Arhiv s dosjeima bivših komunista, pripadnika Službe državne sigurnosti i njezinih žrtava, ni ubuduće neće biti transparentan. Do zanimljivih papira ćete moći doći kao i do kredita u banci - tek kad dokažete da vam nije potreban. Nekolicina zainteresiranih korisnika arhiva u ožujku je novinarima RTL-a ispričala s kakvim su se sve poteškoćama sreli.

Titov zatvor Goli otok: Udba je od logora zarađivala milijune dolara

"Nedavno sam tražio dokumente iz 1971. za koje se mora tražiti dozvola SDP-a. Onda to traje i često SDP odbije, pri čemu sam siguran i znam da u tim dokumentima nema ništa osjetljivo ni problematično za osobe koje su još žive", rekao je povjesničar Hrvoje Klasić.

Odvjetnik obitelji Stjepana Đurekovića je osam mjeseci čekao dozvolu za pregled arhive. Kad je napokon ušao u arhiv, bio je razočaran. "Mi smo gledali razdoblje od 1982. do 1984., održalo se oko 180 sjednica, a polovica spisa fali. Fali spis cijele sjednice", rekao je novinarima. Problem s materijalima je nastao znatno prije nego što je građa stigla u Hrvatski državni arhiv. "Dva su razloga. Jedan je da je već prije pročišćeno, a drugi da puno toga u arhiv nije ni ušlo", smatra Pavlović.

U knjizi koja se upravo pojavila na kioscima "Krvava ruka Udbe: Tajne hrvatskih arhiva" istražili smo što se dogodilo s arhivskom građom te, uopće, inventarom i tehnikom bivše Udbe, uspjevši dobiti i uvid u neke od dokumenata koji su bili skrivani od očiju javnosti. Sigurno je da će se neki ljudi pobrinuti da tako dugo i ostane...

U Šeksovu dosjeu su informativni razgovori koje su s njim vodili djelatnici Službe sigurnosti, od kojih su neki i danas živi. Među njima je i Z. P. iz Osijeka, koji živi u Istri. Patrijarh HDZ-a bio je u raljama službe od "PTT afere" 1971. godine. Razgovori su trajali satima i otkrivaju bezbroj pojedinosti, no za objavu će biti potrebno utvrđivanje autentičnosti, a potom i zadovoljavanje drugih zakonskih uvjeta. Čini se da bez Mosta u Vladi do toga neće doći tako skoro.

Evo nekoliko odlomaka iz knjige:

U političkoj realnosti neku vrstu insajderske rekonstrukcije rada komunističkog SDS RH napravili su, opet za novu službu neovisne Hrvatske SZUP (Služba za zaštitu ustavnog poretka), Josip Perković i Jan Gabriš. Zove se dugo i dosadno: Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990.

Taj je rad objavljen u ograničenoj nakladi 1999. i 'liferovan' za potrebe Obavještajne akademije dr. Mire Tuđmana, predsjednikova sina i jednog od začetnika hrvatskog obavještajnog sustava. Stari Perki i kolega Gabriš, onako iz prsta, napisali su temeljne stvari o onome što su i gdje radili do raspada SFRJ i komunizma u Hrvatskoj.

Poslagali su Uprave, od I. do XI. plus dva samostalna odjela (za suradnju sa stranim službama i onu za opće poslove), dodali malo insajderskih podataka i koliko je bilo zaposlenih Srba, Hrvata i drugih. Ali ništa bitno i senzacionalno. Korektno i dosadno. Prave tajne ostale su lebdjeti kao točan iznos duga Todorićeva Agrokora.

Ako ćemo o legendama s početka hrvatske državnosti, prvi su u sasvim sačuvane arhive SDS RH ušla dva jako mračna tipa. Kako se ne želimo izlagati različitim sudskim tužbama, nećemo tu gospodu (s opsežnim sudskim dosjeima i presudama za ozbiljna kaznena djela iz bivše SFRJ, ali i nekih država predvodnica zapadne demokracije) imenovati.

Ukratko, osim netaknutih osobnih kartona suradnika, operativnih veza i svih drugih dokumenata (više ili manje kompromitirajućih), ta dvojica su "mrknula" i gomilu praznih obrazaca te originalne pisaće strojeve. I pokrenuli su prvi hrvatski start-up. Kako? Vrlo ingeniozno, kako već funkcioniraju zločinački umovi iz pasivnih krajeva naše i jedne nama susjedne države. Počeli su, pod slabim noćnim svjetlom, ispunjavati one prazne obrasce.

Ta je poduzetnička djelatnost krenula u dva smjera: političke kompromitacije i sasvim banalne zarade. Ovo prvo sasvim je očekivani obračun s javnim osobama koje su im se iz nekog razloga zamjerile pa su štancali dosjee i dijelili ih okolo kao Mamić jeftine ulaznice za Dinamove tekme u HNL-u.

Otkrivamo Arhiva komunista: Račan je Tuđmanu dao dosjee HDZ-ovaca

Drugo je uglavnom išlo u izvoz. Tražili bi bogate gastarbajtere i suočili ih s postojanjem stanovitih tajnih dosjea o njihovim navodnim kontaktima s agentima Udbe. "Vidi Mate, ja znam da si ti naš. Ja, eto, znam da podupireš i našu stvar, ali kume, zamisli da netko to vidi. Ja ti to mogu nabavit’, u originalu, ali koštat će te." (Mate je, za potrebe ove knjige, izmišljeni identitet vlasnika restorana i konačišta s 12 soba u predgrađu Münchena). Onda bi se Mate iz petnih žila pokušao sjetiti s kime je sve razgovarao u zadnjih 20 godina otkad je u stigao u Njemačku.

Vrti film u glavi, vrpolji se, pa odustaje. "Daj da vidim te papire", konačno kaže našim startupovcima. "E kume, koštat će to osam 'iljada maraka. Nije za mene, majke mi. Traže oni drugi", dobiva lakonski odgovor.

I što sad? Mate plaća, u ruke mu tutnu sasvim originalan dokument, ali sasvim izmišljenog sadržaja. Ali Mate je sretan. Riješio se Udbine kletve. To da nikad nije postojala znaju samo ona dvojica. Mnogo novca se tako okrenulo u tom ozbiljnom poduzetničkom projektu. Malo praznih Udbinih obrazaca i nekoliko pisaćih strojeva. Savršeno.

Često spominjani arhivi Saveza komunista Hrvatske imali su sasvim drukčiji put. Lukavi Račan čuvao ih je uz asistenciju pokojnog predsjednika Tuđmana. Postojala je i cijena za to: Tuđman je osobno zamolio da mu se dostave osobni kartoni istaknutih HDZ-ovaca koji su, početkom 90-ih, prešli u stožernu stranku svih poštenih Hrvata. Nije ga Račan odbio. Rado mu je, kažu još živi svjedoci, izišao u susret.

Od tada se svašta govori o kartonima i osobama koje su u njima opisane. Djelomično smo rekonstruirali i dokumente bivše hrvatske Udbe koje je SOA prije dvije godine predala Državnom arhivu. Obuhvaćeno je razdoblje od 1937. godine pa do 30. svibnja 1990. godine. Dio iz Drugog svjetskog rata sadrži ekstenzivnu dokumentaciju "Njegova kraljevskog visočanstva kralja Petra II. Karađorđevića" i kraljevske jugoslavenske vojske. Uglavnom su tu ratni izvještaji iz kratkog Travanjskog rata pa do trenutka kapitulacije pred nacističkom Njemačkom. Od 1945. nadalje sačuvani su detaljni popisi ratnih zločinaca koje su priredili KNOJ, OZNA i UDBA.

Dio se odnosi na djelovanje Ante Pavelića i kvislinške vlade NDH, ministara, vojnih i civilnih institucija. Od stvari iz bliže povijesti, tu je dio dokumenata o suđenju Ivanu Zvonimiru Čičku, disidentskom djelovanju dr. Franje Tuđmana i Vlade Gotovca, uključujući i njihove nastupe u stranim medijima. Ništa što već nije poznato u Hrvatskoj. Ima i teških bizarnosti koje jasno pokazuju kolika je bila društvena penetracija Službe i što je sve smatrano potencijalnom opasnošću za komunistički režim i nacionalnu sigurnost.

Deponiran je i popis brakova stranaca s tadašnjim jugoslavenskim državljanima u svim općinama SR Hrvatske. Služba je tako imala evidentiranog svakog stranca ili strankinju. U vrijeme Titove teške bolesti i kasnije smrti, u cijeloj SFRJ pokrenuta je golema operativna akcija Tuga. Provođena je na svim javnim mjestima, među istaknutim društvenim pojedincima kako bi se utvrdilo što građani govore o stanju u SFRJ nakon Brozove smrti. Udba je pipala puls nacije u trenutku kad je završila jedna povijesna era i započinjala druga, puno kraća. Postoji i popis stotina drugih operativnih akcija.

U drugoj polovici osamdesetih, pet-šest godina prije početka rata o kojemu tad nitko od običnih ljudi nije razmišljao, Hrvatskom se počeo širiti potmuli, jezivi strah kakav mase nikad nisu osjetile. Dvije priče, naizgled odvojene, naizgled neovisne jedna o drugoj, obje vezane za tajne kultove, sotonizam, obje nalik na horor, proizvele su osjećaj tihe jeze u cijeloj zemlji.

Jedna je priča o tajanstvenoj sekti Crnoj ruži, a druga o pljački Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (NSK), u čijem je središtu stajao mladić duboko poremećene osobnosti, sotonist, izdanak stare ugledne novinarske obitelji, Aleksandar Milles, vlasnik jedne od najčudnijih hrvatskih biografija 20. stoljeća. Crna ruža je, tvrde poznavatelji, sekta stara oko 30 godina.

Proces stoljeća UDBA-ške spletke i afere: Duo koji zna sve hrvatske tajne

Nastala je izvorno u Americi od Luciferove crkve. Kad se ta Luciferova crkva proširila na Hrvatsku, podružnica se odvojila od svoje matice i počela rad po svome. Poznata su samoubojstva i ubojstva koja su obavljali članovi Crne ruže. Ni danas nitko nije saznao tko ih vodi. Smatra se da je to neka utjecajna ili bogata osoba. Sekta se zove Crna ruža jer je poznata po tome što bi svako toliko neki njihov član dobio crnu ružu, što bi značilo da si mora oduzeti život. Ako si ga ne oduzme sâm, oduzmu ga drugi...

Priča o Crnoj ruži započela je nakon samoubojstva jedne djevojčice u Dugom Selu. U tom je mjestu, nedaleko od Zagreba, kafić imao Željko Malnar, pisac, novinar, pustolov, putopisac velikog stila, jedna od najvećih jugoslavenskih zvijezda. Željko Malnar bio je visok čovjek, izuzetna, markantna fizičkog izgleda - lijep, plavook, dugokos, nalik na Zagora iz popularnih talijanskih stripova. Malnar je bio jedinstvena medijska ličnost u Jugoslaviji.

U Zagrebu su bili zabilježeni slučajevi kad je njegova pojava na ulici izazvala masovnu histeriju obožavateljica, poput one koju su šezdesetih izazivali Beatlesi. Ipak, u Malnarovoj je pojavi bilo nešto zlokobno prijeteće. Brojni ljudi koji su ga poznavali osjećali su neodređen, ali snažan strah od Malnara. Njegov je kafić osamdesetih godina prošlog stoljeća bio okupljalište mladih alternativaca odjevenih u crno. Nazivali su ih darkerima.

U vrijeme famoznih samoubojstava mladež odjevena u crnu odjeću bila je izložena nasilju jer su ih smatrali poremećenima i opasnima. Hrvatska je u to vrijeme bila vrlo konzervativna zemlja, s patrijarhalnom kulturom, pa je pojava mladeži koja se drogira i odijeva u crno, sklona sotonizmu, užasnula cijelu javnu scenu i duboko potresla obitelji. Djecu su tih godina stariji upozoravali na pošast darkerskog pokreta i droga te mističnih rituala koje vodi neka moćna, ali nevidljiva ruka, koja djeci ubija bilo kakvu autonomnu volju i, iz nepoznatih razloga, navodi ih na samoubojstva.

Malnarov kafić dobio je ime Garude. Nazvan je po hinduističkom božanstvu. Za života Malnar je, za 24sata, ovako prokomentirao optužbe na svoj račun: "To je bila strašna zajebancija. Ja sam stalno putovao i bio sam prvi Jugoslaven koji je toliko vremena provodio vani po Indiji i nesvrstanim zemljama. Bio sam jako popularan, osobito u Srbiji, pa je glasina da sam u Crnoj ruži služila tome da me se diskreditira te da prestanem toliko putovati".

Malnar se prisjetio kako je prvi članak o njegovoj povezanosti s Crnom ružom izišao u sarajevskim novinama. Potom su krenule glasine da su članovi te sekte sotonisti, da se okupljaju na grobljima, okreću križeve, da otimaju djevojke kako bi ih žrtvovali Sotoni, da se ubijaju... S pričama o samoubojstvima fama o Crnoj ruži je eskalirala, a gotovo svi koji su se odijevali u crnu odjeću bili su društveno odbačeni kao mogući članovi tog supertajnog društva – o kojemu su svi sve znali.

Bilo je govora čak i o tome da vođe sekte na mladima iskušavaju novu drogu kojom im oduzimaju volju te da mogu utjecati na sve odluke, uključujući i odluku o ubojstvu ili samoubojstvu.

Laži i politika Šeksov triler: Tuđman je mislio da ga Šeks želi likvidirati

"Zbog svega sam imao jako velikih problema jer su mi počeli otkazivati angažmane na televiziji, a imao sam i problema s okolinom. Čak su me jedanput priveli. To je bilo strašno. Sjedim oko dva ujutro u Đorđićevoj, a kroz vrata proviruju četiri policajca. Okrenem se prema njima i viknem: 'Bu!’, a oni, kao u crtiću, pobjegnu i zalupe vratima", rekao je Malnar, dodajući kako se kasnije smijao tim anegdotama, ali onda mu nisu bile smiješne.

Puno goru priču o Crnoj ruži ispričao je stanoviti Branimir Petranović Maka, koji je novinarima opisao kako je iz sekte spašavao tadašnju djevojku i njezina brata, članove đakovačkog ogranka Crne ruže.

"Brat je moje tadašnje djevojke upao u Crnu ružu, pa ga je ona pokušala izvući odatle, ali je i sama zaglibila ondje. Bio sam ukupno na četiri seanse", priznao je Maka novinarima 24sata. Objašnjava kako su se susreti uvijek organizirali u istoj kući na periferiji, u domu sljedbenika čiji su roditelji bili imućni. Na sastanke je dolazilo i do tridesetak mladih, mahom djece u dobi od 14 do 18 godina. Sektu je vodio markantan muškarac kojemu nitko nije znao ime, a svi su ga oslovljavali s On. Svaki je susret započinjao žrtvom bogu sekte.

"On bi donio žilete. Netko se po tijelu ili ruci porezao, a ostatak nazočnih potom bi lizao krv s te rane. I ja sam to radio da me ne otkriju."

Željko Malnar imao je, u gomili svojih prijatelja, sljedbenika i obožavatelja, jednog krajnje neobičnog svata. Zvao se Aleksandar Milles. Milles je počinitelj najglasovitije hrvatske pljačke svih vremena. On je sin poznatog hrvatskog novinara Konstantina Millesa i brat Maje Milles, legendarne novinarke crne kronike, izdanak zagrebačke novinske aristokracije socijalističkog razdoblja. Maja Milles je također počinila samoubojstvo...