Sad će ekipa u Zagrebu ipak malo šiznuti, čujem inženjera dok mi ispred nosa zaštitar AKD-a otvara drvena vrata stare vojne zgrade JNA na Trgovskoj gori. Građevina je to, recimo, 30 puta 15 metara, tankih zidova i sasvim prazna. Unutra ustajali zrak i blijedo svjetlo koje se probija kroz prostor. U uglu, gotovo položen na podu, stoji pokriven ekran računala, procesor, nekoliko hermetiziranih kutija i dva kockasta senzora prilijepljena za pod. Sve spojeno kabelima. To je to. Seizmograf budućeg Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada u bivšem vojnom skladištu JNA Čerkezovac, kraj Dvora, na samoj granici Hrvatske i BiH. Stoji “sezmić” na oko 40 kilometara od epicentra onoga golemog potresa koji je 29. prosinca zaledio državu i ubio sedmero ljudi na Baniji.

“Zašto će Zagreb šiznuti?”, vraćam se na ono izgovoreno na ulazu skladišta, jednog od ukupno 34 objekta, koje je bivša JNA tu sagradila još sredinom 80-ih stvorivši tako veliki, armijski, magazin ubojitih sredstava. 

“Ne znaju oni u Zagrebu da mi ovdje hodamo, a seizmograf je spojen satelitskom vezom sa središnjicom. Pogledajte...”, govori inženjer Kukmanović. I zaista. Na ekranu računala krivulja luduje, ali potresa nema. Samo zabilježene vibracije naših koraka po prašnjavom betonskom podu. Izlazimo. Na škrto sunce. Dan je prekrasan. Oko nas ogoljena šuma tankih debala graba i hrasta. Čuju se rafali. Dolaze preko granice. Iz BiH. “Pravoslavni je Badnjak. Ljudi slave...”, ponudio je odgovor i prije pitanja lokalni zaštitar, dio ekipe koja 24 sata čuva veliki kompleks skladišta.   

Mladi Zagrepčanin, inženjer Goran Kukmanović, voditelj je uspostave budućeg Centra za zbrinjavanje niskog i srednje radioaktivnog otpada. Alma mater Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. On nam je vodič. Bio je tu, kako kaže, već 15 puta. O skladištu zna sve pa ga posebno ne dira sva ta atmosfera oko potresa. “Na već izrađene studije ove lokacije za skladište rade se nove”, kaže dok se vozimo četiri kilometra dugom makadamskom cestom od ulaza prema središtu vojnog skladišta. “Uključujući i rizike potresa”, dodaje Kukmanović. Potpuno razumije da ljude najviše zanima percepcija sigurnosti skladišta i da oko toga nema nikakva kompromisa. Smeta ga nešto drugo: političke igre lokalnih središta moći oko toga što će se graditi i kako će to funkcionirati. Ali neće o tome. 

Kakav je, dakle, plan, pitamo ga. “Dio objekata iz doba JNA preuređujemo, a gradimo i zgradu novog skladišta”, govori nam ispred jednog od poluukopanih tipskih magazina streljiva bivše vojske koje će biti temeljito rekonstruirano. 

Na lokaciji ih je ukupno osam. Šest će rušiti. Neće to biti lagani posao. Pažljivi promatrač može ih jasno locirati na Google Earthu. Kao i cijeli diskretni kompleks, raširen preko dva brda, sa svim zgradama, garažama, stražarnicama, vodospremama...

Ovdje je blaženo carstvo armiranog betona. Materijala koji se nakon serije potresa u Zagrebu i na Baniji posebno cijeni. Od poda pa do vrha školjkastog svoda bunkera barem je 15 metara visine. Unutra nema električnih instalacija. Reflektori su u niši, iznad vrata i s vanjske strane. Zašto? Jednostavno, nema električnih instalacija, nema iskre, nema eksplozije. Okolo su ukopana četiri gromobrana. 

Institut građevine Hrvatske (IGH) nedavno je radio stručna sondiranja strukture bunkera JNA. Bušili su zidove kako bi se utvrdila statika i integritet objekta. Nemaju nikakvih prigovora. 

Vojarnu Čerkezovac je od JNA, na početku Domovinskog rata, preuzela tzv. Vojska Srpske Krajine. Držali su je do Oluje, kao i cijeli okolni kraj. Konačno, 2020. MORH je vojarnu i sve objekte, 25 godina nakon oslobađanja, predao Ministarstvu državne imovine. Oni su je “prebacili” Ministarstvu zaštite okoliša, a oni Fondu za razgradnju NE Krško. Hrvatska, kao članica Europske unije, mora uspostaviti nacionalni sustav za sigurno zbrinjavanje svojeg radioaktivnog otpada. 

“Mi ćemo, dakle, tu imati skladišta za različite vrste radioaktivnog otpada”, dodaje inženjer Kukmanović. Dok objašnjava, odmičemo se od betonskog bunkera, ali ne predaleko. Odmah uz vanjski plato je šuma, a u šumi ima zaostalih mina.

Na uspomene iz rata jasno upozoravaju zlokobni znakovi Hrvatskog centra za razminiravanje. 
“Prvo skladište je za tzv. institucionalni radioaktivni otpad (IRAO) i iskorištene izvore. Za to ćemo rekonstruirati dva bunkera ispred kojih sad stojimo, točnije tipska poluukopana skladišta. Jedan taj bunker je predviđen za prijemnu, a drugi za skladišnu građevinu”, kaže. 

Hrvatska ima samo jednog proizvođača, kako se to stručno definira, radioaktivnih izvora. Ostali radioaktivni izvori ili uređaji s radioaktivnim izvorima moraju se uvoziti. Njihova uporaba je uobičajena u medicini, industriji, znanosti... Kad se jednom prestanu upotrebljavati, onda se njihov status mijenja u iskorišten ili pak u radioaktivni otpad (RAO) i stižu tu. 
Ono što se od temelja planira graditi u Čerkezovcu jest armirano-betonski i protupotresni objekt za dugoročno skladištenje niskog i srednje radioaktivnog otpada iz Nuklearne elektrane Krško (NEK). 

“Za to moramo imati novi objekt”, otkriva on. Već godinama taj se otpad odlaže u privremenom skladištu u krugu nuklearke. Republika Hrvatska mora preuzeti svoj dio rukavica, kapa, zaštitnih odijela, filtera i svega drugog što je kontaminirano radijacijom i ugurano u zapečaćene metalne bačve. 

“Prije dolaska u Čerkezovac, bačve će se transportirati u neki od centara za obradu radioaktivnog otpada u Europi. Tamo će biti pretvorene u betonske spremnike okvirnih dimenzija 2x2x2 metra”, govori inženjer Kukmanović. Te obrađene kocke od betona ne sadržavaju tekućine i plinove. “Pa time, logično je reći, nema opasnosti od bilo kakvog ispuštanja otpada u okoliš iz našeg skladišta”, dodaje Kukmanović. E, da okoliš... Lokalne ekološke udruge, s obje strane granice, nemaju nimalo razumijevanja za planove Fonda. Argumenti su uobičajeni. I jaki. Strah. Pogotovo nakon katastrofalnog potresa. A kad se u to ucijepe ambicije lokalnih političara, nastaje lijepi kaos. Jer takvima je sve isto: nuklearni ili niski i srednji radioaktivni otpad. A razlika je golema...

“Istina. Razlika je ogromna. Često se u javnosti koristi izraz nuklearni otpad, no pod tim pojmom možemo jedino govoriti o istrošenom nuklearnom gorivu”, objašnjava Goran Kukmanović. Pitamo ga ima li planova da se on ikad odlaže na Trgovskoj gori?
“Za sada zasigurno znamo da se takav otpad ne može odlagati na Trgovskoj gori, a s obzirom na geološke aspekte, mala je vjerojatnost da bi to moglo uopće biti na teritoriju Republike Hrvatske.” 

Gdje onda?
Zbrinjavat će se u krugu Nuklearne elektrane Krško. Najprije u mokrom skladištu (bazenu), a zatim u suhom skladištu do otprilike 2100. godine, nakon čega će s visoko radioaktivnim otpadom biti prevezeno u duboko geološko odlagalište. 

Ima li indicija gdje bi to moglo biti?
Niti Republika Slovenija, niti Republika Hrvatska, niti bilo koja zemlja u Europi još nemaju sagrađeno odlagalište takve vrste otpada. Iz tog razloga Republika Hrvatska sudjeluje u nekoliko međunarodnih inicijativa koje se bave pronalaskom zajedničkog, multinacionalnog rješenja odlaganja istrošenog nuklearnoga goriva i visoko-radioaktivnog otpada. Za sada je najnapredniji projekt ovoga tipa razrađen u Finskoj.