U sklopu Reformske agende, što je vjerojatno najspominjaniji pojam u BiH posljednjih mjeseci, a koja je zapravo neoliberalni diktat MMF-a i EU institucija, tražilo se prema hitnoj proceduri prihvaćanje novog Zakona o radu prema načelu “uzmi ili ostavi”.
U mnogim detaljima novi zakon podsjeća na brutalnu satiru. U njega je ugrađen cijeli niz apsurdnih odredbi kojima se ne samo krše radnička prava nego ih se doslovno ukida.
Nabrojit ću neke. Tako, na primjer, radniku koji se vrati na posao nakon bolovanja duljeg od šest mjeseci, poslodavac može uručiti otkaz ako je u međuvremenu na njegovo mjesto zaposlio novog radnika ili je “prestala potreba” za tim radnim mjestom.
Ovo praktično znači da se radnici ne smiju razboljeti jer ih čeka otkaz ili će, unatoč bolesti, morati dolaziti na posao i prema potrebi umrijeti na radnom mjestu, umjesto kod kuće ili u bolnici.
Zatim, u ranijim prijedlozima Zakona o radu, radno vrijeme s prekovremenim satima bilo je ograničeno na 48 sati na tjedan, međutim, prema novom zakonu povećano je na 60 sati na tjedan.
Time je ozakonjen robovski rad od dvanaest sati na dan, pet dana u tjednu. Nema sumnje da će poslodavci maksimalno koristiti tu odredbu.
O plaćanju prekovremenih sati zakon ništa ne propisuje. To je, vjerojatno, ostavljeno poslodavcima na volju.
Uvodi se mogućnost otkaza maloljetniku “koji ne može raditi na teškim i opasnim poslovima, ako poslodavac kaže da za njega nema drugih poslova”. Znači li ovo da je ozakonjen rad maloljetnika? To se u prijedlogu zakona ne spominje.
BiH su, vjerojatno, međunarodni tutori smjestili među zemlje Trećeg svijeta, poput Pakistana, Maroka ili Indije, u kojima je robovski maloljetnički rad “dopušten”.
U ovom članku zakona ne govori se ništa o dobi maloljetnih zaposlenika. Ili će se preuzeti bolivijski model prema kojemu je zabranjeno zapošljavati osobe mlađe od deset godina?
Zanimljiva je (i apsurdna, naravno) odredba prema kojoj poslodavac može radniku nametnuti obvezu “pripravnosti”.
“Kad radnik nije na poslu, a poslodavac mu uvede obvezu pripravnosti, mora sjediti kraj telefona za slučaj da ga poslodavac pozove na posao u bilo koje doba.”
Na ovaj način poslodavci kad god im se prohtije mogu radnicima ukinuti zakonska dva dana odmora u tjednu.
Kako bi to rekli u jednoj reklami, “ni to nije sve”: ako poslodavac provodi mobing nad zaposlenikom, ovaj se ne smije odmah obratiti sudu, već mora prethodno od istog tog poslodavca tražiti da ga zaštiti od mobinga (?!).
Kada bi radno zakonodavstvo primijenili na stvarnost, ova odredba praktički znači da ako vas netko tuče na ulici, morate od nasilnika tražiti da vas zaštiti od samoga sebe, prije nego što pozovete policiju.
Ipak moj favorit je mogućnost nametanja obveze radniku da radi na poslovima za koje nije zaključio Ugovor o radu, u trajanju do 60 dana u tijeku kalendarske godine na zahtjev poslodavca, pa bili to i slabije plaćeni poslovi.
Poslodavac uvijek može reći da je u pitanju opravdana potreba posla jer o tome, naravno, on odlučuje.
Nakon rata ovdašnji novopečeni tajkuni su, ako nema dovoljno posla za zaposlenike u firmi, iste vodili na svoja imanja gdje su im oni okopavali krumpir i slično.
O tim slučajevima cijeli je grad svojedobno brujao i zgražao se, da bi ta praksa, sada, novim Zakonom o radu postala zakonski utemeljena.
Ili drugi primjer: u gradu u kojem živim postoji tvornica koja je sagrađena potkraj sedamdesetih i koja je prije rata zapošljavala gotovo pet stotina radnika.
Prije nekoliko godina tvornicu je privatizirao jedan od lokalnih SDA-ovskih tajkuna.
Tvornica je trebala nastaviti s prijeratnom proizvodnjom opruga.
Međutim, prve godine novi vlasnik je ušminkao fasadu tvornice i uzorao veći dio kruga, te posadio krumpir, da bi sljedeće godine proširio asortiman, uz krumpir zasadio je maline. Naravno, zaposlenici, metalci, ručno su obrađivali zasade.
No priča ni tu ne staje. U krugu te tvornice ostale su divlje trešnje iz vremena prije no što je zemljište nacionalizirano, znači od prije četrdesetak godina.
Ove godine vlasnik je natjerao radnike da beru trešnje i prodaju ih na tržnici. Prema novom Zakonu, iako u to vrijeme nije bio u proceduri, to je sasvim legalno.
Na kraju, prema odredbi člana 182., stav 2. zakona, svi kolektivni ugovori moraju se uskladiti sa zakonom u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Zakona o radu, a ako se ne usklade prestaje njihova primjena.
Dakle, ako ne žele ostati bez kolektivnih ugovora, radnici će sve izmjene morati prihvatiti po principu “uzmi ili ostavi”.
Plaće, koeficijenti, dodaci na plaće, otpremnine, regres, sve to dolazi pod znak pitanja, a o sudbini kolektivnih ugovora samostalno će odlučivati poslodavac.
Također, predviđeno je zaključivanje kolektivnih ugovora samo na određeno vrijeme, uz ograničenje produljenog važenja istih na 90 dana.
Ova posljednja odredba u principu je najbolnija, koja će izazvati najdalekosežnije posljedice. To je konačno prekidanje svih veza sa socijalističkim razdobljem gdje su se podrazumijevali ugovori na neodređeno, što je automatski značilo egzistencijalnu sigurnost, kakvu-takvu.
Ova odredba je zapravo posljednji čavao u lijes jednog sustava kojega se mnogi sjećaju s nostalgijom, a egzistencijalna sigurnost je sigurno bila ključni faktor takve percepcije tog vremena.
Nije to samo naš slučaj, većina anketa u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, na primjer, daju naslutiti da se i tamo na to vrijeme gleda kao na neku bolju prošlost.
Jedina logika vezana uz novi Zakon o radu ogleda se u činjenici da je suvišan, pa je svejedno što donosi. On više nema koga štititi, jer je, da parafraziram onu Rundekovu, “radnička klasa već odavno otišla u raj”.
Zapravo, ima: može se odnositi na uhljebe u napuhanoj i predimenzioniranoj javnoj upravi i na zaposlenike u profitabilnim javnim poduzećima, ali takvi ne pripadaju radništvu nego su privilegirana kasta koja se u hranidbenom lancu nalazi odmah ispod političke elite.
Što radnici zapravo dobivaju ovakvim jednim zakonom? Ništa. U zemlji u kojoj se ne poštuje Ustav i principi na kojima počiva zemlja, tko bi se zamarao besmislicama poput radničkih prava.
A što gube? Također ništa, jer je stari Zakon o radu bio mrtvo slovo na papiru, a praksa poslodavaca bila je gotovo u skladu s novim zakonom, što se može vidjeti iz gore opisanih “poljoprivrednih” primjera.
Protekli tjedan Zakon o radu je ušao u parlamentarnu proceduru, a 30. srpnja 2015. usvojen je u donjem domu federalnog parlamenta (Dom naroda), a dan poslije u gornjem.
Tijekom inicijalnog prihvaćanja zakona u Domu naroda, krovni bosanskohercegovački sindikat organizirao je demonstracije ispred parlamenta na kojima je sudjelovalo više tisuća frustriranih radnika, uz neizostavne opozicijske političare koji su napustili skupštinsko zasjedanje kada je na dnevni red došlo prihvaćanje Zakona o radu i pridružili se radnicima.
Međutim, to jeftino licemjerje više se ne da prodati nikome. Ono što je zanimljivo, nacionalne politike su vrlo brzo postigle konsenzus oko ovog zakona, prihvaćen je bez ijednog šuma na vezi.
Ne sjećam se kada se to posljednji put dogodilo. Ovdašnji sindikati, odnosno sindikalni čelnici, priča su za sebe.
Riječ je o polupismenoj, trutovskoj kasti koja je naslijedila infrastrukturu prijeratnog Sindikata koji je bio puki politički ukras.
U djelovanju Sindikata ništa se važno nije promijenilo. On zapravo ne predstavlja nikoga, osim svoje čelnike “koji su se na vrijeme snašli” i po inerciji nastavili skupljati članarine za svoj nerad.
Pošto u ovoj zemlji ne postoji riječ odgovornost, ta praksa se bez problema održala. Sindikati su šutjeli kada su uništavana poduzeća, šutjeli su na dugogodišnju praksu po kojoj radnici u mnogim tvrtkama plaće nisu dobivali godinama, ali su uporno dolazili u opustošene i opljačkane tvrtke, jer nisu željeli riskirati “doživotni posao”.
Sindikalne čelnike zapravo brine vlastiti opstanak. Jer po jednom ovakvom zakonu, tu se više ni formalno nema koga zaštititi.
Međutim, unatoč tome sindikalci se ne moraju brinuti za vlastitu budućnost: svaka vlast i svaki poslodavac mogao bi samo poželjeti sličan sindikat, ako ništa, a ono kao ukras koji ništa ne košta.
Po pisanju Slobodne Bosne, Ismet Bajramović, prvi sindikalac Federacije, mjesečno prima blizu 3.5000 KM (oko 13.500 kuna).
To je iznos tri prosječne plaće u Federaciji, dok većina radnika u tekstilnoj industriji i trgovini ima plaće u rasponu od 1.200 do 1.400 kuna, često za 60-satni radni tjedan.
Sindikalcima nikada slična praksa nije bila sporna, kao što im očito nije bio sporan ni jedan ovakav Zakon o radu, jer su svjesno pristali na politiku svršenog čina. Demonstracije su bile predvidljiva igra za naivne.
Ranije sam već jednom koristio riječi očajnog Muje iz vica, ali ih vrijedi ponoviti: “Nemojte nas više branit, matere vam!” Branite sebe, to vam odlično ide.
