Velika je opasnost da ja i moji kolege uzmemo torbe, odemo u Brežice i ondje registriramo poduzeće, zaprijetio je Ivica Todorić još za Tuđmanova života pa dodao: "Ili u Švicarsku". Potom je objasnio:

"Imamo ponudu od Unilevera da kupi Zvijezdu. Mars je zainteresiran za Ledo, Nestlé za Jamnicu. Možemo sve prodati i krasno živjeti... Mi čekamo da država kaže što će i pokušat ćemo se u tome snaći. Ako nam se računice ne uklapaju, onda ćemo, štiteći svoje interese, zatvoriti određene pogone i tvornice."

Kad mu neko preuzimanje ne bi išlo, ili bi bio nezadovoljan odnosom politike prema Agrokoru, Todorić je stavljao do znanja da može i otići. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman hladno je prozreo Todorićev blef. "Samo neka proda", navodno je rekao, "ako misli da je njegovo..." Ovaj ulomak iz knjige Ratka Boškovića "Ivica Todorić: Biografija palog kralja biznisa i politike" i danas je aktualan. Todorić je mislio, pa i danas misli, da je vlasnik Agrokora, a bio je samo privremeni upravitelj.

Todorić krivi Amerikance, a ne prezaduženost

Premda se čini da o Todoriću danas "svi znaju sve", knjiga uglednog ekonomskog analitičara, novinara i publicista Ratka Boškovića štivo je koje bi u svojoj biblioteci trebao imati svatko tko se želi ozbiljnije baviti hrvatskom politikom i ekonomijom. To je precizna, dubinska analiza hrvatske tranzicije i njena bengalskog tigra, danas bjegunca Ivice Todorića.

Bošković je, naime, na ovome "caste studyju" prikazao cijelu genezu problema: u njoj ćemo naći precizne statistike privatizacije i pretvorbe, cijene pretvorenih poduzeća, menadžerske kredite, sav arhipelag zakona kojima je regulirana naša nesretna privatizacija (najvažniji je napisao Zdravko Mršić, to danas malo tko zna), uloge političara, klanova i lobija, uspone i padove, početke i krajeve. Stvari nisu jednostavne niti su crno-bijele, a to se iz ove studije jasno vidi.

Europol Gazda na listi najtraženijih bjegunaca u Europi!

Todorić je, naime, brojne preuzete tvrtke silno unaprijedio, da bi tek nakon puno godina došao do krajnje točke svoje  nekompetencije. Početak Boškovićeve knjige kraj je Todorićeve ere. Početak kraja bio je kredit Sberbanka prezaduženom Agrokoru. "Spasiba" (hvala), rekao je Ivica Todorić u Moskvi pa dodao: "Ovo je perfektan posao za Agrokor". Rusi su mislili isto. Pokazat će se da je optimizam bio preuranjen.

Autor knjige opisuje ponudu koju je Gazda na kraju balade, kad više nije mogao vraćati "perfektni kredit", dobio od Rusa. Predstavnici Sberbanka ponudili su mu 49 posto vlasništva u Agrokoru, ured u tornju, Mercedes i vozača. "Todorić to nije prihvatio, piše Bošković, ali već i na samu naznaku da bi Rusi u Agrokoru mogli preuzeti većinsko vlasništvo, a ne samo financijsko restrukturiranje, u vladi Andreja Plenkovića vjerojatno su se upalila crvena alarmna svjetla."

Kao krunski dokaz da ga je uništila geopolitika, a ne prezaduženost, Todorić je poslije prijateljima i znancima rekao da se Plenković tad telefonski konzultirao i s američkom veleposlanicom Juliet Valls Noyes i da je upravo ona rekla Plenkoviću da rusko vlasništvo nad Agrokorom ne dolazi u obzir... Todorić je bio blizak s Dmitrijem Medvjedevim. Bošković iznosi zanimljivu anegdotu o tome kako je Todorić, nakon neuspjelog preuzimanja turskog lanca Migros, ugostio ruskog premijera.

Obitelj Medvedev provela 13 dana na Smokvici

Premda ga je, prema tvrdnjama poznanika, neuspjeh s Migrosom dosta pogodio, pogled je Todorić okrenuo prema tržištu još većem od turskoga, prema Ruskoj Federaciji, vjerojatno polažući velike nade i u poznanstvo s Dmitrijem Medvjedevim. Tad još kao prvi zamjenik premijera Putina i predsjednik upravnog odbora energetskog diva Gazproma, pet mjeseci prije nego što će postati ruski predsjednik, Medvjedev je 13 dana sa suprugom i sinom boravio na otoku Smokvici, koji je Agrokor imao u najmu, a prema nekim izvorima i u Vili Castello.

Portal katoličke Hrvatske udruge Benedikt napisao je kako se "uz boravak Dmitrija Medvjedeva i supruge mu Svjetlane na otoku Smokvica veže i jedna zanimljiva anegdota. Gospođa Medvjedev, naime, obožava određene francuske sireve, kojih u Hrvatskoj nema, pa je domaćin (Ivica Todorić) po sir poslao privatni zrakoplov u Pariz".

Još do početka ovog stoljeća Ivica Todorić prikazivao se kao skromni poduzetnik koji nekako preživi od prvog do prvog. No iza kulisa je život obitelji sve više nalikovao na onaj kakvim živi visoko plemstvo. Muški dio obitelji još od prije je bio fokusiran na lov:

Lešinari i slični Tajne milijarde: Gazda Rusima dao mito za kredit?

"U analima je", piše Bošković, "ostalo zabilježeno da su udbaši i policajci koji su 1972. u ranu zoru obavljali pretres njegove kuće na Pantovčaku Anti najprije oduzeli tri lovačke puške. (...) U rujnu 1999. Todorić je odstrijelio jelena ocijenjenog s 256,356 CIC točaka, čime je postao novi nacionalni prvak. Bio je to najveći trofej jelena u povijesti hrvatskog lovstva, pa je Todorić nadmašio dotadašnjeg prvaka Staneta Dolanca."

On je u lovištu Belje 1980. ustrijelio jelena ocijenjenog s 245,84 CIC točaka. Taj je užitak Todorića stajao najmanje 5000 maraka (2500 eura). Boškovićeva knjiga opisuje i transformacije svih velikih poduzeća unutar koncerna, uspješne i neuspješne. Od Jamnice Todorić je napravio čudo:

"Jamnica je 1993. i 1994. od dva inozemna dobavljača za 17,5 milijuna maraka kupila tri Crones linije za punjenje mineralne vode i 42 Mercedesova kamiona plaćena 5,2 milijuna maraka. Dugoročne kredite za tu opremu Jamnici je, posredovanjem Zagrebačke banke, odobrila njemačka banka Kreditanstalt für Wiederaufbau. Todorići se očito nisu plašili golemog zaduživanja i bili su uvjereni da će im se isplatiti."

I zaista, proizvodnja, prihodi, zaposlenost, imovina i dobit Jamnice rasli su strmoglavo. U 1994. godini 403 zaposlena ostvarila su prihod od 100 milijuna kuna i profit od 4,7 milijuna. Četiri godine poslije broj zaposlenika porastao je na 536, prihod je skočio na 280 milijuna kuna, a profit na 23,5 milijuna. U 2002. godini, kad je Državni ured proveo reviziju pretvorbe i privatizacije Jamnice, ona je sa 769 radnika ostvarila prihod veći od 511 milijuna kuna i profit od gotovo 70 milijuna kuna.

Od Jamnice je napravio čudo

Proizvodni kapaciteti Jamnice povećani su istodobno sa sto na 280 milijuna litara godišnje. "I vrijednost Jamničinih dionica", nastavlja Bošković, "vinula se u nebo. Početkom novog milenija cijena jedne dionice na Zagrebačkoj burzi bila je 8000 kuna, deset godina poslije 60.000 kuna, a pred slom Agrokora, početkom 2017., za nju se moglo dobiti 160.000 kuna. Izvorni dioničari, ako su zadržali svojih 20 dionica kupljenih uz popust, mogli su uz Ivicu Todorića svoj početni ulog povećati 80 puta i zaraditi više od tri milijuna kuna!"

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kao ključni razlog Todorićeve propasti Bošković navodi njegov karakter, nespremnost na odricanje i najmanjeg dijela vlasništva- pučki rečeno, to se zove pohlepa- i uvjerenje da sve, uključujući vođenje tvrtke, treba ostati u obitelji. Svoju je djecu Ivica Todorić pripremao za preuzimanje kompanije od malih nogu. Sve troje prolazili su kroz praksu i trening u njegovim staklenicima, skladištima, dućanima, tvrtkama za marketing...

"Ne treba", piše autor, "biti poseban poznavatelj ekonomije i menadžmenta kako bi se već na prvi pogled shvatilo da je neposredno obiteljsko upravljanje tako velikim poduzećem poput Agrokora bilo nalik na farsu. Do 2015. godine Ante Todorić mlađi postao je zamjenik predsjednika uprave koncerna, svojeg tate Ivice, a mlađi sin Ivan postavljen je za predsjednika nadzornog odbora, nakon što je s te funkcije otišao njegov djed.

Sinu koji je tek diplomirao povjerio veliki sustav

Tako je sad mlađi sin kontrolirao vode li njegov tata i stariji brat tvrtku zakonito, pažnjom dobroga gospodara i na dobrobit dioničara, to jest njih samih. Pritom je riječ o mladiću koji je, kao i otac i brat, tek završio Ekonomski fakultet i odmah dobio u ruke kontrolu nad 50 milijardi kuna rashoda i sudbine stotina tisuća ljudi u Hrvatskoj i susjednim zemljama..."

Ekskluzivno Todorići: I tata Ante je 1974. tvrdio da mu sude politički

"Prema pričanju dobro upućenih svjedoka iz neposredne Todorićeve blizine, upravo su njegovi sinovi Ante i Ivan inzistirali na smanjivanju troškova, ali su na vodeća mjesta u Konzumu postavljali svoje ljude s tim zadatkom i nagrađivali ih već prema postignutoj EBITDA-i, a ne prema širenju tržišta i povećanju prihoda. Ta defenzivna strategija mogla je samo povećati Konzumove financijske nevolje, a ne otkloniti ih. Prema tim svjedočanstvima, djeca za koju je Ivica Todorić uvijek mislio kako će ga naslijediti kao vlasnika i direktora Agrokora, naposljetku su ga zapravo upropastila", misli Ratko Bošković.

Boškovićeva knjiga nije plošna, ona ne funkcionira kao optužnica niti kao pledoaje za obranu: to je sine ira et studio analiza poduzetnika koji je u poslovima kojim se bavio dosegnuo nevjerojatne visine, ali su one bile praćene i brojnim posrnućima - aferama, muljanjima, spregama s politikom, aferama...

Enciklopedija Todoriana

U njoj je školski prikazano sve, od istažnog povjerenstva za slučaj Ante Todorića, preko žitne afere i useljenja u "hotel" do zavaravanja kreditora. Bošković detaljno opisuje "žitnu aferu", kad su državne robne pričuve misteriozno oslobođene zaliha žita, koje je na stranim tržištima, nekim čudom, plasirao Agrokor - što je također dovelo do formiranja istražnog povjerenstva, čiji je zaključak bio "izjeo vuk magare". U mnogim slučajevima politika je Todoriću išla na ruku, ali ne uvijek i ne sve politike: životnu ambiciju, kupnju Podravke, nitko mu, pa ni HDZ, nije želio priuštiti.

"Većini ljudi to će zvučati bizarno, ali jedan je od razloga zbog kojih Ivica Todorić nikad nije prodao ni jednu Agrokorovu dionicu, kako je sam rekao, to što nije znao što bi učinio s novcem koji bi dobio", piše Bošković. "U grupi imamo oko 80 posto vlasništva, 31 posto Agrokora mogli bismo dati na burzu ili uzeti strateškog partnera i ostati većinski vlasnici. Možemo to prodati, uzeti novac i staviti ga na račun, ali takve račune nikad nismo imali", rekao je 2007. "Želim da Agrokor ostane u većinskom vlasništvu moje obitelji i hrvatskoga kapitala, ali hoću da Agrokor bude globalan", rekao je.

A to nije bilo lako pomiriti. "Znači da ću morati prodati dio svog portfelja kroz IPO ili neki drugi oblik, a onda ću taj kapital uložiti. Pitanje je da li ostaviti nešto u džepu ili otići s investicijom u inozemstvo...", djelovao je Todorić zbunjeno. I tako je ostalo sve do njegova neslavnog bijega. Todorić inače nikad nije mogao savladati predatorski karakter:

"Prema poslovnim partnerima koji su mu se zamjerili Todorić je znao biti nemilosrdan i osvetoljubiv. Kad je u Jutarnjem listu izišao naslov 'Todorić prezadužen', Agrokor je odmah povukao sve oglase iz svih izdanja Europapress holdinga, izdavača Jutarnjeg lista."

Rajiću izbacio Dukat s polica

To je bio razlog što je i njegovo preuzimanje Tiska, lanca za distribuciju novina, zabrinulo i izdavače i javnost jer s Tiskom je dobio još jednu mogućnost pritiska na neovisnost medija. A kad je Luka Rajić prodao svoj Dukat francuskom Lactalisu, a ne maglovitom hrvatskom konzorciju što ga je kriomice predvodio Agrokor, Todorić je smjesta sve Dukatove proizvode izbacio iz Konzuma, piše Bošković.

Potez DORH-a Gazda u problemima: Sud mu blokira Kulmerove dvore

Todorić nije samo propustio prikupiti kapital prodajom dionica umjesto neprekidnim zaduživanjem, njemu su najave i obećanja izlaska na burzu i prihvaćanja suvlasnika u Agrokoru služile kao moćno oružje za ublažavanje kritika i pridobivanje povjerenja javnosti kod svake nove akvizicije i svakog novog zaduživanja.

S druge strane, oni kojima je obećavao izlazak na burzu kako bi ih privolio da mu opet posude novac s pravom su se svaki put mogli osjećati prevarenima. I to nije moglo trajati vječno. Dug je Ivica Todorić mogao sniziti jačanjem novčanog toka prodajom nebitnih poduzeća ili prihodima od eventualne inicijalne javne ponude dionica. No nije učinio ni jedno ni drugo...