Konstrukcija ove države - preciznije, njezine nacionalne ekonomije i pripadajućeg arhipelaga javnih ustanova - je entropična. To mora propasti. Mi trošimo više nego što proizvodimo, što znači da nam netko mora pokrivati tu razliku. Ona se pokriva kreditima. Na kredite se plaćaju kamate. One su visoke. Kao kolateral za te kredite daju se najvredniji dijelovi nacionalne ekonomije. To su Ina, HT, HEP, hoteli, banke itd.
Za pet godina sve će to biti u stranom vlasništvu, a onda će doći na red šume, vode, plaže, pomorsko dobro... S profitima iz tih sektora vlasnici će tek u manjem dijelu financirati hrvatsku privredu. Oni će razvijati nacionalna gospodarstva, a dobit će ići vlasnicima. Prije spajanja Ine i MOL-a te su dvije kompanije bile slične veličine. Na kraju se "spajanje" odradilo kao preuzimanje, i to neprijateljsko. Sad je MOL velika kompanija u usponu, a Ina lanac maloprodaje u padu.
A zašto je uopće Ina predavana Mađarima? Zato što je naša država morala pokrivati proračunske rupe. O kojima nitko nije vodio računa. Kao što ne vodi ni danas. Nema se, može se, to je naša ekonomska filozofija. Pojednostavnjeno do kraja: da bi se premijer i predsjednica mogli voziti u blindiran autima od 13 milijuna kuna, a načelnik općine Benkovac u limuzini od 400.000 kuna, Hrvatska će morati dati dio Ine, Telekoma, Jadrana, dio bankarskog tržišta...
Jer nema besplatnog ručka, a ni besplatne vožnje u limuzinama za bogataše u uvjetima relativnog osiromašenja zemlje. Kreditori će uzeti sve: najprije dio, pa drugi dio, pa onda sve što preostaje. Svi naši političari, pak, u svakom izbornom ciklusu zaposle sve nezaposlene sljedbenike koje mogu. Oni su često beskorisni, osim kao dizači ruku, biračka masa, klijenti, sudionici u ortačko-rodijačkom sustavu koji se učeno naziva i "crony ekonomijom".
Sindikati javnih službi rukama i nogama brane taj i takav poredak te time čine medvjeđu uslugu ovoj zemlji. Potrošnja, da, neobuzdana potrošnja, da, ekstaza potrošnje - da, a proizvodnja? To nikoga ne zanima i nikoga ne brine. Ni desnicu, ni ljevicu, ni sindikate. Istini za volju, razvoj proizvodnje i otklanjanje prepreka investicijama nigdje nisu posao sindikata - no racionalizacija javne potrošnje posvuda je pitanje građanske higijene.
A naši sindikalci nikad nisu učinili ništa spomena vrijedno protiv mahnitanja javne potrošnje - njih zanimaju samo plaće, božićnice, beriva i ostali tantijemi koje pokriva njihov sektor. Oni ne zakazuju kao sindikalci, nego kao građani i, upotrijebimo riječ koja se od upotrebe izlizala, domoljubi. Jer ekonomija je najvažnija bojišnica suvremenog svijeta. Tko tu gubi bitke, na kraju će sigurno izgubiti i rat.
Vilim Ribić, sindikalac koji leti business klasom, najtvrđi je zagovornik bujanja javne potrošnje. On nas već dugo uvjerava da je rast potrošnje jedini izlaz iz krize. To podsjeća na dosjetku Milana Bandića koji je jednom rekao da iz depresije bježi tako da padne u još dublju depresiju, iz koje se pak izvuče - padom u još dublju depresiju. Taj smo model "održiva propadanja" vidjeli i u Agrokoru, koji je u malom bio presedan za državu u velikom.
Todorić se, naime, iz dugova sklanjao tako da je upadao u još veće dugove, a kad su i oni narasli do nevjerojatnih dimenzija, onda ih je napuhao do besmisla - uzeo je tzv. PIK kredit, koji ga je na kraju stajao glave. A Todorić je - za razliku od Hrvatske - razvijao i proizvodnju. Nema besplatnog ručka, ovako ili onako. No jedino s domaćom proizvodnjom moguće je vraćati kredite.
Orijentacija na rastući turizam je pogubna - nikad ne treba smetnuti s uma da je naš pravi ministar turizma Al Bagdadi i da o njegovoj volji ovisi kamo će krenuti, ili otkud će bježati, rijeke ljudi. "U vrijeme krize štednja je zlo, a potrošnja vrlina", rekao je Vilim Ribić 2014. godine. Ali trošiti se može samo svoje, a štedjeti se može samo višak. Gdje je hrvatski višak? Mi viška nemamo. Hrvatska je u deficitu, a potrošnja nam raste isključivo iz strane akumulacije i stimulira uglavnom stranu proizvodnju.
Hrvatska definitivno ide grčkim putem - kupujemo skupe limuzine političkoj klasi, skupe njemačke haubice i američke avione vojsci, javni sektor želi povišice jer BDP raste zahvaljujući plimi europskoga gospodarstva, koje je kolateralno diglo i naše - a nitko se ne pita kako ćemo sve to na kraju vratiti.
Misija MMF-a u Hrvatskoj nedavno je zaključila da je naše gospodarstvo na putu oporavka. Preporučili su povećanje doprinosa za dopunsko zdravstveno osiguranje i povećanje dobi za umirovljenje. To je logično u zemlji koja ima ovako mladu umirovljeničku populaciju, a vitalno stanovništvo u tisućama bježi na zapad - upravo u zemlje koje imaju sustav kakav Vilim Ribić osuđuje i protiv kojega se bori rukama i nogama.
To je sustav uređenog tržišnog natjecanja - pri čemu treba reči da i Ribić i sindikalci imaju pravo kad kažu da je problem našeg sustava to što smrdi od glave i što bi u reformama prvo trebalo početi od moćnika. Naš sustav nije uređen, ovdje se ne poštuju zakoni, natječaji služe za ukras, lakše je namjestiti važan natječaj nego getribu na Škodi... Sindikati na repu koče promjene koje politička elita koči na vrhu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
