Hrvatski obavještajac i bivši visokopozicionirani pripadnik UDBA-e Josip Manolić umro je 15. travnja 2024. godine u 105 godini. Manolić je sudjelovao je u stvaranju hrvatskih sigurnosno-obavještajnih službi, 1990.-1991. bio je premijer, a potom i predstojnik Ureda za zaštitu ustavnoga poretka. Sa Stjepanom Mesićem se 1993. razišao s Franjom Tuđmanom te su osnovali Hrvatske nezavisne demokrate koji nisu dugo trajali. 

Manolić, odnosno n jegova kćer, svojedobno se našla na meti  Željka Ražnatovića Arkana. Srbijanski ratni zločinac ubijen je 2000. godine u Beogradu, ali njegov lik, a još više djelo, ostali su zapamćeni zbog okrutnih zločina tijekom najmračnijih dana krvavog raspada bivše Jugoslavije. Njegova Srpska dobrovoljačka garda, "Arkanovci", sudjelovala je u brojnim zločinima diljem Hrvatske i BiH, a u Hrvatskoj je ostalo žaljenje zbog činjenice da je Arkan samo kratko vrijeme ležao u Remetincu zbog pripreme sudjelovanja u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske.

Arkan i njegovi pobornici to nisu primili pretjerano mirno pa su uhitili sina Josipa Boljkovca, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, a pokušali su oteti i kćer Josipa Manolića. Zrnka je ovih dana ispričala Glasu Istre kako je taj pokušaj i izgledao.

Šokiran 'Olujom' Legija: Mi Srbi smo pič**ce, Hrvati su nas pomeli!

"Taj dan Arkanovi su ljudi htjeli i mene oteti. To se dogodilo na Tuškancu gdje smo stanovali. Na cesti pred kućom u crnom su se Mercedesu zaustavili do mene. Ustvari su me čekali. Naivno su me pitali gdje je put za šumski dvor. Rekla sam im samo ravno, a oni meni da odem s njima. Zezala sam se i odgovorila - drugi put. Kad sam im to rekla, jedan je rekao drugome hvataj je! Shvatila sam što žele i uspjela pobjeći u kuću iz koje sam se izvukla kroz drugi izlaz. Oni to nisu znali i čekali su duže od dva sata da se vratim. Kući sam došla tek kasno popodne. Došao je i tata. A on meni - jesi im zbrisala? A jesam, nasmijali smo se kratko i više to nismo komentirali." 

Nepoznati muškarac u maskirnoj odori

Ražnatovića je u Dvoru na Uni uhitio Milan Šerbula koji je za Express opisao uhićenje tog sudbonosnog 28. studenog. "Krenuo sam za njim i pratio ga na pristojnoj udaljenosti. Radiovezom sam pozvao još dvije patrole da prate mene. Ja sam mu svojim vozilom prišao tako da sam mu zatvorio put. Vrata terenca su se otvorila. Izašao je muškarac u maskirnoj odori, za koga ću poslije saznati da je Arkan."  

Dok su vrata bila otvorena, kabinsko svjetlo je gorjelo, a kako je jakna bila raskopčana, Šerbula je uočio da muškarac ispod svakog pazuha ima po jedan pištolj. Čuo je da je netko viknuo: “Pali!” 

TRANSKRIPTI PADA (1) Dramatična snimka: Vukovar pada, Jastreb zove Tuđmana: 'Predsjednik spava, što treba'

Poslije je doznao da je to doviknuo muškarac kojeg su zvali “Crkvenjak”. Vjerojatno je mislio da Arkan puca na Milana. S mjesta gdje je Arkan stajao mogao je vidjeti da ga je zapriječio policijski automobil i da je Milan Šerbula, iako je bio u civilu, policajac. 

Mogao je vidjeti da su se iza njega zaustavila još dva policijska auta. Procijenio je da nema šansi pa nije ni pokušavao dotaknuti svoj pištolj, nego je mirno spojio ruke i pružio ih prema Šerbuli, u položaj kad se kriminalac predaje policajcu.  Milan Šerbula mu nije mogao staviti svoje lisice na ruke jer je držao pištolj, ali lisice na ruke mu je stavio kriminalistički tehničar Zec. Policajac je odahnuo kad je čuo da su lisice škljocnule.

Tada je znao da je gotovo. Koliko se sjeća, u terencu je bilo mnogo oružja, automatskih pušaka, bombi, čak i jedan ruski mitraljez. U njemu su bila četiri mladića. Jedan od njih je rekao da je stopirao i da su ga povezli. Tada su uhićeni i Dušan Bandić (1928, rodom iz Gračaca, nastanjen u Beogradu), Zoran Stevanović (1961, iz Beograda), i Dušan Carić (1952, iz Dvora na Uni). Priveli su ih u postaju Dvor. Proradili su telefoni.

Dokumenti pokazuju kako je pušten

Prema pisanju malo poznatog portala Anti.media, Arkan i kolege prebačeni su u Zagreb gdje je podignuta optužnica protiv Bandića, kao prvooptuženog, Carića i Stevanovića da su "pripremali sudjelovanje u oružanoj pobuni koja je usmjerena na ugrožavanje ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske".

„Suđenje četvorici“ počelo je 29. travnja; nastavljeno je idućeg dana, a suđenja su još održavana 2, 3, 6, 7, i 8. svibnja i 6, 7, 10. i 11. lipnja. Ražnatovića su branili Silvije Degen iz Zagreba, i Senad Redžepagić, Srđa Popović i Milan Vujin iz Beograda. Veljko Guberina je bio odvjetnik Dušana Carića.

Ražnatović se branio, po savjetu odvjetnika, šutnjom. Tijekom 3. svibnja izjavio je samo da je proces „nelegalan, nelegitiman i neregularan“.

Tada je i pročitana njegova izjava iz istrage: na put u Knin krenuo je iz avanturističkih razloga jer se upravo "porječkao" sa suprugom zbog njenog puta u Rim; oružje je ponio jer je bio izložen ozbiljnim prijetnjama zbog rada na neutraliziranju utjecaja Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića na „Zvezdine“ navijače; nije znao da su bombe prave; rekao je, međutim, i da se Bandić dogovarao sa Carićem da mu pokaže mjesta u Dvoru pogodna za postavljanje barikada.

Presuda je izrečena 14. srpnja 1991. godine. Bandić je osuđen na tri godine zatvora, Carić na dvije godine, Stevanović na 14 mjeseci a Ražnatović na 20 mjeseci zatvora. Kaznu je izreklo sudsko vijeće u sastavu: Vladimir Vinja, predsjednik Vijeća, i suci porotnici Vinko Brozičević i Barbara Pavlin.

FELJTON Cajkama gurao pištolj u usta: Pjevaj mamicu ti je***!

Istoga dana Vladimir Vinja je uputio dopis Okružnom zatvoru u Zagrebu u kome stoji: "Izvolite odmah pustiti na slobodu optuženike Bandić Dušana, Stevanović Zorana, Carić Dušana i Ražnatović Željka. Na glavnoj raspravi 14. lipnja 1991. donijeta je odluka o ukidanju pritvora u odnosu na njih, o čemu ćemo vam pismeni otpravak rješenja dostaviti naknadno".

Kako bismo potvrdili navode iz teksta na portalu Anti.media, kontaktirali smo nekoliko sudionika čitavog procesa koji nisu htjeli komentirati to razdoblje njihovog rada. Neki su nam čak rekli da bi najradije zaboravili sve događaje iz tog vremena.

Arkan je izišao iz zatvora i nastavio je svoj krvavi pohod. Na što je sve spreman pokazao je pokolj u Bijeljini, u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje su njegovi vojnici izvršili masakr na civilima. Svjetski poznati fotograf Ron Haviv iz prve ruke je vidio koliko su okrutni pripadnici Arkanovih Tigrova.

"Nije bilo dana kad nisam bio prestrašen. Međutim, ja sam tamo bio dragovoljno i mogao sam otići kad god sam htio. Luksuz je to koji nisu imali ljudi koji su tamo živjeli", ispričao je Ron u nedavnom razgovoru za Express. Nakon što su svjetski mediji objavili fotografije iz Bijeljine, zloglasni Arkan raspisao je nagradu za Havivovo ubojstvo.

Prijeteće poruke Najavili likvidaciju: "Arkane, ponesi sako, gore je hladno"

Svima nama koji se jako dobro sjećamo kakav su strah i trepet po cijeloj bivšoj Jugoslaviji sijali arkanovci pomalo začuđujuće zvuči Ronova nonšalantnost kad smo ga pitali o toj Arkanovoj nagradi. Objektiv Rona Haviva zabilježio je ubojstvo Ajše Šabanović, žene u bijelom džemperu, koju su svi zvali Tifa. 

"Njih dvoje su izveli pred kapiju i pobili ih, zatim i Tifu. Vidjela sam Tifu, koja je još bila živa. Još mi je pred očima njen pleteni džemper", ispričala je svojedobno Dženita Mulabdić za bosanske medije. Ona je bila jedna od rijetkih preživjelih civila u Bijeljini. Dženita je bila trudna u to vrijeme i pretpostavlja da je samo zbog toga izbjegla sudbinu svojih susjeda. "Nakon što su mene trudnu pustili, ubili su Redžepova i Tifina sina Adu, mog supruga Muhameda te dvojicu Albanaca", prisjetila se Dženita mučnih događaja iz proljeća 1992. godine. U knjizi "Majstori mraka" Jusufa Trbića Haviv je ispričao kako je on vidio ubojstva civila u Bijeljini. 

"Pozirali su [arkanovci] u džamiji, s muslimanskom zastavom, i pokazivali tri prsta. U isto vrijeme čuo sam neko komešanje u jednoj prostoriji u džamiji. Ušao sam i vidio da su od jednog čovjeka, civila, tražili osobnu iskaznicu da se identificira. Pokazujući njegovu osobnu, rekli su da je pogledam jer je on fundamentalist s Kosova. Poslije nekoliko minuta čuo sam vrištanje vani i izašao sam iz džamije. Preko puta džamije ima jedna kuća, a vojnici su iz te kuće izveli muškarca i ženu. Žena je vrištala i na nju su vojnici galamili. Čuli su se pucnji i čovjek je pao na nogostup. Tad su 'tigrovi' na mene povikali da ne slikam, da prestanem slikati. Bilo je još nekoga komešanja i vriske, ja sam se malo izvukao prema kamionu koji je bio u blizini. Shvatio sam da su to muž i žena, čovjek je još bio živ i ona je pokušavala pomoći mu, a ja sam uspio brzo napraviti još nekoliko fotografija. Krenuo sam prema grupi 'tigrova', a kad sam se vratio, i žena je već bila ubijena. Onda su našli jednog mladića, od nekih 17-18 godina, i uveli ga u dvorište džamije. Izgledalo je da je uspio pobjeći, ili su ga pustili, ali kad je vidio da iza džamije nema izlaza, on se vratio i tu su ga ubili. Nekoliko minuta nakon toga izveli su iz druge kuće još jednu ženu pa su ubili i nju", pričao je Haviv bosanskohercegovačkom novinaru.

Nikad utvrđeni motivi

Zločinac Arkan ubijen je 15. siječnja 2000. godine, u beogradskom hotelu Intercontinental, današnji Crowne Plaza. Ražnatovića je ubio policajac Dobrosav Gavrić iz sela Trbušnica kod Loznice. Gavrić je od 2006. godine bio u bijegu, a 2012. godine je uhićen u Južnoafričkoj Republici i još nije izručen Srbiji. Proces za ubojstvo Ražnatovića ponovljen je nekoliko puta pred Višim sudom u Beogradu, a Gavrić, kasnije osuđen na 35 godina zatvora, pušten je iz pritvora 2006. godine i od tada je nedostupan srpskom pravosuđu.

Nakon Oluje Krvava srpsko-hrvatska bitka, koja se nikad nije dogodila

Na mnogobrojnim suđenjima nisu utvrđeni ni motivi niti naručitelji Arkanovog ubojstva, pa je tako ostalo zbog čega je policajac iz Trbušnice pucao s leđa u glavu najmoćnijeg kriminalca Srbije i osim njega ubio i Milenka Mandića Mandu i Dragana Garića, koji su sjedili s Arkanom u separeu hotelskog lobija.