Milan Milutinović imao je ovlasti poput britanske kraljice. Nije mogao sastavljati vladu, niti rasputstiti parlament. Kao što je jednom rekao prvi predsjednik Austrije, jedino u što je mogao zabosti nos bila je njegova maramica, objasnio je svojedobno haškim sucima profesor ustavnog prava na beogradskom Pravnom fakultetu Ratko Marković, piše kurir.rs.

Beogradski portal piše o događajima koji su prethodili Miloševićevom izručenju u Haag, a tekst prenosimo u cijelosti: 

Tvrde povjesničari Slobo i Mira pokrali Titovo blago iz vile na Dedinju?

"Postoje ozbiljne indicije da se Milan Milutinović nalazi u nekoj vrsti kućnog pritvora i izolacije, da je pod neprestanom kontrolom porodice na vlasti, i da mu je čak i život u opasnosti", izjavio je 1999. Žarko Jokanović iz stranke Nova demokracija.

Milan Milutinović ostao je upamćen upravo tako -– kao zlatna ribica u akvariju na Slobinom stolu sa Koraksove karikature.

Prijateljstvo sa Slobodanom Miloševićem još iz studentskih dana pratilo ga je do kraja političke karijere, koja je okončana odlaskom na Haški tribunal. Još sedamdesetih godina, kao ministar za obrazovanje i znanost, sudjelovao je u udaljavanju grupe od osam istaknutih profesora sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, da bi nakon dolaska Miloševića na vlast postao veleposlanik u jugoslovenskom Ministarstvu inostranih poslova i načelnik Uprave za tisak, kulturu i informacije.

Već u rujnu 1989. postao je veleposlanik SFRJ u Ateni, da bi na mjesto šefa diplomacije SRJ bio imenovan u kolovozu 1995. U tom svojstvu Milutinović je bio član Miloševićeve delegacije u Daytonu, gdje je potpisan mirovni sporazum.

Taj niz nastavljen je i kasnije kada je u prosincu 1997. godine kao kandidat SPS-a, Jugoslovenske ljevice i Nove demokracije izabran na funkciju predsjednika Srbije. Na istoj funkciji, čudnim spletom okolnosti i igri prijestolja, ostao je sve do 2002. A s trona direktno u Haag. Iako je, prema svjedočenju suvremenika i pisanju utjecajnih medija, to na sve načine pokušao izbjeći.

Upravo zbog tog motiva je i upao u hladni rat sa najmoćnijom osobom tog vremena u Srbiji. Onom koju su u to vrijeme, umjesto predsjednika Milutinovića, pojedini srpski vojni generali nazivali „vrhovnim komandantom“. Svojim drugom iz studentskih dana. Slobom Miloševićem.

U vrijeme dok je Srbija vodila (ili bolje rečeno trpjela) rat s najjačom vojnom Alijansom, Milutinović je vodio (ili bolje rečeno trpio) rat sa Miloševićem koji ga je doslovno držao u nekoj vrsti kućnog pritvora. Upravo tu formulaciju - kućni pritvor - spomenuo je i sam Milutinović u razgovoru sa svojim prijateljima od povjerenja, ali i pojedinim koalicijskim partnerima.

Nova otkrića Tajni dokumenti: Milošević je bio mentalno bolestan

Za cijelu akciju, koja se i poslijee dvadeset godina krije pod velom tajne, u državi je znalo svega nekoliko ljudi – Milošević i Mira Marković, Rade Marković, Vlajko Stojiljković, sam Milutinović, njegova supruga, kao i Nenad Batočanin, koji je upravo bio i zadužen za provođenje mjera pojačanog nadzora uz selektivna ograničenja kretanja. Sve to naravno uz usmenu konzultaciju sa Radomirom Markovićem, tadašnjim načelnikom Službe državne bezbednosti.

Sve je počelo tijekom bombardiranja 1999. godine, kada je Milutinović svega pet dana prije kraja agresije napustio zapovjedni položaj. Navodno, Milošević je imao saznanja da Milutinović bez njegovog znanja dogovara suradnju s Haškim tribunalom. I to preko svog kuma, inače diplomate u Haagu. Sve se događalo u trenutku kad se uveliko najavljuju haške optužnice, koje Tužiteljstvo iz Haga uskoro i podiže.

Optužnica za ratne zločine na Kosovu protiv Milutinovića, Miloševića, Nikole Šainovića, Dragoljuba Ojdanića i Vlajka Stojiljkovića podignuta je 24. svibnja 1999. godine, ali postaje javna tek u rujnu 2000. godine, neposredno prije odlučujućih izbora u Srbiji.

Moguće je da je problem između dvojice predsjednika nastao zato što Milutinović nije postigao dogovor sa Amerikancima o Kosovu.

O suradnji Milutinovića sa strancima i sa Zapadom govori se u knjizi Martija Ahtisarija, gdje se navodi da su Ahtisari, Gerhard Schröderreder, Chirac i Talbot umjesto s Miloševićem htjeli pregovarati s Milutinovićem o prestanku bombardiranja.

To je očigledno bilo dovoljno da Milošević Milutinovića uzme na zub. Makar za početak. Priča o Milutinovićevom kućnom pritvoru kratko je zagrmjela na srpskoj medijskoj i javnoj sceni, a potom je isto tako munjevito i utišana.

Naime, u rujnu 1999. šef poslaničke grupe Nove demokracije Žarko Jokanović javno je zatražio formiranje neovisne komisije koja bi utvrdila je li predsjednik Milutinović sposoban obavljati funkciju koja mu je propisana Ustavom.

"Ima ozbiljnih indicija da se predsjednik Srbije Milan Milutinović nalazi u nekoj vrsti kućnog pritvora i izolacije, da je pod neprestanom kontrolom porodice na vlasti i da mu je i život u opasnosti", izjavio je tom prilikom Jokanović na konferenciji za novinare.

Svi su znali "Slobo je štakor, zbog njega ćemo biti u krvi do koljena"

Nešto kasnije izvori bliski Predsjedništvu Srbije rekli su agenciji Beta da Milutinović „redovno obavlja svoje radne dužnosti“ i da ga oni koji to žele mogu „svaki dan vidjeti kako dolazi i odlazi na posao“. A celokupnu priču javno je demantirao i tadašnji glasnogovornik SPS-a Ivica Dačić.

Ubrzo potom, Prvo općinsko javno tužilaštvo u Beogradu predložilo je pokretanje istrage protiv Jokanovića kako bi se utvrdilo je li počinio krivično djelo širenja lažnih vijesti zbog izjava o predsjedniku Srbije. Povodom optužbi za verbalni delikt, Nova demokracija upozorila je da je u pitanju vrlo opasan presedan u kojem se političkim liderima sudi zbog političkih izjava, umjesto da se, kao što je i glasio prijedlog ND, formira parlamentarna komisija. Međutim, ovaj slučaj nikada nije dobio sudski epilog.