Poznata srpska pravnica Vesna Rakić Vodinelić nedavno je došla do zaključka da je cijela srpska politička scena jedan veliki deja vu - u 40 zadnjih godina, rekla je, na sceni defiliraju jedna te ista lica koja samo mijenjaju pozicije. Kao igrokaz Putin - Medvedev - jednom ih vidite kao premijere, drugi put kao predsjednike, ili obrnuto, ne nužno tim redom, ali uvijek ih i svakako vidite gore, nikad dolje. I nema novih lica.

Rakić Vodinelić predložila je, kako bi se ta dominacija nesmjenjivih patrijarha okončala, nekoliko zakonskih izmjena - među ostalim, ograničenje mandata na osam godina. Dakle, bio čovjek Tito, Sloba, Nikola Pašić, Putin, Medvedev, Vučić - posebno Aleksandar Vučić, naravno - vladati mu je osam godina i ćao, penzija. Prema njezinu mišljenju, to je jedan od načina da se vlast vrati narodu. Rakić Vodinelić misli da bi se takva ideja mogla pronaći i u tzv. opozicijskom "Sporazumu s narodom".

Jednaki i jednakiji Sanader i Dolački: Isti zločin, različita kazna. Kako to?

Prevedeno na običan jezik to zvuči ovako: "Kako da ne! Nećemo biti dulje od dva mandata, nikako, niti ćemo se pojavljivati na bilo kojoj javnoj funkciji. Ako smo već bili, nećemo ponovno". Tako je to objasnila rodonačelnica ideje. Što bi to značilo u Hrvatskoj? Pa značilo bi da brojna poznata lica više ne bismo viđali na političkoj sceni - Miki Bandić bio bi eliminiran po sili zakona još prije deset godina. Branimir Glavaš ima osam mandata u Saboru, šest je prema ovom kriteriju višak.

Ivan Šuker, Vesna Pusić, Furio Radin i Nenad Stazić imaju po šest, a Milorad Pupovac, Silvano Hrelja, Željko Jovanović, Josip Đakić, Gordan Jandroković i Branko Bačić po pet mandata. Četiri mandata imaju Arsen Bauk, Davor Bernardić, Goran Beus Richembergh, Igor Dragovan, Branko Grčić, Franjo Lucić, Gordan Maras, Mirando Mrsić, Ranko Ostojić, Zdravko Ronko i Ante Sanader.

Vidimo, dakle, kako bi jedan jednostavan limitirajući propis na političku scenu stalno upumpavao svježu krv, no s tim u vezi postavljaju se dva pitanja: je li to izvedivo te je li to u skladu s boljim običajima demokratskog svijeta?

"Ograničenje broja mandata zasad imamo za predsjednika Republike, tako da netko može biti na tu dužnost izabran najviše dva puta te je obavljati deset godina", kaže dr. Ivan Koprić pa nastavlja:

"Kod donošenja 'lex šerifa' vodila se manje-više usputna rasprava i o ograničenju broja mandata lokalnih čelnika. Radi davanja vrlo jakih ovlasti načelnicima, tad sam bio za ograničenje broja mandata tih čelnika, ali treba reći da to nije raširena praksa u Europi, tamo gdje se načelnici biraju neposredno. Nesumnjivo je da nepostojanje ograničenja mandata izvršnih čelnika otvara put cezarističkim, napoleonskim tendencijama. Upravo je to razlog da većina demokratskih zemalja ima ograničenje broja mandata šefa države. Bilo bi logično da se to uvede i za lokalne čelnike. S obzirom na ionako autoritarnu političku kulturu, slabe demokratske uzuse, izostanak političke odgovornosti i niske etičke standarde u hrvatskoj politici, to je dobra ideja. No tko nam garantira da će novi političari čijoj pojavi će pogodovati takvo rješenje biti bolji od prethodnih koje smo eliminirali zakonskim ograničenjem broja mandata?"

Bivši srpski predsjednik Boris Tadić podržao je ideju gospođe Rakić Vodinelić, ali se nije zaustavio na ideji o ograničavanju mandata, nego je predložio i dodatno ograničenje, koje bi učinilo nemogućim život većini naših političara. Tadić predlaže uvođenje kažnjivog djela političke obmane. U to spadaju predizborne laži i slična nedjela na koja smo svi navikli.

Teške optužbe "Da Vučić ima više oružja opet bi zaratilo na Balkanu"

Kažnjavanje laganja i ograničavanje mandata nisu alati demokratskog Zapada, oni su stroži od uobičajenih standarda, ali su, misle Tadić i Vodinelić, nužni jer niska opća i politička kultura građana traži dodatne mehanizme zaštite. To je kao kad maloljetnicima ograničite vožnju na automobile slabije od osam konjskih snaga.

Prema Tadićevu mišljenju, potrebno je jačati institucije i demokraciju te paralelno s tim sustavno i ustrajno na dugi rok graditi političku kulturu, tako da se demokratski izbori na kraju mogu održati i u regularnim demokratskim izbornim uvjetima. Kaže kako je dobro pokrenuti javnu raspravu o ograničenju predsjedničkih i premijerskih mandata, odnosno debatu o modelima koji su, kako je rekao, spriječili nastanak i opstanak autoritarnih režima kakav se pomalja u Srbiji, ako već nije dovršen, a u susjednoj Mađarskoj je na dulje zacementiran.

Sudac srpskog Ustavnog suda Zoran Ivošević ne bi išao tako daleko da svima ograniči političku karijeru na dva mandata, ali bi predsjedniku i premijeru. U Nedeljniku je izjavio da je ideja o ograničenju predsjedničkog i premijerskog mandata na osam godina dobra i da "priliči ovoj zemlji".

"Imajući u vidu sistem vladanja u svijetu, naravno da podržavam tu ideju. Ali imate i izuzetke, kakav je, na primer, Muhika u Urugvaju. Takav čovjek zaslužuje da ga birate koliko god hoćete. Ali ovo nije zemlja u kojoj takvi izuzeci postoje.  Niti je ovo zemlja pogodna za takve izuzetke", rekao je Ivošević dodajući kako trenutačno u Srbiji imamo slučaj da je Aleksandar Vučić "preuzeo sve uzde svih vlasti". Ivošević misli da bi, s obzirom na to da je riječ o ustavnoj materiji, ta ideja i trebala biti ugrađena u ustav.

"Dva mandata od po četiri godine i točka", dodao je Ivošević.

"Mislim da ovo zaista može biti korisna stvar, jer kad imate raspolućeno društvo i tešku situaciju, onda se iz toga može izroditi nešto dobro. Ljudi nisu na ulicama ni zbog Kosova, ni zbog političara, ni zbog političkih ideja, nego zbog demokracije. Zamislite da ste 1997. godine znali da Milošević odlazi za godinu dana. Ne bi bilo ni bombardiranja, ni rata, ničega ne bi bilo", rekao je urednik tog tjednika Veljko Lalić dodajući kako je osam godina optimalno razdoblje u kojemu bi se jedan političar trebao zadržati na vlasti.

No čini se da ta ideja ima male šanse zaživjeti jer - tko bi sjekao granu na kojoj sjedi? Ima u toj ideji, kažu nam stručnjaci koje smo konzultirali, nešto privlačno, ali nije to bezopasno: s lošima, kažu, eliminirate i dobre, nije selektivno. Za vijećnike i parlamentarce je to nekako izlišno, tu je ionako velika fluktuacija, a nekoliko ovih koji uspiju ostati više mandata pa se onda pokvare - ah, a po čemu su oni koji su tu samo jedan ili dva mandata puno bolji?

Jozo Brkić Kako se obogatio Vasin brat, koji je unajmio pola Zagreba

I u Hrvatskoj je važan problem niska politička kultura naših građana. Oni mnoge demokratske standarde ne razumiju - moralno načelo nije im važno pa nema čišćenja. U Hrvatskoj, rekao je nedavno Žarko Puhovski, građani vjeruju da su svi političari lopovi, pa onda ostaje pitanje samo hoćemo li glasati za "naše lopove" ili za "njihove lopove", a tu je odgovor sam po sebi jasan.

"Temeljni je problem našeg političkog sustava slaba informiranost građana, nepostojanje demokratskog odgoja i edukacije te zastarjelo pravno uređenje institucija političkog sudjelovanja građana u identificiranju javnih problema (agenda setting) i oblikovanju javnih politika (policy making). Umjesto da im damo mogućnost da kažu što misle koji su problemi važni i kako bi ih oni riješili, što sigurno znaju, ako im se da mogućnost, dali smo im pravo pitati informacije (što točno da pitaju?) i pravo reći mišljenje o nacrtima propisa (koje bi valjda trebali pisati profesionalni pravnici-normativisti). Zaključno, bez jačanja demokratske kulture, političke odgovornosti i etike političara, pravna rješenja teško mogu promijeniti stanje", kaže dr. Ivan Koprić.

No ako nema druge, misli ovaj profesor s Pravnog fakulteta, onda treba posegnuti i za njima, kao zadnjim sredstvom obrane demokracije, uz oprez i punu svijest da takav lijek ima rizike i nuspojave.

"Još je gore s kaznenim pravom u politici. To tek treba primjenjivati s velikom dozom opreza, jer se lako od sredstva demokratizacije pretvori u sredstvo progona političkih protivnika", kaže Koprić.

Kad bismo doista kažnjavali lažna obećanja u politici, tko bi ostao? Samo bi obećanja o gradnji Pelješkog mosta torpedirala sa scene nekoliko generacija stranačkih lidera nacionalne razine u HDZ-u i SDP-u te mnoge s lokalne razine. Što reći o Kolindinim obećanjima?

"Ne dam da mi itko kaže da Hrvatska neće biti prosperitetna i bogata, jer bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta. To vam obećavam ovdje večeras", rekla je u noći pobjede, a još prije toga obećala je smanjiti ured za dvije trećine, troškove ureda za dvije trećine i preseliti ga s Pantovčaka. Ništa od toga nije ispunila.

Obećanje o seljenju ureda dao je i Stjepan Mesić. No čim je pobijedio, zapitao se: "Treba li predsjednik Hrvatske živjeti u čergi?". Ivo Sanader je u "jamstvenoj kartici" obećao: "Smanjit ćemo poreze i tako ojačati poduzetništvo, poljoprivredu i domaću proizvodnju. Za razliku od drugih, mi ćemo ukloniti birokratske prepreke i omogućiti jednake uvjete svima. Za razliku od drugih, mi mlade ljude nećemo odvesti u budućnost bez nade". A odveli su ih u Irsku, Njemačku...

Tko bi, dakle, preživio kad bi se laganje sankcioniralo? Samo oni koji šute...