Konstrukcija ove države - preciznije, njezine nacionalne ekonomije i pripadajućeg arhipelaga javnih ustanova - je entropična. To mora propasti. Mi trošimo više nego što proizvodimo, što znači da nam netko mora pokrivati tu razliku. Ona se pokriva kreditima. Na kredite se plaćaju kamate. One su visoke. Kao kolateral za te kredite daju se najvredniji dijelovi nacionalne ekonomije. To su Ina, HT, HEP, hoteli, banke itd.

Za pet godina sve će to biti u stranom vlasništvu, a onda će doći na red šume, vode, plaže, pomorsko dobro... S profitima iz tih sektora vlasnici će tek u manjem dijelu financirati hrvatsku privredu. Oni će razvijati nacionalna gospodarstva, a dobit će ići vlasnicima. Prije spajanja Ine i MOL-a te su dvije kompanije bile slične veličine. Na kraju se "spajanje" odradilo kao preuzimanje, i to neprijateljsko. Sad je MOL velika kompanija u usponu, a Ina lanac maloprodaje u padu.

A zašto je uopće Ina predavana Mađarima? Zato što je naša država morala pokrivati proračunske rupe. O kojima nitko nije vodio računa. Kao što ne vodi ni danas. Nema se, može se, to je naša ekonomska filozofija. Pojednostavnjeno do kraja: da bi se premijer i predsjednica mogli voziti u blindiran autima od 13 milijuna kuna, a načelnik općine Benkovac u limuzini od 400.000 kuna, Hrvatska će morati dati dio Ine, Telekoma, Jadrana, dio bankarskog tržišta...

Jer nema besplatnog ručka, a ni besplatne vožnje u limuzinama za bogataše u uvjetima relativnog osiromašenja zemlje. Kreditori će uzeti sve: najprije dio, pa drugi dio, pa onda sve što preostaje. Svi naši političari, pak, u svakom izbornom ciklusu zaposle sve nezaposlene sljedbenike koje mogu. Oni su često beskorisni, osim kao dizači ruku, biračka masa, klijenti, sudionici u ortačko-rodijačkom sustavu koji se učeno naziva i "crony ekonomijom".

Sindikati javnih službi rukama i nogama brane taj i takav poredak te time čine medvjeđu uslugu ovoj zemlji. Potrošnja, da, neobuzdana potrošnja, da, ekstaza potrošnje - da, a proizvodnja? To nikoga ne zanima i nikoga ne brine. Ni desnicu, ni ljevicu, ni sindikate. Istini za volju, razvoj proizvodnje i otklanjanje prepreka investicijama nigdje nisu posao sindikata - no racionalizacija javne potrošnje posvuda je pitanje građanske higijene.

SINDIKALNI INSTITUT Razlike u EU: Plaće u Hrvatskoj dramatično pale!

A naši sindikalci nikad nisu učinili ništa spomena vrijedno protiv mahnitanja javne potrošnje - njih zanimaju samo plaće, božićnice, beriva i ostali tantijemi koje pokriva njihov sektor. Oni ne zakazuju kao sindikalci, nego kao građani i, upotrijebimo riječ koja se od upotrebe izlizala, domoljubi. Jer ekonomija je najvažnija bojišnica suvremenog svijeta. Tko tu gubi bitke, na kraju će sigurno izgubiti i rat.

Vilim Ribić, sindikalac koji leti business klasom, najtvrđi je zagovornik bujanja javne potrošnje. On nas već dugo uvjerava da je rast potrošnje jedini izlaz iz krize. To podsjeća na dosjetku Milana Bandića koji je jednom rekao da iz depresije bježi tako da padne u još dublju depresiju, iz koje se pak izvuče - padom u još dublju depresiju. Taj smo model "održiva propadanja" vidjeli i u Agrokoru, koji je u malom bio presedan za državu u velikom.

Todorić se, naime, iz dugova sklanjao tako da je upadao u još veće dugove, a kad su i oni narasli do nevjerojatnih dimenzija, onda ih je napuhao do besmisla - uzeo je tzv. PIK kredit, koji ga je na kraju stajao glave. A Todorić je - za razliku od Hrvatske - razvijao i proizvodnju. Nema besplatnog ručka, ovako ili onako. No jedino s domaćom proizvodnjom moguće je vraćati kredite.

Orijentacija na rastući turizam je pogubna - nikad ne treba smetnuti s uma da je naš pravi ministar turizma Al Bagdadi i da o njegovoj volji ovisi kamo će krenuti, ili otkud će bježati, rijeke ljudi. "U vrijeme krize štednja je zlo, a potrošnja vrlina", rekao je Vilim Ribić 2014. godine. Ali trošiti se može samo svoje, a štedjeti se može samo višak. Gdje je hrvatski višak? Mi viška nemamo. Hrvatska je u deficitu, a potrošnja nam raste isključivo iz strane akumulacije i stimulira uglavnom stranu proizvodnju.

Hrvatska definitivno ide grčkim putem - kupujemo skupe limuzine političkoj klasi, skupe njemačke haubice i američke avione vojsci, javni sektor želi povišice jer BDP raste zahvaljujući plimi europskoga gospodarstva, koje je kolateralno diglo i naše - a nitko se ne pita kako ćemo sve to na kraju vratiti.

Misija MMF-a u Hrvatskoj nedavno je zaključila da je naše gospodarstvo na putu oporavka. Preporučili su povećanje doprinosa za dopunsko zdravstveno osiguranje i povećanje dobi za umirovljenje. To je logično u zemlji koja ima ovako mladu umirovljeničku populaciju, a vitalno stanovništvo u tisućama bježi na zapad - upravo u zemlje koje imaju sustav kakav Vilim Ribić osuđuje i protiv kojega se bori rukama i nogama.

Propali pregovori Petrov je imao jedan zadatak, uprskao je i to nas košta dvije milijarde

To je sustav uređenog tržišnog natjecanja - pri čemu treba reči da i Ribić i sindikalci imaju pravo kad kažu da je problem našeg sustava to što smrdi od glave i što bi u reformama prvo trebalo početi od moćnika. Naš sustav nije uređen, ovdje se ne poštuju zakoni, natječaji služe za ukras, lakše je namjestiti važan natječaj nego getribu na Škodi... Sindikati na repu koče promjene koje politička elita koči na vrhu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ribić tvrdi da se MMF u preporuci nije dotaknuo najvećih problema: iseljavanja, niske zaposlenosti, zaostajanja za drugim zemljama EU-a i stvaranja klasnih podjela unutar društva. "Ja razumijem zašto to poslodavci podržavaju jer će konvencionalni ekonomski pristup dati dugoročne rezultate, ali na dugi rok – Hrvatska će se isprazniti", rekao je na HRT-u.

Suprotstavio mu se predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca Davor Majetić: "Mi želimo dati veće plaće i osigurati ljudima bolji život, ne samo mladima, nego svima. Da bi se to dogodilo, moraju se dogoditi promjene u puno sektora". No promjene se ne događaju nigdje, a sindikati se već godinama trude da ni ne počnu.

Ako se njih bude pitalo, oni će nastojati da do njih nikad ni ne dođe. Vilim Ribić se opet suprotstavio tvrdnjom da se reformama ne mogu riješiti "akutni, gorući problemi" te dodao "kako je smanjenje deficita i javnog duga interes financijskog sektora i svjetskih institucija, a ne radnika i poslodavaca".

Pa onda ponovio da je potrebno povećati proizvodnju, investicije, potrošnju i plaće. "Zavrtite zamašnjak i onda će pasti javni dug", rekao je Ribić Vladi. Pa oni to i rade - samo polovično - povećavaju potrošnju i plaće, ali ne i investicije i proizvodnju, jer tko bi investirao u ovako skupu, korumpiranu zemlju?

"Da bi se to dogodilo, poslodavci moraju biti konkurentni na stranim tržištima. U tome ih koče administracija koja je spora i neučinkovita, preveliki broj zakona, velika davanja, neučinkovito pravosuđe... Sve to treba riješiti kako bi poslodavci imali poticajno okružje i manji trošak poslovanja. Tad bi novac mogli ‘pretočiti’ u konkurentne proizvode. Iako se čini da u Hrvatskoj ima viška radne snage, u Hrvatskoj radne snage nema. Odnosno, nema je onoliko koliko bismo mi htjeli ili koliko naši projekti zahtijevaju", rekao je Majetić.

Bosanski lonac BiH je Treći svijet u kojem je robovski rad dopušten

To isto je još prije nekoliko godina tvrdio Ratko Čačić. "Potrebno je smanjiti teret javnog sektora, posebno javnih tvrtki i broja ljudi, pokrenuti gospodarstvo stavljanjem u pogon postojećih resursa, realizirati projekte u energetici i slično. Sad je u javnim tvrtkama oko 30 posto ljudi previše, a 15 posto premalo, jer kad se treba nešto napraviti, onda se nema s kim", rekao je svojedobno Čačić.

Poput Ribića govori i Branimir Mihalinec, koji se pojadao kako sindikati ulaze u pregovore s Vladom "s osjećajem gorčine i prevarenosti jer Vlada nije ispoštovala Sporazum o osnovici za plaće koji je jasno regulirao kako će se osnovica povećavati kad se izađe iz krize.

Plaće u javnom sektoru zamrznute su od 2009., dok su ostale plaće rasle, pa se razlika među njima sve više povećala i danas plaće javnog sektora zaostaju 15,2 posto za privredom te će toliko povećanje plaća biti početni zahtjev sindikata javnih službi u predstojećim pregovorima za TKU".

Po njemu, Hrvatska je izašla iz krize - a i mala djeca znaju da to nije istina. Ako smo izašli iz krize, zašto toliko ljudi bježi iz zemlje? Naprotiv, Hrvatska je na putu propasti. Ona je prije svega demografska. Ljudi glasaju nogama - bježe svi koji misle da su dovoljno marljivi, pametni i sposobni da se snađu na zapadu. Oni vjeruju da je "crony kapitalizam" - čiji su stup i sindikati javnog sektora - ovdje nesavladiv.

"Polumjerama je nemoguće postići sve što je potrebno za spas države, neophodno je zahvatiti temelje čitave zgrade kako bi se spriječilo njezino rušenje. Nemoguće je više oporezivati, ubitačno je stalno se zaduživati. Nedovoljno je ograničiti se samo na ekonomske reforme. Jedino rješenje za koje bi se trebalo odlučiti, jedino sredstvo da se najzad uvede red u financije, jest oživljavanje čitave države - izmjenom svega onoga što je trulo u njezinu sklopu."

Ove riječi nije premijeru Plenkoviću uputio neki dobronamjerni reformator niti neki naš sindikalac. Izgovorio ih je francuski ministar financija Charles Alexandre de Calonne 20. kolovoza 1786. godine Luju XVI. Callone je imao na umu opću rastrošnost dvora i države, život na dug, stalno dizanje poreza, alkemiju financija, život na financijske "derivate"... Kad bi netko i iznio takve mjere - sindikati bi mu se suprotstavili - no od reformi je premijer Plenković odustao.

Građanska indolencija pogoduje ovoj propasti. Kad god podržavamo nekog socijalnog ili nacionalnog borca, zapitajmo se kolika mu je plaća i što on daje zauzvrat. Mogu li sindikalci svakoga dana biti uvjerljivi u jeremijadi o siromašnima, a primaju po 14-15 tisuća kuna plaće, ili veterani koji brane branitelje, a svakoga mjeseca im u džep sjedne po 28.000 kuna. Egipatski faraon Tutankhamon bio je na vlasti 11 godina, Luj XVI. vladao je Francuskom od 1774. do 1793., a dobar dio naših sindikalaca tu je desetljećima.

Apsurdno Samo u Hrvatskoj: Dužnosnici rade i za strance - legalno!

Oni su nesmjenjivi, neumirovljivi i nepromjenjivi - a zašto bi se i mijenjali? Njima ide dobro, a to što svima drugima ide loše - dijelom i zbog bujanja javnog sektora - nije njihov, nego naš problem. Oni su druga, ali neprobojna, linija obrane etatizma koji se snažno etablirao u Hrvatskoj!