Smrt na dnu mora: Ugušili su se u metalnom grobu
Argentinsko ministarstvo obrane objavilo je da je sedam neuspjelih satelitskih poziva za koje vjeruje da su došli iz nestale podmornice zabilježeno u subotu što bi mogao biti znak da posada plovila pokušava uspostaviti kontakt.
Argentinska podmornica ARA San Juan s 44 člana posade nestala je u petak 430 kilometara od obale, dok je plovila iz luke Ushuaia prema bazi u Mar del Plati.
Vlasti su posljednji put imale kontakt s podmornicom u srijedu, piše Hina.
Mornarica smatra da pozivi "ukazuju na to da posada pokušava uspostaviti kontakt" i dodaje da će pokušati otkriti izvornu lokaciju poziva.
Pozivi za koje se smatra da potiču s podmornice ARA San Juan trajali su između 4 i 36 sekundi rano ujutro i kasno poslijepodne u subotu, priopćilo je ministarstvo.
Argentinske vlasti rekle su da zasad nije potvrđeno da pozivi dolaze s podmornice, ali da je to trenutna hipoteza.
Predsjednik Argentine Mauricio Macri rekao je na Twitteru da će Argentina koristiti sve domaće i međunarodne resurse neophodne za pronalazak podmornice.
Za njom trenutno traga deset argentinskih ratnih brodova, britanski brod i dva američka zrakoplova. Pomoć su ponudili i Brazil, Čile, Urugvaj i Južnoafrička Republika.
Potragu za podmornicom otežavaju jaki vjetar i visoki valovi.
Podmornice su svojevrsni podvodni lijesovi. Stotine mornara zatočeno je desecima metara ispod površine vode i jedino što ih dijeli od sigurne smrti je čelični trup. Shvatili su to i ruski mornari na prijelazu milenija.
U Seizmološkom zavodu na Aljasci igla je neočekivano skakala. Na prvi pogled, znanstvenici su mislili da se radi o prirodno nastalom potresu. Bilo je očito da je potres negdje daleko. Bio je jak: 4,2 stupnja po Richteru. Ona vrsta potresa koja skida slike sa zidova. Prava je istina, međutim, bila daleko brutalnija.
Tisućama milja dalje tijekom vojne vježbe dogodile su se dvije ogromne eksplozije na ruskoj podmornici. Podmornica pod nazivom Kursk plovila je uz obalu Rusije i Finske i u sekundi je eksplodirala, te potonula s kompletnom posadom od 118 ljudi.
Što se točno dogodilo tog 12. kolovoza 2000. ostalo je nepoznato. Vjerovalo se da je podmornica nosila bojeve glave što je dalo dosta prostora teorijama zavjere. Najveći broj mračnih misterija Kurska povezano je s pokušajem zataškavanja prave istine.
U to su vrijeme ruske vlasti optužile SAD i Veliku Britaniju da su špijunirale njihove vojne vježbe, toliko blizu da su se oni zabili u podmornicu. Amerikanci su, pak, uzvratili kako mora da Rusi taje neko novo smrtonosno oružje koje je izazvalo takvu eksploziju.
Šesnaest godina kasnije, prema pisanju Ozyja, prevladava mišljenje da podmornica Kursk ipak nije prevozila najmodernije oružje, nego stare podvodne rakete punjene HTP-om, supstancom koja je još od 50-ih godina prošloga stoljeća bila zabranjena. Dogodi li se da HTP procuri na druge dijelove raketa dolazi do brze kemijske reakcije koja uzrokuje smrtonosnu eksploziju.
To se prema rezultatima službene vladine istrage najvjerojatnije dogodilo i tijekom prve eksplozije na Kursku, koja je podmornicu i poslala na morsko dno. Sljedeća eksplozija, ona koju je registrirao seizmograf na Aljasci, dogodila se kada je podmornica udarila o morsko dno čime je pokrenula preostale rakete. Većina posade umrla je u roku od nekoliko minuta. Njih 23 preživjelo je gotovo četiri sata, ali nisu se mogli spasiti jer su bili zarobljeni.
Poručnik Dimitri Kolesnikov prije no što su se na podmornici u potpunosti ugasila svjetla uspio je na brzinu napisati: „Kompletna posada iz dijelova šest, sedam i osam preselila se u deveti dio. Ovdje nas je 23. Nitko od nas ne može izaći van“. Zapis, kao i poruku za njegovu obitelj, pronašli su ronioci kada su iz ostataka podmornice izvlačili njegovo mrtvo tijelo.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Nisu Rusi bezrazložno odbijali pomoć ostalih država pri izvlačenju nove podmornice. Tijekom Hladnog rata naučili su koliko su daleko Amerikanci spremni ići da bi zgrabili modernu sovjetsku tehnologiju. Sovjetska podmornica K-129 bila je u sastavu sovjetske Pacifičke flote. To je bila jedna od šest strateških podmornica koje su bile naoružane balističkim raketama. Pod zapovjedništvom admirala Viktora A. Digala isplovila je u siječnju 1968. iz baze na Kamčatki, polutoku na ruskom dalekom istoku. Podmornica na dizelski-električni pogon s 98 članova posade isplovila je u redovnu i rutinsku kontrolu. Dana 5. ožujka 1968. podmornica je izronila kako bi javila matičnoj bazi da je sve u redu. Javili su se i nastavili patrolirati.
Sredinom ožujka u bazi su postali zabrinuti jer je K-129 propustila dvije uzastopne prijave za javljanje. U trećem tjednu u ožujku komunikacije nije bilo te je tad organizirana potraga za nestalom podmornicom. Nakon desetak dana traganja Sovjeti su uz veliki napor uzaludno tražili podmornicu. Ostalo im je samo proglasiti da je podmornica s posadom nepovratno izgubljena. Sovjeti tad nisu raspolagali sofisticiranim podvodnim prislušnim uređajima, pa zbog toga nisu mogli pronaći podmornicu.
No s druge strane, neprijatelji Sovjeta u Hladnom ratu, Sjedinjene Američke Države, imale su podvodne prislušne uređaje. Naime, u kolovozu 1968. godine ti uređaji su zabilježili eksploziju na 37. stupnju sjeverne geografske širine u blizini 180. meridijana, na simboličnoj granici Istoka i Zapada. Kako su Sovjeti, da ne ispadnu nesposobni, podmornicu proglasili izgubljenom, Amerikanci su odlučili dočepati se vrijednog plovila.
Htjeli su se dočepati podmornice iz obavještajnih razloga. Početkom kolovoza na dubini od oko 4900 metara podmornicu je identificirala američka podmornica USS Halibut sjeveroistočno od Havajskoj otoka Oahua u Pacifičkom zaljevu. Pronašli su sovjetsku podmornicu pomoću robotskih kamera s daljinskim upravljanjem.
Na sam zahtjev Pentagona CIA je krenula u šestogodišnju misiju vrijednu čak 800 milijuna dolara. Naime, uz pomoć Howarda Hughesa, ekscentričnog milijardera, i njegove navodne želju za izvlačenjem ruda iz morskih dubina, krenuli su u Projekt Azorian, jednu od najskupljih i najtajnijih operacija Hladnog rata. Tim inženjera dizajnirao je brod Glomar Explorer, a njegova gradnja počela je 1972. godine. Dugačak je bio 189 metara i težak 57.000 tona.
Kad su riješili konačni inženjerski problem, koji je bio ogroman, došli su do problema kako će objasniti činjenicu da imaju ogroman brod koji će se usidriti nasred Pacifika na mjestu na kojem se brodovi inače baš i ne zadržavaju te također će biti smješten ne tako daleko od mjesta na kojem su Sovjeti izgubili podmornicu. Trebao im je jako dobar paravan. Nekome od obavještajaca pala je na pamet ideja o izvlačenju ruda iz morskih dubina.
Bilo bi, znači, uvjerljivo da bi netko mogao to raditi, ali CIA se nije mogla obratiti bilo kojoj kompaniji jer, ako bi to bila neka javna kompanija, morali bi dioničarima te kompanije objasniti što rade. Ovdje nastupa Howard Hughes, ekscentrični milijarder koji je već surađivao s CIA-om. On je bio savršeno osmišljen lik za tu ulogu. Tad je izvlačenje ruda iz morskih dubina bilo nešto sasvim novo, a napraviti brod koji je toliko skup i potrošiti još puno novca na samo izvlačenje podmornice, to nije bilo uvjerljivo.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
No u slučaju Hughesa je. Jer tad su ljudi pričali: "Pa da, taj je lud. On je izradio niz zrakoplova, pa i 'Spruce Goose’, drveni avion koji nije poletio". Tako da je paravan bio toliko uspješan te su ljudi u njega godinama vjerovali.
Prva misija 1974. godine pomalo je bila uspješna jer su neki dijelovi podmornice izvučeni na površinu.
Tako su tad izvukli dio optičke-elektroničke opreme, sve šifre, kodove i uređaje za šifriranu komunikaciju, nova sovjetska torpeda s nuklearnim bojnim glavama, i u to doba najnovije sovjetske nuklearne krstareće projektile SS-N-5 SERB. Nakon temeljitog pregleda raketa SS-N-5 SERB, zaključeno je da Sovjeti, zahvaljujući jedinstvenom sustavu lansirnih cijevi, mogu ispaljivati projektile, kao i druge tipove balističkih nuklearnih raketa u salvama, za razliku od Amerikanaca i zapadnih saveznika, koji su svoje nuklearne balističke rakete ispaljivali iz podmornica u razmacima od 50-55 sekundi. CIA ovdje nije stala.
Već su 1975. godine planirali novu operaciju. No propala je jer je tajni plan iscurio do novinara. Naime, 1974. godine u Summa Corporation, u vlasništvu Howarda Hughesa, provaljeno je, a lopovi su tad ukrali četiri kutije dokumenata. Među dokumentima nedostajao je dopis o svim anketama Projekta Azorian. Ubrzo nakon toga, nepoznati muškarac kontaktirao je policiju u Los Angelesu. "Imam dokumente te tražim 500.000 dolara da ih vratim vlasniku", kazao je policiji.
Pokušavajući zaključiti je li lopov doista imao dopis koji nedostaje, CIA je obavijestila FBI o tome. FBI je tad prenio informacije policiji, koja je pitala posrednika je li lopov bio u posjedu. Neposredno prije druge planirane misije spašavanja, Los Angeles Times objavio je izvješće navodeći kako su "izvješća koja cirkuliraju među lokalnim policijskim službenicima" naznačila da je Howard "sklopio ugovor s CIA-om kako bi podigao potopljenu rusku nuklearnu podmornicu iz Atlantskog oceana...
Reakcije javnosti bile su očekivane - šok i zaprepaštenje nastalom situacijom te tad neshvatljivom reakcijom američkih vlasti u kojoj su išle izvlačiti podmornicu i "spašavati" pomorce. Ono što je uslijedilo bilo je još više začuđujuće. Prilikom potrage za podmornicom i njezina izvlačenja nađena su tijela šest sovjetskih mornara. Prema vojnopomorskom običaju, položena su u more sa svim počastima, uz zvuke sovjetske himne. Na olupini je nađena i zastava Crvene flote sa srpom i čekićem.
Vijorila se na pola koplja uz američku zastavu. Zašto je smrtnom neprijatelju iskazana takva čast? I to mornarima s podmornice koja je bila sagrađena s jedinom svrhom - da u slučaju potrebe dezintegrira gradove na američkom tlu.