Potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća, u dijelu službene jugoslavenske historiografije - točnije, u njezinu (veliko) srpskom rukavcu - prevladalo je mišljenje da je Kraljevina Jugoslavija u Travanjskom ratu brzo i neslavno propala zbog hrvatske izdaje.

Jedan član Vojnoistorijskog zavoda napisao je za Vojnu enciklopediju članak u kojemu je stajalo da je Hrvatska “kriva za slom Jugoslavije”.

Savjet Vojne enciklopedije nije prihvatio tu enciklopedijsku jedinicu, pa je za njeno pisanje potražio novog autora.

On se zvao Franjo Tuđman, bio je pukovnik JNA, Hrvat i prvoborac. Tuđmanov rad Savjet je prihvatio bez primjedaba. 

O ratu je znao iz prve ruke, bio mu je sudionik, nosilac partizanske spomenice, ilegalac iz Zagreba i povjesničar. No protivnici su protiv njega počeli kovati strašne zavjere. Tuđman je posredovanjem Ivana Gošnjaka tada poslao Titu svoju enciklopedijsku jedinicu.

Tražio je od njega izravnu arbitražu - i zaštitu. Iz Beograda je dobio odgovor:

“Nemam nikakvih primjedaba. Tito”.

Sredinom šezdesetih godina na Spomen području Jasenovac trebala je biti postavljena spomen-ploča na kojoj je trebalo biti uklesano da je u logoru pobijeno 600 tisuća Srba, dakle, osam puta više od broja koji je do danas ustanovljen utvrđivanjem identiteta pojedinačnih žrtava.

Tuđman je u tome prepoznao tendenciju dokazivanja kolektivne krivnje hrvatskog naroda. U listopadu 1965. napisao je sažetak rada, u kojemu je objasnio zašto isticanje takog broja smatra pogrešnim, i, štoviše, štetnim. 

Rad je, opet posredovanjem generala Ivana Gošnjaka, dostavio Titu. Ovaj put Tuđman nije dobio javni odgovor, ali su radovi na postavljanju spomen-ploče sa spornim natpisom, zaustavljeni. Sasvim je jasno na čiju intervenciju. 

Sedam godina poslije, protiv Franje Tuđmana podnesena je optužnica jer je Tuđman “sudjelovao u obaranju postojećeg društvenog sistema”.

Miroslav Tuđman optužnicu je odnio Miroslavu Krleži, koji ju je pročitao i rekao: “To je dim”.

Nakon toga Krleža se obratio Josipu Brozu Titu. Poslije te intervencije Tito je izrekao najpoznatiju rečenicu: “Tuđmanu ne pakovati”. 

To je značilo da Udba ne smije podmetati dokaze i da sud ne smije biti preoštar...

Tito je naime uvijek pažljivo balansirao složene odnose u federaciji, pa bi, prema odnosu snaga i vlastitim procjenama što mu je korisnije, stezao ili liberalizirao režim, poticao socijalnu komponentu u politici, ili, katkad, nacionalnu...

Komunisti su to u svom pseudoznanstvenom rječniku zvali “dijalektikom klasnoga i nacionalnoga”. Josip Broz osobno se uvijek deklarirao kao Hrvat, što je Tuđmanu bilo jako važno. 

Milovan Đilas svjedoči kako je tašt, častohlepan Tito do kraja života bio ogorčen jer na natjecanju austrougarske vojske u mačevanju nije dobio zlatnu medalju.

“Nisu mi je dali samo zato što sam Hrvat”, rekao je Đilasu jednom, dokazujući kako su Austrijaci uvijek za zlatne medalje i vodeće položaje u društvu forsirali svoje sunarodnjake.

Pa ipak, rekao mu je: “Stara je Austrija bila sređena država”.

Godinama poslije Tuđman će o sebi reći sličnu rečenicu: “Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: ’Znate, profesore generale’’ - tako su me zvali osamdesetih godina - ’da niste Hrvat bili biste nobelovac’”, rekao je Tuđman...

Tito je ipak, kako tvrdi Đilas, vjerovao da će se jugoslavenski narodi s vremenom stopiti u jednu naciju i tu se oštro razlikovao od svog generala - koji mu se cijeloga života do te mjere divio da je Dušan Biladžić Tuđmanov odnos prema Titu opisao kao zaljubljenost.

"Tuđmanu su došli ljudi. On je sam kazao kako bez Tita ne bi bilo Jugoslavije, pa ni Hrvatske. Nekima to zvuči vrlo tužno. Tuđman je bio zaljubljen u Tita", pripovijedao je Bilandžić u jednoj televizijskoj emisiji.

Odnos Tuđmana prema Titu nije samo zanimljiva povijesna tema. On, na svoj način, i danas igra važnu ulogu u politici. Šef najveće stranke u državi, Tomislav Karamarko, Tita uvijek spominje uz pogrde i diskvalifikacije - što je sasvim legitimno - ali se pritom kune u povratak Tuđmanovim vrijednostima.

Paradoks leži u tome da je jedna od najneupitnijih Tuđmanovih vrijednosti svakako bio - Josip Broz Tito, pa je čudno da povjesničar, arhivist, Karamarko to ne zna.

Tuđman je prema Titu osjećao ne samo zahvalnost što ga je spasio teške zatvorske kazne nego i zato što je očuvao državotvornost hrvatskog naroda, zato što ga je smatrao svjesnim Hrvatom, i zato što se neizmjerno divio njegovim političkim talentima...

O svemu je tome Franjo Tuđman otvoreno progovorio u intervjuu listu Polet, pod naslovom “Hrvatska povijest je moja povijest”. Intervju, objavljen u studenome 1989. napravili su Mate Bašić i Ivica Buljan.

Stavovi koje je tada izrekao Tuđman, danas djeluju šokantno. Tuđman je u tom intervjuu dao najcjelovitiji stav u odnosu prema Josipu Brozu.

“Tito je nesumnjivo velika povijesna ličnost hrvatskoga i jugoslavenskog tla. To što se našao na čelu KPJ u prijelomnom razdoblju poput Drugoga svjetskog rata, nije slučajno. Našao se na čelu KPJ kao hrvatski komunist i kao takav shvaćao je da komunistički pokret u Jugoslaviji može uspjeti samo rješavajući nacionalno pitanje, što opet predstavlja tradiciju hrvatskog marksističkog pokreta iz dvadesetih godina. Takvu je ideju mogao prenositi samo pripadnik marksističkog pokreta iz hrvatskih redova, i pripadnik nesrpskog naroda. To što je došao iz redova potlačenog naroda u bivšoj Jugoslaviji - velika je stvar. Ali taj je hrvatski narod imao očuvanu svijest o svojoj samobitnosti. Težnja hrvatskog naroda da ima i više prava nego u Habsburškoj Monarhiji, i hrvatskom komunističkom pokretu, nametnula je ideju o onome što treba ostvariti. Takva težnja pomogla je i nacionalnim pokretima nesrpskih naroda u staroj Jugoslaviji, pa tako i Drugome svjetskom ratu, kada je pripomogla ideji o oblikovanju federalne Jugoslavije..."

Od pasusa koji je uslijedio, Karamarko bi dobio ospice. “Tito je”, nastavio je Tuđman, “dakle osjećao problem naroda Jugoslavije. Nedvojbeno je bio komunist, i lenjinist, i staljinist. Ali... bitna razlika između njega i Staljina jest u dva momenta: Tito nikada nije postao predvodnikom velikosrpske politike, a Staljnin je postao, iako nije bio Rus nego Gruzijac - pripadnik maloga neruskoga naroda, provodnikom velikoruske politike, i u toj mjeri da je to primijetio čak i Lenjin. U svojm počecima, Staljin je zastupao marksistička gledišta, ali našavši se na čelu SKPb postao je provodnikom velikoruske politike. S druge strane Tito nije postao provodnikom velikosrpske politike, ostao je hrvatski komunist, iako je bio internacionalist. Ne mogu mu se pripisati nikakva uskohrvatska gledišta… On je osjećao nacionalni problem u Jugoslaviji, problem samobitnosti srpskog, hrvatskog, slovenskog… naroda. Druga velika razlika između Tita, kao i između ostalih komunističkih prvaka u socijalističkim zemljama, jest u tome što je on bio političar velikog formata, pa i državnik velikog formata - nije slučajno on izigrao i Staljina i Churchilla - i što se nije u svojoj vladavini toliko oslanjao na teror koliko oni drugi. Kad to kažem, onda ne niječem da je KPJ upotrebila revolucionarni teror u smisu osiguranja svoje pobjede za vrijeme rata i neposredno poslije rata..“

Tuđman je međutim i u to doba, kad je komunizam definitivno bio na zalasku, imao pozitivan odnos prema partizanskom pokretu - koji pak Karamarko jedva podnosi, uvjetno govoreći, o njemu govori “začepljena nosa” i ako baš mora. „Program koji je KP pod Titovim vodstvom postavila, bio je daljnji izazov vremena i prilika u Jugoslaviji”, nastavio je Tuđman.

"Revolucija nije imala samo klasne ciljeve, nego je u velikoj mjeri bila povezana s nacionalnim pitanjem. Oni koji su nametali samo klasno pitanje, nisu imali uspjeha i unosili su zabunu. Borba koja bi bila samo klasna, pa prema tome i samo jugoslavenska, polazila je i od pogrešne teorijske pretpostavke, te je vodila do sukoba u samim partizanskim redovima. To još treba raščistiti, ali sigurno je da je Titov komunistički pokret u razdoblju Drugog svjetskog rata morao pobijediti u čitavom svijetu samo tamo gdje je rješavao i nacionalno pitanje...”

Tuđman nije negirao zločine koji su počinjeni potkraj Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njegova završetka. No ovako ih je tumačio: 

“Bilo je krvavog gušenja stvarne i tobožnje kontrarevolucije nekih godinu, dvije poslije rata. No to su zakonitosti svake revolucije. To važi iz za Francusku revoluciju čiju smo obljetnicu proslavili tako pompozno. To podjednako važi i za hrvatsko i za slovensko tlo, itd. Tito je suodgovoran za takvo revolucionarno obračunavanje sa svojim protivnicima, ali osobno - Tito nije bio čovjek koji je osobno naređivao umorstva, ili poticao na njih, niti je radio ono što znamo da se događalo u Sovjetskom savezu s Gulazima, ubijanjima ljudi ili procesima u istočnim zemljama...”

Ta Tuđmanova ocjena djeluje doista zaprepašćujuće. Milovan Đilas svjedoči da je Staljin jednom prekorio predstavnike poljske komunističke partije riječima: 

“Vi ste svi kukavice, niste kao Tito. Ostavili ste sve protivnike na životu, a on ih je sve pobio...”

Đilas misli da je Tito bio pobožan, i da zato - a dijelom i zbog zapadnih demokracija, pa i popularnosti u narodu - nikad nije potpisivao smrtne kazne. 

Taj je posao prepustio Rankoviću. On je potpisivao pomilovanja. Ipak, historiografija se danas slaže da je osobno odgovoran, premda pisanih dokaza nema, za Hebrangovo ubojstvo, a svakako je bio odlično upućen i u masovne likvidacije u Sloveniji i Austriji 1945. godine.

Pisanih naredbi te vrste nema. No takve se stvari i ne naređuju pismeno ...

Jednako tako, Tito je bio do detalja upućen u torture na Golom otoku, pa ipak, Tuđmanu to nije presudno,jer u Titu vidi uglavnom velikog političara: ”Imao je”, nastavlja dalje,”hrabrosti, odvažnosti i državničke dalekovidnosti da se suprotstavi Staljinu u doba kad je pred Staljinom klečala cijela Istočna Europa i kad su i Istok i Zapad očekivali, i bili bi zahvalni, da će više slušati Staljina... 

Krležu, štoviše, smatra ljudima koji su mu spasili život. Titov utjecaj, zaštita od Udbe, po Tuđmanu je bila presudna... “Iako su i drugi intervenirali za mene” reći će Tuđman u istom intervjuu, “vjerojatno je Krležin utjecaj na Tita bio presudan, i vjerojatno mi je to što nisam bio suđen za špijunažu, spasilo život. I samim time, to je djelovalo i na činjenicu da su i ovi drugi kažnjeni manje, iako je prema Udbinim agentima tada dovedena ona bugojanska grupa od dvadeset ustaških terorista, da bi se izvršila presija i da nas se ozbiljnije kazni...”

Tuđman o Titu govori još u slijedećim formulacijama: “on je u komunistički pokret unio nešto novo”; “titoizam je značio rješavanje nacionalnog pitanja u okviru socijalističke revolucije, zadržavanje državnosti jedne socijalističke zemlje...”

Nadalje, “Tito je bio veliki političar i u okviru komunističkog pokreta, jedan od onih koji je marksističku doktrinu znao upotrijebiti na stvaralački način u jugoslavenskim prilikama...”

“U okvirima svog vremena Tito je bio velik političar... odgovor na izazove svog vremena, a danas, poslije njegove smrti, mnogi pokazuju da nisu čak ni na njegovoj razini...”

U Hrvatskoj danas, šesnaest godina nakon Tuđmanove smrti - vrijedi ista ocjena. Mnogi nisu čak ni na njegovoj razini, Tuđmanovoj...

Franjo Tuđman znao je naime da je hrvatski narod široko participirao u nekoliko velikih političkih pokreta, od ljevice do desnice, i da većina obitelji ima svježe uspomene, pozitivne kao i negativne, na sve njih, pa ih je odlučio ujediniti i pomiriti.

To se 1990. pokazalo dobitnom političkom formulom. Titove političke formule (Jugoslavija, komunizam) danas ne vrijede mnogo - sjećanje na Tita živi više zbog lika nego zbog djela - ali snažan napad na njih, posvemašnje omalovažavanje, nije put za širenje glasačkog bazena, naprotiv. 

S druge strane socijalizam, zaštita radničkih prava, sigurnost radnog mjesta, besplatno školovanje i zdravstvo, sve su veća vrijednost većini ljudi u ovoj zemlji, ali ih ne poistovjećuju s HDZ-om, nego prije s njegovim danas glavnim neprijateljem, Brozom.

Dnevna politika Tomislava Karamarka često se čini agendom u kojoj je važna smao jedna stvar, nastavak obračuna s Titom. Dok su ljudski motivi Andrije Hebranga u tom smislu savršeno jasni, Karamarkovi nisu; ako u pozadini stoji obiteljska trauma, onda bi bilo mnogo prirodnije da taj kompleks pitanja nekako gurne na stranu. 

No on to ne čini, a kakav je javni odjek njegova križarskog rata, vidi se na internetskim forumima, gdje i ljudi koji nisu titoljupci ističu u prvi plan vrijednosti njegove epohe, u kojoj je svatko, ako je imao dva zrna soli u glavi, mogao besplatno studirati i doći do doktorata. 

Danas se sve plaća, čak i večernje škole, a zdravstvo postaje sve očitiji privilegij bogatih. Sva društvena gibanja u Europi, od Slovenije, preko Bugarske, Bosne i Hercegovine, do Španjolske i Italije, imaju socijalnu matricu. Ljude zanima samo preživljavanje.

U tom je smislu desničarski juriš na mrtvog protivnika posve promašena tema. Naročito ako se pritom deklarira povratak Tuđmanu, jednom od većih poštovatelja Titova lika i djela uopće...