UDBA-ške spletke i afere: Duo koji zna sve hrvatske tajne

Nikad u povijesti neka država koja nije bila poražena u ratu nije izručila dva svoja vodeća obavještajca nekoj stranoj državi ili nekom tuđem sudu, tvrdili su saveznici Zorana Milanovića nastojeći spriječiti izručenje Zdravka Mustača i Josipa Perkovića Njemačkoj.

Perković i Mustač bili su i više od toga. Bili su čelnici obavještajnih službi dviju država - Jugoslavije i neovisne Hrvatske - i to u razdoblju najdramatičnijih povijesnih promjena - od vremena nakon Titove smrti do sredine ‘90-ih godina.

Ključne karike u ubojstvu Đurekovića

Ta dva čovjeka znaju sve hrvatske, a vjerojatno i većinu jugoslavenskih tajni. Konačno, to im je bio posao. Sakupljati tajne, proizvoditi ih, sortirati, spremati, arhivirati, s njima trgovati, ucjenjivati, vladati, uzdizati, rušiti, ubijati. Njemački sud tvrdi da su upravo njih dvojica bili ključne karike u lancu Đurekovićeva ubojstva.

Ubojstvo je, tvrde Nijemci, naručio Mika Špiljak, najvažniji hrvatski političar ‘80-ih, Tuđmanov prijatelj i pokrovitelj, vođa najjače partijske frakcije, čiji se sin, Vanja špiljak u četvrtak nije pojavio na kao svjedok na nastavku suđenja Perkoviću u Njemačkoj. 

Drugu, manjinsku struju, predvodio je Stipe Šuvar. Špiljkova struja bila je, pojednostavljeno govoreći, hrvatska i suverenistička. Njena je moć izvirala iz Ine i tajne službe.

Prijeti im doživotni zatvor

Jedna je osiguravala novac a druga poslušnost. Kad je Đureković, svojim knjigama, zaprijetio kompromitiranjem Vanje Špiljka i Miše Broza, kao ljudi koji su se obogatili na malverzacijama s naftom, Špiljak je navodno dao nalog da Đurekovića likvidiraju.

Zapovijed je izdao Mustač, a Josip Perković pobrinuo se da ubojicama dostavi ključ od garaže u kojoj je Perković tiskao svoje uratke. Dokaže li tužiteljstvo tu tezu, obojici prijeti doživotni zatvor. Glavni svjedoci tužiteljstva su Krunoslav Prates, bivši Perkovićev doušnik, i Vinko Sindičić, bivši Udbin “killer”.

Najavio osvetu i da će otkriti imena agenata

Perković tvrdi da je nevin i da su mu optužnicu, još u vrijeme rata, napakirali srpski obavještajci, njegovi bivši kolege iz službe. On tvrdi da je Đureković ubijen prema nalogu Stane Dolanca.

Iz zatvora je poručio kako mu “pakuju” pa je najavio i osvetu - rekao je da će javnosti otkriti imena agenata Službe državne sigurnosti u HDZ-u i SDP-u. To su ljudi koji su još na pozicijama. Tko je među njima King Kong?

Stjepan Đureković nije bio bilo tko. Mladi partizan, rođen u Petrovaradinu 1926. godine, završio je ekonomski fakultet i doktorirao ekonomiju u Beogradu, a onda, preko Osijeka i Inine rafinerije u Sisku, dospio do direktorskog položaja u Ini, odakle je imao izravan ulaz u najviša savezna tijela. 

Od Jugoslavena do hrvatskog nacionalista

Ina je, naime, bila najmoćnije poduzeće u državi i na njene je svečanosti dolazio cijeli državni vrh. Ina je davala i premijere, pa je iz nje došao predsjednik hrvatske vlade Petar Fleković. Priča s Đurekovićem u Ini ide u dva smjera. 

Jedna varijanta kaže kako je Đureković upao u mutne aranžmane s preprodajom nafte, pri čemu je navodno “jamio” gotovo 90 milijuna dolara, pa je otkriven i morao je pobjeći u Njemačku.

Druga varijanta kaže kako je Đureković godinama prije emigracije postao žestok kritičar režima, koji se od uvjerena Jugoslavena i komunista transformirao u hrvatskog nacionalista. 

Suradnik njemačke tajne službe

Kao dobro upućen u sve poslove tvrtke, otkrio je velike malverzacije Vanje Špiljka, sina predsjednika Jugoslavije Mike Špiljka, koji je, u strahu od sinova uhićenja, skovao plan o likvidaciji nezgodnog svjedoka.

Kako Udba nije ubijala u zemlji, zaplašili su Đurekovića do te mjere da je uspaničen pobjegao. U Njemačkoj je, kao i drugi politički emigranti, postao slobodna lovina, a tu su ga, unatoč zaštiti njemačke službe BND, policijski ubojice pronašli i brutalno zatukli u tiskari. 

Đureković je, naime, bio i suradnik njemačke tajne službe - što dodatno komplicira stvar - pa je, kako tvrde neki izvori, Nijemcima dostavio podatke o tajnim skladištima nafte u Jugoslaviji, ali i druge važne vojne i obavještajne podatke. Nakon dolaska u Njemačku, u manje od godinu dana tiskao je pet opsežnih knjiga, propagandnoga karaktera, među kojima je najvažnija “Ja, Josip Broz Tito”. 

Presudno iskušenje karijere za Tita

Riječ je, nema nikakve sumnje, o najneobičnijoj knjizi koju je emigracija ikad izdala o Titu. Đurekovićev roman iznosi - često u farsičnu obliku - cijelu enciklopediju političkih, privatnih, obavještajnih i seksualnih tračeva o Josipu Brozu Titu.

Riječ je o pravoj “erotskoj Ilijadi”, u kojoj se eros miješa s tanatosom, a orgije prepleću sa scenama brutalnih masovnih egzekucija.

Roman - za koji se autor kune da je istinit, pa bi zbog njega u Jugoslaviji dobio deset godina tamnice, ako ne i smrtnu kaznu - počinje 1948. godine, u kojoj Tito doživljava presudno iskušenje karijere, sukob sa Staljinom, ali ga to ne sprečava da za večeru naruči “kavijar i pržene jegulje, dopremljene specijalno sa Skadarskog jezera”. 

Tko bi pobrojao ljubavnice

Aleksandar Ranković organizira šverc cigareta u Njemačku, a od zarade se financiraju jugoslavenske obavještajne službe - no novac se stavlja i u privatne džepove. 

Na početku romana, gdje se tokovi svijesti isprepleću s autorovim opisima, navodi se kako je Tito od 1945. do 1948. spavao s minimalno 20 žena, ali je trenutačno do ludila zaljubljen u Tinku (operna diva, zlatokosa ljepotica Zinka Kunc).

“Pa i ova moja domaćica Jovanka”, razmišlja Tito, “bolja je od bilo koje tri prethodne supruge. A tek Tinka? Prema Tinki se sve mogu sakriti. Osim toga, Tinka je svjetska dama. Konačno, ja se više ne moram ženiti, ni bilo kojoj ništa od njih obećavati. Bože, da sam se ženio sa svakom sa kojom sam spavao samo poslednje tri godine, do sad sam se trebao ženiti već 20 puta. Ili možda i više... Tko će sve to pobrojiti?”

Masovni masakri ratnih zarobljenika

U jednoj od sljedećih scena, slijedi opis seksa Tita i Tinke.

“Odmah se svlači, reče joj (Tito) čim im se usne razdvojiše. ‘Još od sinoć sam se naoštrio, ono dok sam te posmatrao na pozornici’. ‘No moramo se žuriti’, uzvraća Tinka. ‘Danas mogu ostati do jutra sve dok ne trebam poći na probu. Znaš, muž mi je jutros otišao na službeni put i neće ga biti tjedan dana’. ‘Odlično! Ali to ne znači da se ne trebaš odmah svući’, navaljivao je i poče joj otkopčavati haljinu. ‘Najradije bih ti je poderao, pa da u trenu ostaneš gola’, doda u zanosu... ‘Naopako! Ako to učiniš, kako ću se vratiti kući gola... Skidaj se i ti’, rekla je zatim, i istovremeno zapjevuši ariju iz Traviate, čijoj je premijeri Tito jučer prisustvovao...”.

Takvi se opisi smjenjuju s opisima političkih uvjeta. Tito je prikazan kao glavni ideolog masovnih masakara ratnih zarobljenika. 

Kardelj - aseksualni knjiški moljac

“Ta, samo poslije kapitulacije Njemačke pobili smo na granici s Austrijom ili marševima smrti oko 200.000 ustaša i domobrana i 7000 četnika. I najmanje 80.000 ustaša i domobrana potamanili smo potom po logorima tako što smo ih namjerno zarazili dizenterijom i tifusom... Od tih 1,7 milijuna žrtava na Hrvate otpada 800.000”.

Valja uočiti da je Đureković preuzeo napuhane, službene jugoslavenske statistike broja ratnih žrtava (demograf Vladimir Žerjavić smatra da ih je bilo upola manje, ali ih je režim uvećavao zbog ratne odštete koja je tražena od Nijemaca).

Knjiga Titove suradnike prikazuje kao razuzdane seksualne rekordere, a Edvarda Kardelja prikazuje kao aseksualnoga knjiškog moljca.

“Mislim, reče Tito na sastanku, ‘da trebamo dati riječ drugu Bevcu. Neću reći da je to samo zato što je on čitao i pripremao se dok smo mi pili, pjevali i jebavali, nego zato što mislim da je on u stvarima doktrine ipak najtemeljitiji...”.

Orgije članova Partije

Dok Kardelj čita knjige i proučava doktrinu, Tito i Ranković orgijaju.

“Kad su se Tito i Kardelj pred večer vratili iz šetnje parkom, zatekli su kako se Ranković i Đilas zabavljaju s cijelim krdom djevojaka. Tito na brzinu ocijeni da ih ima oko četrnaestak. Bila je to baletna trupa iz Ljubljane koju su malo prije dopremili Rankovićevi ljudi specijalnim autobusom. Nakon plesa Tito počinje zamišljati kakva bi koja bila u krevetu. ‘Ova prva je po meni najbolja pička u cijeloj trupi’, reče Ranković, kao da je pogađao njegove misli. Bila je to Suzana. Na to Tito ništa ne odgovori... Njih osam je normalno zaplesalo, ali uskoro počeše odbacivati komad po komad odjeće. Najzad ostadoše sve gole i nastaviše takove plesati. Poslije ovoga, drugovi, slijedi grupni seks, reče Ranković šapatom...”

Krijumčarili romane u Jugoslaviju

Takvih je anegdota u ovoj knjizi na desetke. O svim vodećim ljudima jugoslavenskog režima Đureković je iznio poneki trač, istinit ili izmišljen, o svakom događaju dao je poneku indiskreciju. Đurekovićeve knjige danas otvaraju mnoga pitanja.

U prvom redu, roman “Ja, Josip Broz Tito” opsežno je djelo - ima 400 stranica pisanih najsitnijim slovima, tzv. nonparelom, opsega više od 1000 novinskih kartica - koje ni vrhunski profesionalni pisac ne bi mogao napisati u manje od nekoliko godina truda. 

Đureković u uvodu piše da je roman u prvoj verziji bio tri puta duži, ali ga je skratio kako bi ga čitatelji mogli krijumčariti u Jugoslaviju. To ne mora biti istina. No iako je roman pisana jednostavnim pučkim stilom - on je ipak bio oružje propagande, a “ideologija postaje materijalna sila tek ako zahvati mase” - znanja koja stoje u njegovoj osnovi sve su samo ne trivijalna.

Roman, naime, precizno prati Titov put od 1948. do smrti, dajući krajnje preciznu analizu mnogih Titovih vanjskopolitičkih i unutarnjopolitičkih poteza, dnevnik susreta, strateške dimenzije pojedinih dogovora ili sukoba. 

Jugoslavija je bila poluvojna država

U njemu se navode stotine imena raznih američkih, njemačkih, ruskih, francuskih, albanskih i drugih političara, diplomata ili obavještajaca, pa se čovjek katkad ne može oteti dojmu da je roman napisala skupina autora, ili da su to analitička izvješća neke obavještajne službe - američke ili njemačke - kombinirana sa sočnim, dijelom točnim a dijelom izmaštanim, anegdotama, čije je djelovanje u propagandnom ratu bilo ubojito.

Jugoslavija je, naime, bila poluvojna država, pa je “smanjenje borbene gotovosti” išlo preko plasiranja tračeva o dužnosnicima koji su razuzdani, rastrošni, bogati, odnarođeni, ukratko, nedostojni vlasti i povjerenja. 

Zapanjujuća je u “Ja, Josip Broz Tito” i količina obavještajnih podataka kojima Đureković - ili netko tko je pisao tu knjigu - vlada, detaljima Brozove obavještajne ezoterije. 

Treba se nadati da će Perković progovoriti

Mnoge stvari o kojima su građani Jugoslavije tad samo šaputali, da bi tek desetljećima poslije dobili potvrde, Đureković poznaje superiorno - osim, dakako, ako mu te spoznaje nisu dostavljene iz odgovarajućih ustanova. Ono s čim je Đureković suvereno vladao početkom osamdesetih godinama je davalo materijala piscima, feljtonistima, autorima skandaloznih kronika...

Zoran Milanović svojedobno je zaprijetio HDZ-ovcima da će, tjerajući lisicu, Perkovića, istjerati King Konga. U javnosti su odmah počela nagađanja. Tko je “King Kong” na kojeg je Milanović mislio? Bilo je evidentno da premijer ima na umu neka konkretna i očito ne beznačajna imena iz HDZ-a. 

A u HDZ-u imaju drugo tumačenje. Oni tvrde da je Milanović branio svoje partijske drugove, odnosno interese SDP-a.

Upućeni tvrde da vrh HDZ-a iza šifre o King Kongu vidi - Ivicu Račana. Iz SDP-a tvrde da je riječ o Tuđmanu.

Valja se nadati da će Perković progovoriti. Time bi omogućio ovom društvu da napokon, mada i sa zakašnjenjem, pokrene proces čišćenja od bivših agenata. 

Za to nam ni ne treba poseban zakon. Bit će dovoljno predstaviti dokaze i otkriti imena. Katarza će tad krenuti sama od sebe, neovisno o volji zakonodavca.