Branko Lovrić bio je jedan od direktora pošte u Osijeku. Igrom sudbine, završit će kao jedna od žrtava Branimira Glavaša i njegovih odreda smrti u slučaju Selotejp, za što je osječkom gospodaru života i smrti u vrijeme rata Visoki kazneni sud prije nekoliko dana potvrdio osuđujuću presudu od sedam godina zatvora. Punih 19 godina od podizanja prve optužnice, taj je postupak dakle ipak okončan pravomoćnom osuđujućom presudom. Time je utvrđeno da je dio ubojstava koje su pripadnici tzv. Branimirove osječke bojne (BOB) počinili u Osijeku 1991. godine naredio upravo Glavaš. Pred sudovima su u više navrata iznošena imena civilnih žrtava u slučajevima poznatijima kao “Garaža” i “Selotejp”. Danas su, međutim, njihove sudbine uglavnom potisnute u drugi plan, piše portal Novosti.

"Tog 26. 11. 1991. srušio mi se čitav svijet. U pol’ bijela dana tri naoružane osobe, jedna žena i dva muškarca, došli su i odveli mog supruga s kućnog praga na informativni razgovor. I od onda mu se gubi svaki trag", kazala je Marija Lovrić u intervjuu koji su, u sklopu projekta “Sjećanja na rat”, s njom svojevremeno vodili istraživači Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.

Marijin suprug Branko Lovrić, diplomirani pravnik rođen u Osijeku, bio je direktor lokalnog telekomunikacijskog centra. Nakon što je s početkom rata zbog srpske nacionalnosti na poslu doživio niz neugodnosti, pred kraj studenog 1991. određeno mu je da ostane na kućnom dežurstvu, pišu Novosti. 

“Branko je praktički smijenjen s položaja na kojem je bio deset godina. Imao je i stručnu spremu za radno mjesto na kojem je bio u pošti i bio je vrlo vrijedan, pametan i obrazovan, ali ipak je smijenjen. To nam je bio znak da se ne sprema ništa dobro", pričala je supruga. 

Spomenutog 26. studenog žena, koja je u kući Lovrićevih živjela kao podstanarka, vidjela je uniformirane pripadnike HV-a kako zvone na vrata 41-godišnjeg Branka. “Ona je cijeli dan čekala da se Branko vrati jer su osobe koje su ga odvele rekle da će ga vratiti za pola sata, da ide samo na informativni razgovor. S obzirom na to da ga nije bilo cijeli dan, navečer oko devet, pola deset osoba koja je to sve vidjela i čula me nazvala u Zaprešić i rekla što se desilo. Nakon dan-dva sam došla u Osijek, otišla na policiju i Crveni križ i prijavila nestanak. S dvoje malodobne djece ostala sam bez ikakvih primanja, bez muža, bez posla, u razbijenoj kući. Tada sam shvatila da nam se život pretvorio u pakao”, ispričala je Marija Lovrić, jedna od svjedokinja u sudskom procesu koji se vodio protiv ratnog zločinca Branimira Glavaša i njemu podređenih Dine Kontića, Zdravka Dragića i Gordane Getoš Magdić.

Upravo je Gordana Getoš Magdić u jednom je navratu posvjedočila da joj je Branimir Glavaš dao ceduljicu s imenom Branka Lovrića i rekao da ga treba privesti i postaviti mu nekoliko pitanja. Ustanovljeno je i da je Lovrić, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni, bio jedna od prvih žrtava “Selotejpa” i da je po hapšenju prevezen do kuće u Dubrovačkoj ulici broj 30, potom ispitan i ubijen na obali Drave. Na isti način likvidirano je najmanje deset civila, čije su ruke, a često i usta, u trenutku ubojstva bile slijepljene selotejpom. Njihova tijela su tjednima i mjesecima kasnije pronađena kako plutaju rijekom, pišu Novosti. 

Ljudi u crnom Glavaševa vojska: Od njegove crne garde strepio je i Tuđman!

U nedavno objavljenoj presudi suci Visokog kaznenog suda ocijenili su da su Glavaš i podređeni mu navedena kaznena djela počinili s izravnom namjerom te da su motivi uključivali zastrašivanje i odmazdu nad civilnim stanovništvom, uglavnom srpske narodnosti, uz tvrdnje o navodnoj suradnji žrtava s “neprijateljem”.

“Četvrti optuženik (Glavaš, op. a.) znao je da njemu podređeni vojnici nezakonito lišavaju slobode i zlostavljaju civile, ali to nije spriječio, pa su oni u podrumu jednog civila udarali nogama, rukama, dijelovima oružja i palicama zadavši mu ozljede, a drugog civila (umirovljenika Čedomira Vučkovića, op. a.) u jednoj garaži su mučili prisiljavanjem da popije sumpornu kiselinu iz akumulatora i potom je usmrćen vatrenim oružjem”, piše u obrazloženju Visokog kaznenog suda.

“Osim toga, iste, 1991. godine, četvrti optuženik je naredio da se osnuje posebno tajna grupa za neovlaštena lišavanja slobode, zlostavljanja i likvidacije. Pripadnici te grupe, među kojima su bili i ostali optuženici, sustavno su otimali civile iz njihovih domova, zatvarali ih, a potom ih odvodili na obalu rijeke Drave gdje su ih usmrćivali vatrenim oružjem i bacali u rijeku. Jedan od civila preživio je strijeljanje i pad u Dravu, nakon čega je četvrti optuženik neuspješno naredio njegovu likvidaciju u bolnici”, navodi se dalje.

Riječ je o Radoslavu Ratkoviću, pišu Novosti, bivšem radniku osječke bolnice koji je 7. prosinca 1991. također odveden u Dubrovačku ulicu.

“Proveli su me kroz neki hodnik i uveli u dvorišnu zgradu, pa stepenicama u podrum… Čim sam sišao, bilo mi je jasno da to neće biti nikakav informativni razgovor. U sobi nije bilo namještaja, samo stolica na koju su me silom posjeli. Prije toga su me pregledali i prepipali kako bi se uvjerili da nisam naoružan. Počeli su s pitanjima: ‘Tko su četnici s kojima surađuješ?’, ‘Koje četnike poznaješ?’. Odgovorio sam im da nikog takvog ne znam, da ni s kim nisam povezan. Potom su me odveli u susjednu prostoriju u kojoj je na sredini bila samo jedna stolica s naslonom. U uglu je visio fenjer. Oko stolice sve je bilo krvavo i tada sam postao svjestan o čemu se radi”, ispričao je Ratković novinaru Dragi Hedlu, autoru knjige “Glavaš: kronika jedne destrukcije”.

Na obali Drave Ratkoviću je dvaput pucano u glavu. Oba metka prošla su mu kroz područje usta, obraza i čeljusti, ali je preživio. Nakon što su egzekutori otišli, Ratković se uspio izvući na nasip, odakle je neopaženo vidio kako Glavaševi “dečki” ubijaju još jednu žrtvu. Prepoznao ga je kao doktora Milutina Kutlića, kolegu s kojim je godinama radio u bolnici.

SELOTEJP I GARAŽA Tko je bio čovjek kojeg su Glavaševi ljudi tjerali da pije kiselinu iz akumulatora?

Rođeni Osječanin, Milutin Kutlić bio je među specijalistima radiologije koji su sedamdesetih godina bili začetnici onkologije u KBC-u Osijek. Kraj života dočekao je kao specijalist na onkološkom odjelu bolnice, a iz obiteljske kuće također je odveden 7. prosinca 1991. Njegova supruga Erika Kutlić, i sama liječnica u osječkoj bolnici, na prvom suđenju Glavašu i ostalima ispričala je da Milutina tog dana, kada se vratila s posla, nije pronašla doma. Preko raznih službi pokušala je doznati nešto o njemu, otišla je čak i u Zagreb, a nakon nekoliko dana nazvao ju je jedan policijski inspektor i rekao da joj je suprug mrtav. “Na poziv da ga identificiram, rekli su mi da je prošao kroz patologiju i da je obduciran. Tako sam i dobila nalaz da je umro od prostrijelne rane iz vatrenog oružja”, posvjedočila je Erika Kutlić. Od policije je doznala i da joj je suprug “kao nepoznata osoba” bio pokopan u grobnici na novome osječkom groblju.

Nešto kasnije, 7. veljače 1992. godine, na sprudu Drave istočno od željezničkog mosta pronađeno je tijelo 45-godišnjeg Alije Šabanovića, šefa mehanizacije u osječkom poduzeću Gradnja. Bio je likvidiran s četiri metka u glavu, a ruke su mu bile selotejpom svezane iza leđa. Njegovo tijelo u vodi je bilo nekoliko mjeseci, odnosno od 3. prosinca 1991. kada su ga, prema navodima svjedoka, četiri pripadnika BOB-a dočekala ispred stambene zgrade u naselju Sjenjak.