U potencijalnom ratu SAD-a i Kine najopasniji američki brod možda uopće ne bi bio vidljiv na horizontu. Dok bi kineski sateliti, radari i projektili tražili goleme nosače zrakoplova i njihove prateće skupine daleko od kineske obale, neke od najvažnijih američkih raketa već bi mogle čekati ispod površine mora. Upravo na tome, prema CNN-u, Washington gradi jedan od ključnih dijelova plana za eventualni sukob na zapadnom Pacifiku.

Američka ratna mornarica objavila je da će 19 budućih nuklearnih podmornica klase Virginia, prvotno zamišljenih i označavanih prvenstveno kao jurišne podmornice, službeno voditi kao podmornice s vođenim projektilima - SSGN. Promjena na prvi pogled djeluje birokratski. Brod ostaje podmornica, nuklearni reaktor ostaje isti, a posada će i dalje loviti neprijateljske brodove i podmornice.

Ali iza nekoliko promijenjenih slova krije se mnogo važnija poruka. Amerikanci svoje buduće Virginije sve više vide kao potopljene raketne arsenale koji bi se u prvim satima rata mogli približiti kineskoj obali, ostati skriveni unutar područja koje bi za velike površinske ratne brodove bilo izrazito opasno i zatim iz neposredne blizine pogoditi radare, zapovjedne centre, raketne položaje i drugu infrastrukturu na kojoj počiva kineska obrana.

Kako analizira CNN.com, nova američka odluka daje rijedak pogled u način na koji Pentagon razmišlja o hipotetskom ratu protiv Kine, osobito ako bi njegov povod bio napad na Tajvan. Ključ svega je golemi dodatak koji Amerikanci ugrađuju u trup podmornice.

Podmornica raste za gotovo 26 metara

Virginia Payload Module, odnosno VPM, zapravo je novi segment trupa dug oko 25,6 metara. U njega su ugrađena četiri velika okomita lansirna spremnika. Svaki može primiti sedam projektila Tomahawk.

Dosadašnje Virginije imaju kapacitet za 12 Tomahawka u pramčanim lansirnim cijevima. S VPM-om broj raste na 40. Podmornica istodobno postaje osjetno veća: verzija s modulom dugačka je približno 140 metara i istiskuje oko 10.200 tona pod vodom.

Američka mornarica već godinama naglašava da dodatne cijevi nisu namijenjene samo Tomahawcima. Njihova veličina omogućuje korištenje budućeg oružja, bespilotnih podvodnih sustava i drugih velikih tereta.

Posebno je važna mogućnost budućeg nošenja američkog hipersoničnog oružja. To je kombinacija koju Pentagon želi: vrlo tiha nuklearna podmornica koja se može tjednima kretati bez izranjanja, približiti se protivniku i zatim iz neposredne blizine izbaciti velik broj krstarećih ili hipersoničnih projektila. U slučaju Kine to dobiva sasvim konkretan smisao, javlja CNN.

Prvi otočni lanac

Američki vojni stratezi desetljećima govore o takozvanom prvom otočnom lancu. Riječ je, pojednostavljeno, o nizu otoka i arhipelaga koji se protežu od Japana preko Tajvana prema Filipinima. Unutar tog prostora Kina može koncentrirati golemu količinu vatrene moći.

Beijing je godinama ulagao u protubrodske balističke i krstareće projektile, zrakoplovstvo, radare, satelite i kopnene raketne sustave čija je svrha otežati ili onemogućiti američkim snagama približavanje kineskoj obali.

Ideja je jednostavna: američki nosač zrakoplova jest nevjerojatno moćan, ali je i golema meta. Ako ga se može prisiliti da ostane stotinama ili tisućama kilometara dalje, njegov je utjecaj na bitku manji. Podmornicu je mnogo teže pronaći.

Sidharth Kaushal iz londonskog Royal United Services Institutea za CNN ističe upravo tu prednost: podmornice spadaju među rijetke američke platforme koje bi mogle relativno sigurno ostati unutar ili neposredno uz prvi otočni lanac.

FELJTON: 1. DIO 'Okružili su i izrešetali auto Blaža Kraljevića. Onda su ga vukli po cesti'

Tu počinje važniji dio američke računice. Ako bi se Virginia uspjela provući dovoljno blizu, njezini projektili ne bi nužno prvo gađali kineske brodove. Među najvažnijim ciljevima mogli bi biti senzori, radari i zapovjedna mjesta koja povezuju kinesku obrambenu mrežu.

Uništi li se dovoljno tih „očiju“ i „živčanih centara“, američki površinski brodovi i zrakoplovi mogli bi se približiti s mnogo manjim rizikom. Drugim riječima, podmornice ne bi morale same dobiti rat. Njihov bi posao bio probiti vrata. Tek nakon toga kroz njih bi mogli proći nosači aviona, bombarderi i ostale snage.

Kraj za četiri najmoćnije raketne podmornice

Novi plan ima, međutim, veliku rupu. Američka mornarica već posjeduje četiri iznimno moćne podmornice s vođenim projektilima: USS Ohio, USS Michigan, USS Florida i USS Georgia. To su neobični ostaci završetka Hladnog rata.

Izvorno su građene kao strateške nuklearne podmornice i nosile su balističke projektile Trident s nuklearnim bojevim glavama. Nakon smanjenja američkog nuklearnog arsenala četiri najstarija primjerka klase Ohio početkom 2000-ih pretvorena su u konvencionalne raketne platforme. Rezultat je bio gotovo apsurdan arsenal. Svaka može ponijeti do 154 Tomahawka.

Četiri podmornice zajedno teoretski imaju mjesta za čak 616 tih krstarećih projektila. Američka mornarica navodi da upravo te četiri podmornice čine više od polovice njezina ukupnog podmorničkog kapaciteta vertikalnog lansiranja. Uz rakete mogu prevoziti i desetke pripadnika specijalnih postrojbi te ih potajno ubacivati na neprijateljsku obalu.

U američkim operacijama njihova vrijednost već je demonstrirana. Jedna Ohio podmornica sudjelovala je i u američkim napadima na iranska nuklearna postrojenja tijekom operacije Midnight Hammer 2025., kada su Tomahawci ispaljeni s mora nadopunili udare bombardera B-2.

No ti golemi brodovi došli su do kraja radnog vijeka. USS Georgia već je počela proces povlačenja iz uporabe, a njezine tri sestrinske podmornice slijedit će je tijekom idućih godina. Prema procjenama američke podmorničke industrije, njihov nestanak mogao bi privremeno smanjiti podvodni raketni kapacitet mornarice za oko 60 posto.

I tu nastaje problem matematike.

Četiri nove za jednu staru

Nova Virginia s modulom VPM može ponijeti 40 Tomahawka. Ohio može ponijeti 154. Jedna Virginia, dakle, ima tek nešto više od četvrtine maksimalnog raketnog kapaciteta jednog Ohija. Da bi se po količini projektila zamijenila jedna stara podmornica, potrebne su praktički četiri nove. Postoji još jedna važna razlika.

Ohio SSGN koristi dvije posade koje se izmjenjuju. Dok jedna odmara i obučava se, druga može biti na podmornici. Takav sustav omogućuje da brod znatno veći dio vremena provede raspoloživ za operacije. Virginia zasad nema takav model. Ima jednu posadu.

Zato prelazak s Ohija na Virginiju nije jednostavna zamjena starog novim. Amerikanci dobivaju moderniju i potencijalno teže otkrivenu platformu, ali gube golemi koncentrirani arsenal. S druge strane, upravo bi raspršivanje raketa moglo biti prednost.

Umjesto četiri ogromna podvodna arsenala, neprijatelj bi morao pronaći znatno veći broj manjih podmornica.

GENERAL I DŽENTLMEN Kako se Stipetiću predao Čedo Bulat: 'Tuđman je htio da se prerušim u ženu'

Alessio Patalano, profesor ratovanja i strategije na King's Collegeu u Londonu, objašnjava da veći broj platformi stvara protivniku dodatni problem: mora tražiti i pratiti mnogo više mogućih izvora napada. Za Kinu bi to značilo da nije dovoljno otkriti nekoliko američkih podmornica. Potencijalni lanseri mogli bi biti raspršeni po ogromnom području zapadnog Pacifika.

A onda dolaze hipersonični projektili

Tomahawk je staro, provjereno i neprestano modernizirano oružje. Ali najveći potencijal novih lansirnih cijevi možda nije u projektilu koji američka mornarica koristi desetljećima. Velike VPM cijevi projektirane su tako da mogu primiti i buduće sustave. Među njima je Conventional Prompt Strike, američki program konvencionalnog hipersoničnog oružja.

Takvo oružje Pentagonu je posebno važno u scenariju napada na dobro branjene ciljeve. Hipersonično klizno tijelo leti velikom brzinom i može mijenjati putanju, što obrani ostavlja vrlo malo vremena za otkrivanje, procjenu cilja i reakciju. Stavi li se takvo oružje na podmornicu koja je već neopaženo stigla relativno blizu kineske obale, vrijeme upozorenja dodatno se skraćuje.

Za zapovjedni centar, veliki radar ili raketni položaj to može biti presudno. Upravo zato ova promjena nije samo pitanje toga koliko Tomahawka može stati u trup. Amerikanci grade podmornicu koja bi trebala postati platforma za oružje koje danas još nije u punoj operativnoj uporabi.

Sve se vrti oko Tajvana

Premda američka mornarica u službenim objavama govori o odvraćanju protivnika, zaštiti saveznika i globalnim operacijama, geografija jasno pokazuje gdje bi nova sposobnost mogla biti najvažnija. Tajvan.

Kina demokratski upravljani otok smatra svojim teritorijem i nikada nije isključila uporabu sile za njegovo preuzimanje. U mogućem napadu na Tajvan kineskoj bi vojsci bilo presudno spriječiti ili barem usporiti američku intervenciju. Zato Beijing razvija velik arsenal oružja koje može pogoditi američke baze, luke, zračne piste i brodove diljem zapadnog Pacifika.

Procjena Pentagona iz prosinca 2024., koju navodi CNN.com, govorila je da je kineska raketna snaga u samo četiri godine povećala zalihe projektila za približno 50 posto. Istodobno Kina ubrzano širi i podmorničku flotu. Podaci Međunarodnog instituta za strateške studije posebno su neugodni za Washington.

Od 2021. do 2025. Kina je porinula deset nuklearnih podmornica, a SAD sedam. U tonaži je odnos bio približno 79.000 prema 55.500 tona. To ne znači da je kineska podmornička flota već kvalitetnija.

Amerikanci još imaju veliku prednost u iskustvu, tehnologiji i, presudno, akustičnoj neprimjetnosti. Moderne američke nuklearne podmornice smatraju se iznimno tihima, a upravo je tišina pitanje života i smrti u podmorničkom ratovanju. Ali kineska prednost je proizvodnja. Beijing ih gradi sve brže.

Amerika ima tehnološku prednost, Kina tvornice

Tu se nalazi možda najveći problem cijele američke strategije. Pentagon može projektirati vrlo sofisticiranu podmornicu. Može joj dodati 28 raketa, najbolje senzore, novu elektroniku i buduće hipersonično oružje. Ali podmornicu ipak netko mora izgraditi.

Američka industrija već godinama ne uspijeva proizvesti Virginije tempom koji mornarica traži. Istodobno mora graditi i strateške nuklearne podmornice nove klase Columbia, održavati postojeću flotu i ispuniti obveze vezane uz AUKUS.

Prva Virginia koja dobiva VPM trebala bi biti budući USS Arizona. Prvi novi SSGN-ovi očekuju se oko 2029., dok bi svih 19 planiranih podmornica trebalo stizati postupno sve do 2038. Dakle, upravo kada nestanu golemi Ohio arsenali, njihov potpuni nasljednik još godinama neće postojati. To je utrka s vremenom.

A s druge strane Pacifika kineska brodogradilišta rade brzinom koju zapadne mornarice teško prate.

Ni Kina ne miruje ispod površine

Američki plan pritom počiva na pretpostavci da će podmornice i dalje moći neprimjetno prodirati kroz područja koja Kina pokušava pretvoriti u svojevrsnu vojnu tvrđavu. Beijing radi upravo na tome da to više ne bude tako. Kineska mornarica razvija nove nuklearne podmornice, podvodne senzorske mreže i bespilotne podvodne sustave. Na velikoj vojnoj paradi prošle godine prikazano je i više novih projektila te autonomnih podvodnih vozila.

Takvi sustavi jednoga bi dana mogli loviti upravo američke Virginije. Zato se ispod površine Pacifika odvija utrka koja je mnogo manje vidljiva od kineskih nosača zrakoplova ili američkih bombardera, ali bi u pravom ratu mogla biti važnija od oboje. Američka računica zasad je jasna.

Ako izbije rat, najveće i najskuplje brodove ne žele odmah poslati ravno u kineski raketni kišobran. Prvo žele poslati ono što Beijing teško može vidjeti. Podmornice bi se trebale približiti, pronaći rupe, udariti po radarima i zapovjednim čvorištima te postupno oslijepiti obranu. Tek tada bi se otvorio prostor za ostatak američke flote.

U tom smislu promjena oznake s SSN na SSGN nije kozmetika. To je opis posla. Nova Virginia više nije zamišljena samo kao lovac koji pod morem traži druge podmornice. Pentagon od nje želi napraviti skriveni raketni arsenal – oružje koje bi u eventualnom ratu s Kinom moglo biti među prvima koje puca.