Velika je opasnost da ja i moji kolege uzmemo torbe, odemo u Brežice i ondje registriramo poduzeće, zaprijetio je Ivica Todorić još za Tuđmanova života pa dodao: "Ili u Švicarsku". Potom je objasnio:
"Imamo ponudu od Unilevera da kupi Zvijezdu. Mars je zainteresiran za Ledo, Nestlé za Jamnicu. Možemo sve prodati i krasno živjeti... Mi čekamo da država kaže što će i pokušat ćemo se u tome snaći. Ako nam se računice ne uklapaju, onda ćemo, štiteći svoje interese, zatvoriti određene pogone i tvornice."
Kad mu neko preuzimanje ne bi išlo, ili bi bio nezadovoljan odnosom politike prema Agrokoru, Todorić je stavljao do znanja da može i otići. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman hladno je prozreo Todorićev blef. "Samo neka proda", navodno je rekao, "ako misli da je njegovo..." Ovaj ulomak iz knjige Ratka Boškovića "Ivica Todorić: Biografija palog kralja biznisa i politike" i danas je aktualan. Todorić je mislio, pa i danas misli, da je vlasnik Agrokora, a bio je samo privremeni upravitelj.
Todorić krivi Amerikance, a ne prezaduženost
Premda se čini da o Todoriću danas "svi znaju sve", knjiga uglednog ekonomskog analitičara, novinara i publicista Ratka Boškovića štivo je koje bi u svojoj biblioteci trebao imati svatko tko se želi ozbiljnije baviti hrvatskom politikom i ekonomijom. To je precizna, dubinska analiza hrvatske tranzicije i njena bengalskog tigra, danas bjegunca Ivice Todorića.
Bošković je, naime, na ovome "caste studyju" prikazao cijelu genezu problema: u njoj ćemo naći precizne statistike privatizacije i pretvorbe, cijene pretvorenih poduzeća, menadžerske kredite, sav arhipelag zakona kojima je regulirana naša nesretna privatizacija (najvažniji je napisao Zdravko Mršić, to danas malo tko zna), uloge političara, klanova i lobija, uspone i padove, početke i krajeve. Stvari nisu jednostavne niti su crno-bijele, a to se iz ove studije jasno vidi.
Todorić je, naime, brojne preuzete tvrtke silno unaprijedio, da bi tek nakon puno godina došao do krajnje točke svoje nekompetencije. Početak Boškovićeve knjige kraj je Todorićeve ere. Početak kraja bio je kredit Sberbanka prezaduženom Agrokoru. "Spasiba" (hvala), rekao je Ivica Todorić u Moskvi pa dodao: "Ovo je perfektan posao za Agrokor". Rusi su mislili isto. Pokazat će se da je optimizam bio preuranjen.
Autor knjige opisuje ponudu koju je Gazda na kraju balade, kad više nije mogao vraćati "perfektni kredit", dobio od Rusa. Predstavnici Sberbanka ponudili su mu 49 posto vlasništva u Agrokoru, ured u tornju, Mercedes i vozača. "Todorić to nije prihvatio, piše Bošković, ali već i na samu naznaku da bi Rusi u Agrokoru mogli preuzeti većinsko vlasništvo, a ne samo financijsko restrukturiranje, u vladi Andreja Plenkovića vjerojatno su se upalila crvena alarmna svjetla."
Kao krunski dokaz da ga je uništila geopolitika, a ne prezaduženost, Todorić je poslije prijateljima i znancima rekao da se Plenković tad telefonski konzultirao i s američkom veleposlanicom Juliet Valls Noyes i da je upravo ona rekla Plenkoviću da rusko vlasništvo nad Agrokorom ne dolazi u obzir... Todorić je bio blizak s Dmitrijem Medvjedevim. Bošković iznosi zanimljivu anegdotu o tome kako je Todorić, nakon neuspjelog preuzimanja turskog lanca Migros, ugostio ruskog premijera.
Obitelj Medvedev provela 13 dana na Smokvici
Premda ga je, prema tvrdnjama poznanika, neuspjeh s Migrosom dosta pogodio, pogled je Todorić okrenuo prema tržištu još većem od turskoga, prema Ruskoj Federaciji, vjerojatno polažući velike nade i u poznanstvo s Dmitrijem Medvjedevim. Tad još kao prvi zamjenik premijera Putina i predsjednik upravnog odbora energetskog diva Gazproma, pet mjeseci prije nego što će postati ruski predsjednik, Medvjedev je 13 dana sa suprugom i sinom boravio na otoku Smokvici, koji je Agrokor imao u najmu, a prema nekim izvorima i u Vili Castello.
Portal katoličke Hrvatske udruge Benedikt napisao je kako se "uz boravak Dmitrija Medvjedeva i supruge mu Svjetlane na otoku Smokvica veže i jedna zanimljiva anegdota. Gospođa Medvjedev, naime, obožava određene francuske sireve, kojih u Hrvatskoj nema, pa je domaćin (Ivica Todorić) po sir poslao privatni zrakoplov u Pariz".
Još do početka ovog stoljeća Ivica Todorić prikazivao se kao skromni poduzetnik koji nekako preživi od prvog do prvog. No iza kulisa je život obitelji sve više nalikovao na onaj kakvim živi visoko plemstvo. Muški dio obitelji još od prije je bio fokusiran na lov:
"U analima je", piše Bošković, "ostalo zabilježeno da su udbaši i policajci koji su 1972. u ranu zoru obavljali pretres njegove kuće na Pantovčaku Anti najprije oduzeli tri lovačke puške. (...) U rujnu 1999. Todorić je odstrijelio jelena ocijenjenog s 256,356 CIC točaka, čime je postao novi nacionalni prvak. Bio je to najveći trofej jelena u povijesti hrvatskog lovstva, pa je Todorić nadmašio dotadašnjeg prvaka Staneta Dolanca."
On je u lovištu Belje 1980. ustrijelio jelena ocijenjenog s 245,84 CIC točaka. Taj je užitak Todorića stajao najmanje 5000 maraka (2500 eura). Boškovićeva knjiga opisuje i transformacije svih velikih poduzeća unutar koncerna, uspješne i neuspješne. Od Jamnice Todorić je napravio čudo:
"Jamnica je 1993. i 1994. od dva inozemna dobavljača za 17,5 milijuna maraka kupila tri Crones linije za punjenje mineralne vode i 42 Mercedesova kamiona plaćena 5,2 milijuna maraka. Dugoročne kredite za tu opremu Jamnici je, posredovanjem Zagrebačke banke, odobrila njemačka banka Kreditanstalt für Wiederaufbau. Todorići se očito nisu plašili golemog zaduživanja i bili su uvjereni da će im se isplatiti."
I zaista, proizvodnja, prihodi, zaposlenost, imovina i dobit Jamnice rasli su strmoglavo. U 1994. godini 403 zaposlena ostvarila su prihod od 100 milijuna kuna i profit od 4,7 milijuna. Četiri godine poslije broj zaposlenika porastao je na 536, prihod je skočio na 280 milijuna kuna, a profit na 23,5 milijuna. U 2002. godini, kad je Državni ured proveo reviziju pretvorbe i privatizacije Jamnice, ona je sa 769 radnika ostvarila prihod veći od 511 milijuna kuna i profit od gotovo 70 milijuna kuna.
Od Jamnice je napravio čudo
Proizvodni kapaciteti Jamnice povećani su istodobno sa sto na 280 milijuna litara godišnje. "I vrijednost Jamničinih dionica", nastavlja Bošković, "vinula se u nebo. Početkom novog milenija cijena jedne dionice na Zagrebačkoj burzi bila je 8000 kuna, deset godina poslije 60.000 kuna, a pred slom Agrokora, početkom 2017., za nju se moglo dobiti 160.000 kuna. Izvorni dioničari, ako su zadržali svojih 20 dionica kupljenih uz popust, mogli su uz Ivicu Todorića svoj početni ulog povećati 80 puta i zaraditi više od tri milijuna kuna!"
Nastavak na sljedećoj stranici...
Čuj to,vrijednost je strmoglavo rasla...tko je ovo napisao slobodno neka se upuca
Mislite valjda na 'case study'?
firma je rasla bez Božjeg blagoslova i bila je osuđena na propast