Na granici Kazahstana i Uzbekistana, okružen kilometrima toksične pustinje, nalazi se otok. Ili barem, nešto što je nekada bio otok.
Vozrozhdeniya je nekoć bila živopisno ribarsko sela okruženo tirkiznim lagunama, kada je Aralsko more bilo četvrto najveće na svijetu i obilovalo ribom.
Ali nakon godina zlostavljanja, voda se povukla i more se pretvorilo u prašinu; rijeke koje su ga hranile preusmjeravale su se za navodnjavanje polja pamuka. Danas je sloj slanog pijeska, prepuno kancerogenih pesticida, sve što ostaje od drevne oaze.
Ovo je mjesto gdje živa u termometrima redovito pokazuje 60 °C, gdje su jedini znakovi života kosturi sušenih stabala i kamenja pod sjenama ogromnih plutača.
Sada je Vozrozhdeniya progutala toliko toga da je nabujala deset puta veća od izvorne veličine i sada je poluotok povezan s kopnom. Ali zahvaljujući još jednom sovjetskom projektu, to je jedno od najsmrtonosnijih mjesta na planetu.
Od sedamdesetih godina, otok je bio umješan u brojne zlokobne događaje. Godine 1971. jedna je mlada znanstvenica oboljela nakon što je istraživački brod, Lev Berg, zalutao u smećkastu maglicu. Nekoliko dana kasnije završila je u bolnici uz dijagnozu boginja. Svima je to bilo čudno jer je već bila cijepljena protiv ove bolesti. Iako se oporavila, epidemija je nastavila i zaraženo je još devet ljudi u njezinom rodnom gradu, od kojih su tri umrle. Jedan od njih bio je njezin mlađi brat.
Godinu dana kasnije pronađeni su leševi dvojice nestalih ribara u njihovom brodu. Vjeruje se da su umrli od kuge. Nedugo zatim mještani su počeli izvlačiti mreže pune mrtvih riba. Nitko ne zna zašto. U svibnju 1988. godine, 50.000 antilopa saige, koja je bila na ispaši na obližnjim stepama, umrle su u roku od sat vremena.
"Potpuno me prestrašio"
Otok i dalje čuva brojne tajne, dijelom zato što nije mjesto gdje se možete samo pojaviti. Budući da je Vozrozhdeniya napuštena devedesetih godina, bilo je samo nekoliko ekspedicija. Nick Middleton, novinar i geograf iz Sveučilišta Oxford snimio je dokumentarni film još 2005. godine. "Bio sam svjestan onoga što se dogodilo pa smo se držali savjeta jednog gospodina koji je radio za britansku vojsku i došao je da nam ispriča što nas sve čeka", kaže on.
"Iskreno, potpuno me prestrašio"
Taj je stručnjak bio Dave Butler, koji je na kraju otputovao s njima. "Mnogo je toga moglo poći krivo", priča on za BBC. Kao mjeru opreza, Butler je stavio cijeli tim na antibiotike, počevši tjedan dana prije putovanja. Nosili su plinske maske s filtrima zraka, debelim gumenim čizmama i velika odijela nalik forenzičkima.
Nisu bili paranoični. CIA-ine fotografije nastale 1962. godine otkrivale su da drugi otoci imaju pristaništa i kolibe za ribu, ovaj je imao streljane i barake. Ali to nije ni polovica zgrada. Bilo je tu i istraživačkih zgrada, staja i mjesta za ispitivanje na otvorenom. Otok je pretvoren u vojnu bazu najopasnijeg tipa: to je bio objekt za ispitivanje biološkog oružja.
Projekt je bio potpuna tajna, a nije čak ni označen na sovjetskim kartama, ali ljudi upoznati s projektom nazivaju ga Aralsk-7. Tijekom godina mjesto je postalo živuća noćna mora, gdje su antraks, boginje i kuga u velikim oblacima kretale se iznad zemlje, a egzotične bolesti poput tularemije, bruceloze i tifusa padale su s neba i prodrle u pješčanu zemlju.
Otok je bio dovoljno izoliran da nije otkriven do 19. stoljeća, što ga čini idealnim mjestom za skrivanje od znatiželjnih očiju zapadne inteligencije. Osim toga, okolno more učinilo se prikladnim prirodnim jarkom.
To su čimbenici koji su doveli do toga da se odabere kao konačno skladište za najveće zalihe antraksa u ljudskoj povijesti. Njegovo je porijeklo ostalo nejasno, ali je moguće da je smrtonosni otrov proizveden u Kompleksu 19, objektu blizu ruskog grada Sverdlovsk, sada Yekatarinburg.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
