Kakav je bio odnos dvojice najznačajnijih Hrvata prošlog stoljeća, Tita i Krleže? Damir Pilić, splitski novinar, publicist i pisac, poduhvatio se rješavanja tog zadatka pa svoje viđenje stvari podastro u iznimno zanimljivoj knjizi koje je odnedavno pred hrvatskom čitalačkom publikom.

“Neupućenima u živote Tita i Krleže ona će biti informativan, udžbenički uvod u dramatične dane dviju presudnih osobnosti hrvatsko-jugoslavenskoga dvadesetog stoljeća. Ona je i dragocjen eklektički sažetak nepregledne literature o vojskovođi i piscu koji su oblikovali jugoslavensku državu i društvo poslije Drugoga svjetskog rata, ako već ne i cijelu jednu novu civilizaciju i kulturu. Čitatelji zainteresirani za povijest dvadesetog stoljeća, ali i oni koje muče bolni moralni problemi tog krvavog vremena, u njoj će pronaći angažiranu raspravu o odnosu Moći i Slobode. Jer ona je svojevrstan intimni obračun s demonima cijele jedne generacije. Damir Pilić, pripadnik “svih nas iz šezdeset i neke”, poduhvatio se najtežega: preispitati petparačke stereotipe današnjice i vratiti dostojanstvo prezrenim predvodnicima zajednice čiji su se ideali utopili u vlastitoj krvi…“ čitamo u popratnim materijalima uz knjigu, čiji drugi, zadnji nastavak Express objavljuje u ovom broju.

“Mnogo puta je Krleža pred svojim biografom Čengićem u razgovorima (preciznije: monolozima) sâm skakao na temu Tita“ piše Pilić, “neovisno o čemu je dotad govorio, te bi komentirao pojedine karakteristike Titove ličnosti. O tome govori i zapis od 8. veljače 1974. godine, kada Krleža kaže: 
“Tito ima nešto što nije obrazovanje, ali što je duboko u njemu, bio je u svakoj situaciji staložen i hrabar. Zar nije bila svojevrsna avantura krenuti na Hitlera sa svega nekoliko hiljada komunista, pa ipak se pokazalo da je duboko osjetio prilike i vrijeme. Bilo što bilo, bezbroj se puta dokazalo da on ima neku posebnu unutrašnju snagu, ima smjelosti i hrabrosti što se rađa s čovjekom, što nikakva škola ne daje...”

LJUBAV I STRAH Tito i Krleža: priča o dva najveća Hrvata 20. stoljeća (1. dio)
Na tom fonu je i Krležin iskaz Čengiću od 13. ožujka 1976.: “Starost nitko ne razumije, kao što ni njega (Tita) mnogi ne razumiju. Bilo što bilo, dokazati se ne može da on u životu nije ostao uspravan.” O Titu Krleža svom biografu govori i tri mjeseca potom, 10. lipnja 1976., kada se razgovor poveo na temu putovanja ljudi u poznim godinama (tada 83-godišnji Krleža zbog bolesnih, otežalih nogu već je praktično prestao napuštati Zagreb, dok je godinu stariji Tito još državnički putovao po cijelom svijetu): 
“Svakako mu ne zavidim, divim mu se i od pet stotina razloga za simpatije spram njega, jedan je taj da njemu u životu nije ništa teško. Ostao je takav kakav je i sad kad je šef države i Partije, kao i onda kada je bio mladi zagrebački ilegalac. A najveća je njegova vrlina što je iskren.”

I mjesec i pol kasnije, 26. studenog 1976., Krleža će se u svome monologu dotaknuti Tita. Čengić skicira Krležino ponašanje tog dana i konstatira da 83-godišnji pisac “puši cigaretu za cigaretom, pije mnogo kave i svaki čas po neko žestoko piće”, ali da svejedno “brzo reagira na sve oko sebe, na zbivanja u zemlji i u svijetu”. Za jugoslavenskog predsjednika Krleža tog dana kaže da je posljednji veliki antifašistički vođa u svijetu:
“Tito je jedini ratni predsjednik vlade. On je kuriozum. Nema ni Churchilla ni Staljina, ni De Gaullea ni Mao Ce-Tunga, ni Roosevelta. Nema ni ratnih ministara ni vojskovođa, svi su s one strane rijeke, a on je još među nama. Ne znam, nisam pesimist, ali dobro je dok je on tu.”
A tri godine nakon toga, 13. rujna 1979., Čengić bilježi Krležinu reakciju na netom završenu konferenciju Nesvrstanih u Havani, gdje je Tito dobio ovacije - i posebnu povelju zahvalnosti - od predstavnika više od stotinu država koje su činile taj pokret. Bilo je to i posljednje Titovo putovanje u inozemstvo.

“Tito je doživio”, kaže Krleža, “što ni jedan državnik u historiji doživio nije, da mu predstavnici stotinu država stojeći aplaudiraju, odajući mu i posebnom rezolucijom naročito priznanje za zasluge u tom pokretu. To nije doživio ni Cezar, ni Aleksandar Veliki ni Napoleon. Nema takvog slučaja u historiji da su ustali na noge najviši predstavnici stotinu država aplaudirajući jednom državniku.”
Dan potom, 14. rujna 1979., Čengić donosi Krleži novi pasoš, današnju putovnicu (Krleža ga je prethodno zamolio da mu produlji važenje tog dokumenta), što je tada već 86-godišnjem piscu bio povod za lamentaciju o psihologiji prosječnoga građanina Jugoslavije - koju vidi kao smjesu niske malograđanske svijesti i sklonosti potrošačkome mentalitetu – te o vladavini mediokriteta u društvu. Neki bi to pripisali staračkoj zlovolji, ali iz ovih Krležinih rečenica zapravo izbija duboko nezadovoljstvo nekim aspektima razvoja jugoslavenskog društva:
“Ljudi putuju kao nikad, svima nam ide dobro, a najveći broj tih ljudi nije zavrijedio da ima ono što ima. Istinu govoreći, gotovo nitko od nas nije zavrijedio to što danas imamo. Svatko uglavnom preuveličava svoje značenje. I ne znam otkud im tako velike potrebe. To kao odgovara njihovom poslu, načinu života, dostojanstvu, i slično.”
“Možda imate pravo, Krleža”, veli Čengić.
“Ne možda, i te kako imam pravo. Od – do, i horizontalno i vertikalno. Ljudi su na položajima za tri, četiri, pet, pa i deset kategorija iznad onoga što vrijede. (...) Prema tome, plaćeni su više nego što zarade.”
“I možemo li tu točku skinuti s dnevnoga reda?” predlaže Čengić.
“Ne!”, odbrusi mu Krleža. “Zašto bismo je skidali s dnevnog reda kad je to točka o kojoj bismo mogli razgovarati dvadeset i četiri sata na dan, da o tome razmišljamo i posipamo se pepelom, da se kajemo, a isto tako da budemo svjesni posljedica.”

Premda je u ovakvim istupima pred svojim biografom povremeno znao biti kritičan prema društvenom sistemu koji je tada vladao u Jugoslaviji, uključujući upravljačke strukture – nekadašnja čelnica hrvatskih komunista Savka Dabčević Kučar u svojim memoarima precizira kako je Krleža “vrlo kritički govorio o općoj partijskoj razini” - pažljivije čitanje otkriva da Krleža zapravo nije toliko sumnjao u socijalizam kao sustav koliko u tzv. ljudski faktor. To se zorno očitovalo i 12. svibnja 1973., kad je Krleža s Čengićem sjedio u hotelu “Matija Gubec” u Stubičkim Toplicama, promatrajući skupinu od pedesetak ljudi koji su dio hotelske sale zauzeli za svečani ručak:
“Sve im je ovo stvorio i omogućio socijalizam, a uvjeren sam da nisu naše pristalice”, veli tad Krleža. “Nismo to umjeli izgraditi niti smo razvili tu takozvanu ljubav za ovo što smo stvorili. Neka kaže tko što hoće, ali je mnogo, nevjerojatno mnogo napravljeno u svakom smislu. Ipak, psihologiju našeg malograđanina nismo u stanju promijeniti, ili je sporo mijenjamo.” 
Vidimo da u opisu postignuća i neuspjeha socijalizma Krleža koristi zamjenicu “mi”, što ukazuje da se i on osobno osjeća kao jedan od neimara tog društvenog poretka, odnosno da se identificira sa sistemom socijalističkog samoupravljanja. U tom trenutku Tito ima osamdeset jednu godinu, a Krleža osamdeset: teško da ovo nije i konačna ocjena stanja društvene svijesti u Hrvatskoj i Jugoslaviji.” 
Zadnja godina Titova života Krleži je loše počela, piše Pilić.

“Godina 1980., predzadnja u njegovu životu – a posljednja u Titovu - ne počinje dobro za Miroslava Krležu: Čengić notira da je danima loše volje i da je otkazao sve dogovorene susrete. Krležin biograf to ne kaže izričito, ali između redaka je jasno da veliki dio Krležine zlovolje potječe iz činjenice da je 3. siječnja 1980. Tito završio u Kliničkom centru u Ljubljani. Pisac predosjeća da ni on ni Tito više nikada fizički neće izaći iz svojih tadašnjih boravišta: Tito iz bolnice u Ljubljani, a on iz kuće na Gvozdu.
U tom času Tito ima osamdeset osam, Krleža osamdeset sedam godina. “Velikom lajavcu” je jasno što to znači, pa on 8. siječnja kazuje Čengiću:
“Ovo što se tiče Tita, ovo je moment o kome ovdje razgovaramo već godinama, jer smo odavno kandidati smrti: i on, i ja. Evo, odavno, ovdje u ovoj fotelji, čekam smrt. To je devet decenija i to nije za podcjenjivanje. 
A te njegove decenije nisu decenije čovjeka koji je mirno spavao u svom krevetu. Ni jedne noći nije spavao mirno. Kad sam kod njega duže boravio u Beogradu 1949., poslije raskida sa Staljinom, stanovao sam u kompleksu vila oko njegove rezidencije, u vili neposredno do njegove.

Prvu večer, kad smo se rastajali, rekao mi je: ‘Vidiš, u ovoj sobi postoje i stražnja vrata, ako netko dođe po Tebe, pođi s njim. To Ti je samo informacija za predostrožnost, a inače možeš mirno spavati...’” Iza ove tri točkice jasno se naslućuje koliko je jugoslavenski državni vrh nakon raskida sa Staljinom strepio od sovjetske invazije, dok se u nastavku razgovora nazire i Krležin strah od budućnosti višenacionalne Jugoslavije bez Titove kohezijske snage:
“Tito je mnogo toga ustavno odredio i sredio. Pokušavao je u toku nekoliko decenija pronaći i svoje nasljednike. Među njima su bili Đilas, zatim Ranković, a posebno Koča Popović. Ozbiljno je pokušavao pronaći pravu ličnost...”
I opet tri točkice: Krleža kao da se boji naglas izreći da to što Tito svog nasljednika nije našao predstavlja loše predskazanje za budućnost zemlje koja je sastavljena od šest republika (plus dvije autonomne pokrajine) s isto toliko naroda i barem dvadeset narodnosti, (najmanje) četiri-pet jezika, tri religije i dva pisma.

Dvanaest dana kasnije, 20. siječnja, Krleža je još potišteniji: toga dana u Ljubljani Titu amputiraju nogu i Krleža sa strepnjom iščekuje večernji izvještaj liječničkog konzilija. Čengić zapisuje:
“Žao mi je Tita - bile su prve Krležine riječi. - Veoma mi ga je žao. Tito je čovjek koji se u mom životu kreće već više od četrdeset godina kao faktor, i to kao vrlo važan faktor. Kreće se, dakle, u mom vlastitom životu. Ne spavam, po cijele noći sam u mislima s njim. Nerviram se ovom psihozom i situacijom. Čitav život živio je uspravno i sad mora ostati bez noge. Ne mora ništa u ovom slučaju biti tragično, ali i sama kirurška gnjavaža... Što je to sve oko čovjeka? To su morski psi, to su krokodili, to je more, vode, ponori i dubine. Čovjek u svemu tome nije ništa. Nemoćan je.”
U nastavku razgovora Krleža se osvrće i na vlastitu zebnju zbog budućnosti Jugoslavije nakon Tita, koju smješta u širi svjetski kontekst nadolazeće agonije socijalizma:
“Govorim neprestano jedno te isto: Mi neke stvari u korijenu nismo dobro postavili. Kako recimo danas stoje stvari sa sviješću, ne s partijskom nego s građanskom? Je li to zajednica? Ima li smisla? Je li ona moja, tvoja, naša, negdje postojeća... Gdje je ta svijest? Jesu li svi elementi dovoljno jaki da izdrže – to se može pokazati u momentu neke eventualne krize. Zapad je u velikom propagandnom naletu protiv Rusije i u posljednje vrijeme nemaju nikakvog argumenta osim Gulaga – ljudske slobode i zatvori, a čitav je svijet pun zatvora. Situacija nije dobra. (...) Dok snage Istok-Zapad stoje, stojimo i mi, ali ako se one polome, lomimo se ne samo mi nego bi to bili lomovi velikih razmjera i tada nas sve đavo može odnijeti zajedno s cijelom Europom.”

Taj razgovor, koji je počeo temom amputacije Titove noge, Krleža završava direktnim obraćanjem svom biografu: 
“Titu sutra moramo poslati telegram i budite ljubazni pa mi se u vezi s tim javite.”  
Tri dana nakon amputacije Tito se iz bolesničke sobe, okružen sinovima Žarkom (1924.) i Mišom (1941.), pokazao javnosti putem televizije, što je izazvalo nadu građana i veliko Krležino oduševljenje, kako vidimo iz Čengićeva zapisa od 24. siječnja:
“Dobar je on, dobar... Dobro je to izveo. Da sjedi u kolicima i da se smješka treći dan pošto nema noge... To je heroizam, i to tri dana poslije operacije, ali da nije tako, ne bi bio ovo što jest. Ima on svojstva koja ga odvajaju od drugih ljudi.”
Nekoliko tjedana potom, 16. veljače, Krleža se opet vraća na Titovu operaciju noge, te pripovijeda Čengiću o okolnostima u kojima je Tito pristao na amputaciju:
“On je tigar. On ne razmišlja o smrti; da je razmišljao, ne bi doživio sve što je doživio. To je strahovita snaga! Treba da bude operiran i pitanje je hoće li ili neće umrijeti. Očekuju njegov pristanak za operaciju. A on je, kako su mi ovdje rekli, postavio pitanje: ‘Koliko šansi imam da preživim?’ Odgovorili su mu: ‘Pedeset posto.’ ‘Pa dobro, to je sjajno, onda sijecite, nikad u životu nisam imao toliko šansi’.”
Iz ove sintagme “kako su mi ovdje rekli” vidi se da je Krleža raspolagao informacijama o Titovu stanju koje su bile nedostupne prosječnim građanima Jugoslavije. Tog 16. veljače 1980. objavljeno je da se Titova zdravstvena situacija naglo pogoršala, pa Čengić izravno pita Krležu: “Jesu li Vas interno informirali o stanju predsjednikova zdravlja?” 
“Jesu”, odgovara Krleža. “Nazvali su me u četvrtak. Već je bio pao u komu i rečeno je da po svoj prilici neće preživjeti ni ovu noć.”
U nastavku razgovora Krleža otkriva Čengiću kako su mu počeli stizati pozivi jugoslavenskih novinskih redakcija da napiše nekrolog za umirućeg predsjednika, te obrazlaže svom biografu zbog čega to nije kadar učiniti: 
“Traže me izjavu o Titu u vezi s njegovim krajem. Dosad nisam stavio na papir ni jedno jedino slovo. Ne mogu nekrolog pisati nekome tko je još živ. Nisam to nikad činio. Ja to ne mogu. Ne mogu uzeti pero u ruke o čovjeku kao da je mrtav, kad on još živi.”
Tita Pilić opisuje kao “Moćnika“, Krležu kao “Umjetnika“. Evo kako vidi složenu dijalektiku njihova međuodnosa.
“Svakako da bitnu dimenziju tog kompleksnog odnosa između Krleže i Partije predstavljaju osobne relacije Tita i Krleže, koje se mogu opisati kao odnos dubokog međusobnog poštovanja, pa čak i uzajamne fascinacije. 
“Za polustoljetne povezanosti Tito i Krleža uzajamno su se (...) respektirali na način koji ni za jednoga od njih nije bio karakterističan, ni po kriteriju tolerancije drugoga, a ni povjerenja”, ocjenjuje komparatist i leksikograf Vlaho Bogišić, a povjesničar Ivo Goldstein nastoji obrazložiti specifične političke i ideološke silnice koje su povezale dvojicu tako različitih ljudi:
“Tito je cijenio Krležu i Krleža je cijenio Tita. Bila je to ‘jedna posebna intelektualna simbioza’ koja je potrajala do smrti: bilo je to prijateljstvo dvojice ljudi koji su znali da se u mnogim manje važnim stvarima nisu složili, a i nisu mogli složiti, ali su preko toga prelazili radi viših ciljeva. 

A bilo je tu i obostrane želje da se pred drugima predstave kao široki ljudi – Tito kao osoba koja ima vrhunskog intelektualca za prijatelja, a Krleža kao onaj kojemu je prijatelj i predsjednik Republike.” 
I dok Goldstein ocjenjuje da je između Tita i Krleže vladalo “prilično krivudavo prijateljstvo”, Krležin njemački kroničar Reinhard Lauer smatra da u tom odnosu nije bilo većih amplituda, zahvaljujući tome što su obojica rano stekli ljudsko povjerenje jedan u drugoga, zbog čega je svaki od njih i mogao tako snažno utjecati na onog drugog:“Odnos između Krleže i Tita ostao je jednak od početka pa do kraja, osim nekih neslaganja tijekom sukoba na ljevici i nakon Hrvatskog proljeća: Tito se divio Krleži kao izvanrednom književniku čija je riječ – umjetnička ili politička – imala veliku vrijednost. A Krleža je rano prepoznao Titov gotovo urođeni autoritet. Da nisu tako rano stekli povjerenje jedan u drugoga, neke bi se faze u Krležinu, a možda i u Titovu životu, drugačije odvijale nego što je to bio slučaj u njihovu doživotnom zajedništvu”, piše Lauer.

Tito je nesumnjivo bio fasciniran Krležinim znanjem, kao i njegovom sposobnošću da mobilizira mlade naraštaje hrvatskih i jugoslavenskih komunista. Osim toga, u druženjima s Krležom Tito je mogao barem djelomično kompenzirati manjkavosti svoga obrazovanja - posljedici početnog niskog klasnog položaja i lutalačkog života proleterskog radnika – te zadovoljiti svoju intelektualnu radoznalost. A tko mu je mogao biti bolji učitelj od “hodajuće enciklopedije” s Gvozda, koja mu je uz to ideološki brat? 
To potvrđuju i objavljena sjećanja Titova nećaka Branka Broza (sina Titova brata Slavka), koji je kao osoba od povjerenja u razdoblju od 1943. do 1950. bio u Titovoj osobnoj pratnji. Prema njegovim zapisima, Krležine knjige bile su omiljena i najdraža lektira jugoslavenskog maršala. Od stranih autora, ne računajući Marxa i Engelsa, Tito je preferirao Ruse, a od domaćih – Krležu:
“Kad god je (Tito) imao slobodnog vremena, uzimao je iz biblioteke knjige i čitao. U ono vrijeme najčešće sam u njegovim rukama vidio Lenjinova djela, Marxov ‘Kapital’, Engelsov ‘Anti-Dühring’, djela Dostojevskoga, Puškina i Gorkoga. S velikim zanimanjem je čitao domaće pisce. Najviše je čitao Krležu”, piše Titov nećak.
S druge strane, i Krležin respekt prema Titu u određenoj mjeri datira od samog početka njihova poznanstva iz ranih 1920-ih (...).  Taj respekt zasigurno se još i povećao 1928. godine, kad se Titu sudilo u Bombaškom procesu. Tito je na suđenju priznao da je “član ilegalne KPJ” i da je “radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam”, te je čak kraljevskim sucima odbrusio da ne priznaje njihov buržoaski sud nego samo sud svoje Partije, što je moralo ostaviti dubok i pozitivan dojam na Krležu, koji je “pomno pratio Bombaški proces i hvalio Titovo prkosno držanje”.

Prateći Bombaški proces, Krleža je morao uočiti da je Tito prvi komunist koji je javno priznao da je član komunističke partije – uhapšeni komunisti dotad su negirali članstvo u Partiji – te da je čak iskoristio suđenje za promociju komunističkih ideja, što je oduševilo mnoge tadašnje članove i simpatizere Komunističke partije, osobito mlade, a Krležu je vjerojatno podsjetilo na vrijeme otprije deset godina, kada je upravo on bio prvi čovjek koji je na ovim prostorima javno pozdravio Oktobarsku revoluciju. To je Krleža učinio u lipnju 1918. na godišnjoj skupštini Društva književnika u zagrebačkom hotelu Gundulić (“Tadašnji moj javni istup za boljševičku revoluciju u Rusiji je kod nas i prvi javni istup za revoluciju”). 
Deset godina kasnije pisac je mogao vidjeti kako netko ponavlja njegov prkosni javni poziv na ideje Oktobra, s tom razlikom – koje je Krleža itekako bio svjestan – da je on svoj prakomunistički istup izveo na književnoj skupštini, a Tito svoj u kraljevskoj sudnici, pa Krleža za taj furiozni govor u hotelu Gundulić neće dobiti nikakve sankcije (...), dok će taj metalski radnik za svoja izrečena komunistička uvjerenja svjesno “fasovati” višegodišnju robiju. Tu Titovu žrtvu Krleža notira u eseju Titov povratak godine 1937., kada piše da je na Bombaškom procesu “Tito svojom ličnom inicijativom povisio vlastitu juridičku odgovornost za nekoliko godina robije”. To se nesumnjivo dojmilo tada 35-godišnjeg Krleže, pa bismo upravo u 1928. godinu mogli locirati začetke njegove fascinacije Titom.
Ta fascinacija kristalizirala se, kako navodi Stanko Lasić, prilikom njihova cjelonoćna susreta iz 1937. godine, koji je Krleža opisao u spomenutom eseju: te noći je, prema Lasiću, pisac osjetio da pred njim stoji revolucionar koji je spreman jugoslavenske narode, po prvi put u njihovoj historiji, pretvoriti u politički subjekt, što je Krležu “duboko i definitivno impresioniralo”.

Držimo da se postojeća Krležina fascinacija Titom nesumnjivo još i znatno pojačala nakon njihova susreta u Šestinama u lipnju 1939., kad je pisac prvi put uživo vidio Titovu hladnokrvnost u situaciji moguće smrtne opasnosti, da bi tu scenu potom prepričavao do smrti: Krleža je tog ljeta 1939. u šestinskoj gostionici shvatio da pred sobom nema običnog čovjeka nego pravog akcijskog junaka iz literature, borbenog Petricu Kerempuha od krvi i mesa, ogorčenog, ali racionalnog revolucionara koji bi njegove lenjinske snove mogao pretočiti u društvenu stvarnost. 
Stoga je Krleža do smrti bio intimno ponosan što je Tita poznavao i s njim se družio i u vremenima kad je budući maršal bio nepoznat široj javnosti.