Na obali Gaze, između šatora raseljenih obitelji i ruševina zgrada, ponovno se čuje dječji smijeh. Stotine djevojčica i dječaka ovoga ljeta uče plutati, održavati se na površini i napraviti prve plivačke zamahe. Ne u pravim bazenima, jer njih više nema, nego u pet improviziranih plivališta ograđenih vrećama s pijeskom i komadima ruševina.
Bazene su na plažama u središnjem dijelu Gaze izgradili volonteri koje je okupio Amjed Tantesh, osnivač prve plivačke akademije u toj palestinskoj enklavi. Budući da je nakon rata ostalo vrlo malo uporabljivih strojeva, gotovo sve morali su napraviti ručno. Nosili su tone kamenja, punili vreće pijeskom i kopali morsko dno kako bi dobili dovoljno dubine za sigurne treninge. Nekoliko cerada pruža djeci jedinu zaštitu od jakog mediteranskog sunca.
U jutarnjim satima održavaju se besplatne poduke prvenstveno za djecu čiji su roditelji poginuli u izraelskim napadima. Poslijepodne u bazene smiju doći i ostali. Tada se mali, ograđeni dijelovi mora pretvaraju u rijetka mjesta u Gazi na kojima djeca mogu raditi ono što bi u normalnim okolnostima trebala činiti svakoga dana - igrati se, družiti i nakratko zaboraviti svijet odraslih.
Za samo šest tjedana kroz program je prošlo oko 700 djece. Instruktori zasad rade bez naknade, a nastavak i proširenje projekta ovise o donacijama kojima bi se platili treneri, osnovna oprema i održavanje bazena. Tantesh se nada da bi tijekom ljeta mogao obuhvatiti još nekoliko tisuća djece.
Među polaznicima je i 13-godišnja Alma Shabat, koja je u svibnju svjedočila pogibiji svoje majke u izraelskom napadu, piše Guardian. Nakon nekoliko tjedana treninga naučila je plivati slobodnim stilom, stekla nove prijatelje i izgubila dio straha od valova i otvorenog mora. Za nju odlazak na plažu više nije samo susret s opasnošću nego nekoliko sati u kojima može misliti na pokrete ruku i nogu umjesto na rat.
Desetogodišnja Maryam al-Musri, koja je ostala bez oca, u bazen dolazi kako bi pobjegla od vrućine i skučenosti šatora. Četrnaestogodišnja Laila Qahman izgubila je sedmogodišnjeg brata u bombardiranju džamije u čijoj se blizini igrao. Plivanje joj je, kaže, vratilo samopouzdanje koje je izgubila tijekom godina provedenih uz zvukove eksplozija. Nekada se bojala zakoračiti u more, a sada se u vodi osjeća sigurnije nego na kopnu.
Takvi trenuci posebno su važni u prostoru u kojem je gotovo potpuno nestala infrastruktura potrebna za normalno djetinjstvo. Prema podacima UNICEF-a iz proljeća 2026., oko 700.000 djece u dobi od četiri do 17 godina propustilo je gotovo tri uzastopne školske godine. Oko 98 posto školskih zgrada oštećeno je, a približno 420.000 djece nema pristup čak ni privremenoj nastavi uživo. Ulice su zakrčene milijunima tona ruševina, među kojima se nalaze i neeksplodirana ubojna sredstva.
Djeca su istodobno izložena ozljedama, gubitku članova obitelji, prisilnom raseljavanju, gladi i dugotrajnom psihološkom pritisku. Neovisna komisija Ujedinjenih naroda u izvješću iz lipnja 2026. navela je da Gaza danas ima najveću koncentraciju djece s amputacijama na svijetu. Komisija upozorava da su godine bombardiranja, prekida školovanja i života bez sigurnosti ozbiljno oštetile fizički, emocionalni i kognitivni razvoj čitave generacije.
Tantesh je djecu u Gazi počeo učiti plivati prije više od dva desetljeća. Kao mladić sanjao je o nastupu na Olimpijskim igrama, posebno nakon što je Palestina 1996. godine prvi put sudjelovala na Igrama u Atlanti. Budući da se ozbiljnim natjecateljskim plivanjem počeo baviti prekasno da bi ostvario vlastiti olimpijski san, odlučio je trenirati novu generaciju palestinskih plivača.
Postojao je i praktičniji razlog. Plaže su stanovnicima Gaze desetljećima bile jedno od rijetkih mjesta za odmor tijekom ljetnih vrućina, ali velik broj ljudi nije znao plivati, a spasilaca gotovo da nije bilo. Svakog ljeta bilježila su se utapanja. Tantesh je zato prve treninge organizirao u luci, gdje su lukobrani štitili djecu od valova, a poslije je duž obale počeo graditi posebne bazene.
Tijekom godina kroz njegovu je školu prošlo oko 11.000 ljudi. Neki su samo naučili kako se sigurno ponašati u moru, dok su najtalentiraniji trenirali s ambicijom da jednog dana predstavljaju Palestinu na međunarodnim natjecanjima. Rat koji je počeo 2023. uništio je bazene i prekinuo njihove planove. Među poginulima bili su Tanteshovi učenici, treneri i članovi njegove obitelji.
Posebno ga je pogodila smrt starijeg brata Bahjata, nekadašnjeg karate prvaka koji ga je kao dječaka naučio plivati. Poginuo je dok su braća napuštala obiteljsku kuću nakon naredbe za evakuaciju. Tantesh danas obnovljene tečajeve doživljava i kao spomen na njega.
Novi bazeni zato nisu samo sportski projekt. Oni su pokušaj da se djeci vrati barem mali dio života koji im je oduzet. U vodi nakratko nema šatora, ruševina ni neprestanog osluškivanja eksplozija. Ostaju samo more, glasovi trenera i djeca koja se ohrabruju prije nego što prvi put puste rub bazena.
Dok ih gleda kako plivaju, Tantesh kaže da se i sam postupno vraća u život. Projekt je trebao pomoći djeci, ali je postao i njegov način suočavanja s vlastitim gubicima. U Gazi je čak i obična poduka iz plivanja postala mnogo više od sporta: nekoliko sati slobode i dokaz da se djetinjstvo, premda razoreno, još uvijek može pokušati spasiti.
