjerava raspored i diskretno daje znak kad sastanak treba privesti kraju, Vance šuti i mjeri temperaturu sobe.

Ta mini galerija pokazuje hijerarhiju: predsjednik je izvor priče, Harp je emocionalni kanal, Wiles logistički mozak, a Vance politički kalkulator. Svatko zna svoju ulogu, a nitko nije siguran koliko dugo će je zadržati. Upravo kroz te “male” scene otkriva se velika struktura režima - ne kroz velike deklaracije, nego kroz sitne geste: tko smije prekinuti predsjednika, tko mu dodaje dokument, tko ga nikad ne gleda direktno u oči...

Dvorska ekonomija: kako se zarađuje na predsjedništvu

Jedna od niti koje se provlače kroz “Regime Change” jest pitanje novca - kako se moć pretvara u profit. Haberman i Swan prate odnose s dugogodišnjim donatorima kampanje, poslovnim partnerima i prijateljima koji iz blizine predsjednika izvlače konkretne koristi: pristup, informacije, ugovore, povlastice... Trumpovo predsjedništvo nije samo politička pozornica, nego i stalni sajam povlastica na kojemu se pojmovi poput “interesa države” i “interesa režima” neprestano miješaju.

Kroz epizode s ljudima poput Howarda Lutnicka ili Stevea Witkoffa jasno se vidi kako privatni svijet Wall Streeta i nekretninskih magnata ulazi u političku sferu. Sastanci u Bijeloj kući nisu samo razgovori o zakonima, nego prigoda da se preko predsjednika natjera tržište u određenom smjeru, da se izvrši pritisak na regulatora ili pošalje signal “svojim” ljudima. To je dvorska ekonomija u kojoj je važno biti “unutra” - jer izvan kruga prijatelja predsjednika pristup ključnim odlukama postaje gotovo nemoguć.

Što “Regime Change” čini drugačijom knjigom o Trumpu

U moru knjiga o Trumpu - publicističkih hitova, memoara, pamfleta - “Regime Change” se pozicionira kao sveobuhvatna kronika druge administracije viđena iz unutrašnjosti dvora. Nije fokusirana na jedan skandal, jedno suđenje ili jedan međunarodni krizni trenutak, nego na kontinuiranu svakodnevicu moći: na to kako se, dan za danom, oblikuje režim u kojem predsjednik sebe vidi kao figuru iz povijesti osvajača, a okolinu pretvara u lojalnu publiku.

Zato su ljudi iz njegova kruga ključni: oni su zrcala u kojima se Trump promatra. Harp, Vance, Wiles, Leavitt, Warrington, Player, Lutnick, Witkoff, Netanyahu, Putin - svi oni nisu samo imena, nego funkcije u jednom političkom teatru. Jedni mu nude emocionalnu podršku, drugi političku taktiku, treći poslovne kanale, četvrti geopolitičke papire iz Kremlja ili Jeruzalema. Haberman i Swan tim likovima daju dovoljno boje da čitatelj vidi kako režim doista izgleda iznutra, ali paze da knjiga ne sklizne u čisti “gossip” - cilj im ostaje ozbiljna politička kronika, knjiga koja će ostati dokument jedne predsjedničke ere dugo nakon što njezin glavni protagonist otiđe s pozornice - ili je ponovno zauzme.

*Tekst je napisan uz pomoć AI-a