Atomska bomba. Što je to atomska bomba? To je ultimativno jamstvo nacionalne sigurnosti, najefikasnije sredstvo odvraćanja. Zašto je Izrael napao Iran? Zato da Iran ne ovlada tehnologijom koja će ih dovesti do atomske bombe, a Teheran je bio u predvorju te tehnologije. Kad imaš atomsko oružje - to pokazuje primjer Sjeverne Koreje, koja je do bombe došla oslanjajući se na Ruse, Kineze, Pakistance i špijunažu - nitko te neće napasti, ni Amerika ni Kina, jer možeš napraviti veliki belaj - baciš jednu raketu na protivničku metropolu i ona je zbrisana s lica zemlje. Daj je u ruke nekom manijaku, dr. Strangeloveu, nekom pripadniku Pasdarana, korpusu Čuvara revolucije, i Bliski će istok poprimiti skroz drugu fizionomiju... Amerikanci, Izrael, pa i i Rusi nisu željeli Iranu omogućiti pristup do te tehnologije, no Josipu Brozu, bravaru iz Kumrovca, obje su strane u raznim fazama suradnje htjele pomoći u izgradnji nuklearne tehnologije, koja je na kraju vodila prema atomskoj bombi, odnosno trebala je rezultirati njezinom proizvodnjom.
Mladi beogradski povjesničar Marko Miljković, inače stručnjak za povijest automobilizma, ispisao je opsežnu knjigu o povijesti jugoslavenskog projekta atomske bombe - istog motiva zbog kojega sad Netanyahu, prema službenoj izraelskoj verziji, napada Iran. Njegova knjiga, nedavno objavljena u izdanju nakladničke kuće Srednja Europa, prerađena je autorova doktorska disertacija sa Srednjoeuropskog sveučilišta (Budimpešta/Beč). Pokretanje nuklearnog programa, tvrdi Miljković, nije bila neki Titov kapric, već “velik infrastrukturni, financijski, logistički, vanjsko i unutarnjopolitički pothvat, u koji je Jugoslavija išla iz nule”. Na putu prema cilju bilo je mnogo prepreka, sistem je preskočio većinu, ali ne sve...
Do 1948. Tito je nuklearni program razvijao uz oslonac na Sovjetski Savez. Sovjeti su imali zanimljivi model - koji ne bi bilo dobro kopirati - koji im je omogućio šokantno brzo osvajanje tehnologije proizvodnje nuklearne bombe. Oni su, naime, zatvorene znanstvenike, fizičare, smještali u posebne, “luksuzne” logore zvane “šaraška”. U “šaraški” bi, kako je Solženjicin objasnio u jednoj od svojih knjiga, dva fizičara imala drukčije relacije nego na slobodi. U vanjskom svijetu oni su konkurenti - žele doći do Nobela, do patenta, do slave. U “šaraški” oni surađuju jer će, ako dođu do poželjnog rezultata, obojica biti nagrađeni. Istražujući početak sovjetskog projekta atomske bombe, istraživač David Holloway zato tvrdi da je stvaranje atomske bombe “pothvat za koji je staljinistička zapovjedna ekonomija bila idealna”, jer je lako mogla mobilizirati potrebne resurse zemlje, uključujući znanstvenike, industrijske menadžere, “kao i robovske radnike u gulazima”. Slično je bilo i u Jugoslaviji. Na traženju i iskapanju urana angažirani su uglavnom zatvorenici.
“Paradoks je u tome da su ambiciozni sovjetski planovi na kraju realizirani, a jugoslavenski nuklearni program služio je svim izvorno zamišljenim planovima, osim što nije bio u službi Sovjetskog Saveza”, piše Miljković. Ideja o atomskoj bombi krenula je, naime, u funkciji širenja komunizma, a nastavljena uz kapitalističku podršku, u funkciji odvraćanja, ili kako bi to rekao američki diplomat Kenan, odvraćanja Sovjeta, to jest sprečavanja ruskog napada na Jugoslaviju, o čemu su bili izrađeni opsežni vojni planovi.
“Ulje na vatru jugoslavenskih strahova dolilo je uspješno sovjetsko testiranje atomske bombe 1949. godine. Suočeni sa sigurnosnim izazovom takve veličine, može se tvrditi da se jugoslavenska odluka o razvoju vlastitog nuklearnog arsenala čini racionalnom, čak i ako se temeljila na iracionalnom vjerovanju u vlastite kapacitete. Štoviše, iznenađujuće je otkriće da je jasna odluka o razvoju nuklearnog oružja i snažna predanost zadatku bila dovoljna da se postupno, tijekom godina, prevladaju izgledi koji nisu išli u prilog uspjehu tog pothvata i brzom postizanju cilja”, piše Miljković. Stvar je isprva napredovala vrlo zavidnom brzinom. Manje-više zahvaljujući spretnom Titovu laviranju između suprotstavljenih blokova, Jugoslavija je nuklearni program pokrenula već 1948. osnivanjem Instituta za nuklearne nauke “Boris Kidrič” u Vinči (“Znaš li ti, Danice, što je Vinča”), nakon čega je uslijedilo osnivanje još dva instituta: Instituta “Jožef Štefan” u Ljubljani 1949. i Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu 1950. godine.
Već krajem 1950-ih “Projekt Vinča” podrazumijevao je gradnju najvećeg nuklearnog reaktora u socijalističkom svijetu izvan Sovjetskog Saveza i Kine. Jugoslavenski nuklearni establišment krajem 1950-ih potajno je razvio tri različita plana za gradnju atomske bombe. Na kraju je odabrana najbrža i najjeftinija opcija, takozvani “put plutonija”. No kako su postojala tri instituta i tri republičke partije, pa samim time i tri centra moći - odnosno dvije koncepcije države, centralistička i federalistička - vremenom je došlo do sukoba. Aleksandar Ranković je želio premjestiti cijelu operaciju iz Slovenije i Hrvatske na lokaciju u Srbiji. To bi mu omogućilo da sve ključne komponente potrebne za proizvodnju atomskih bombi ili nuklearnih elektrana ima u Srbiji i pod svojom kontrolom.
“Prebacivanje glavnine iskopavanja uranija natrag u Srbiju u velikoj je mjeri bila politička odluka temeljena na jednostavnoj činjenici da su Rankovićev utjecaj, politička podrška i kontrola bili najjači u Srbiji. U tom pogledu taj je potez bio sličan onome što je Kidrič učinio 1949. i 1950., kad je podržao osnivanje nuklearnih instituta u Ljubljani i Zagrebu, odnosno bliže vlastitoj bazi moći”, piše Miljković. No onda dolazi do obrata. Početkom 1960-ih, ali definitivno do 1966., Tito je svoje težnje za nuklearnim oružjem “stavio na čekanje”, dok je Ranković maknut s čela Savezne komisije za nuklearnu energiju. Do toga je dijelom došlo zbog sugestije Ivana Supeka, koji je cijeli pothvat kritizirao kao neizvodiv. Supek je blago, ali dovoljno jasno, kritizirao Rankovića, i pred njim i pred drugima, što je imalo efekta.
Supek je kasnije ovako govorio: “Ja sam došao do uvjerenja da je grupa u Vinči gajila nebulozne želje za atomskim bombama, ali se o nekim ozbiljnijim pripremama može govoriti tek nakon 1957., kad je nabavljen kineski reaktor i otvorena Kalna. Od osnutka Savezne komisije u ljeto 1955. pretpostavljao sam da postoji zakonspirirani plan, ali - to je bila moja druga pretpostavka - same bombe nisu šefu UDB-e bile glavni cilj, već više sredstvo da se preko takvog velikog i povjerljivog državnog projekta dokopa potpune vlasti nad znanošću, ključnim industrijama i vojskom, naposljetku. Prosudite koliko ta pretpostavka objašnjava sve ono tajnovito i protuslovno što se u slijedu godina skupilo”.
“Je li Ranković želio izgraditi nuklearno oružje? Supekova pretpostavka da je atomska bomba Rankovićevo ‘sredstvo da se dokopa potpune vlasti’ nad znanošću, industrijom i vojskom uklapa se u taj scenarij”, misli Miljković. Ali dodaje: “S druge strane, činjenica jest i da je atomska bomba bila prioritet, ne samo Rankoviću, već i cijelom vrhovnom ešalonu jugoslavenskog političkog vodstva barem od 1950. Supek za to nije bio zainteresiran, nije u to bio izravno uključen, a prema njegovim vlastitim riječima, nije bio ni potpuno svjestan tog prioriteta sve do 1962. godine”.
Titovi stavovi oko atomske bombe bili su oprečni, iz vrlo kompleksnih motiva. Američka sigurnosna jamstva Jugoslaviji - Amerikanci su Tita bili spremni braniti i nuklearnim oružjem - odvratila su Ruse, ali su Tita učinili ranjivim. Oslanjanje Jugoslavije na sigurnosna jamstva SAD-a brzo ju je uvuklo u njihovu sferu, a to je izravno potkopalo Titovu neovisnu politiku. “Razvoj atomske bombe nužno bi omogućio Titu da Jugoslaviju udalji od NATO-a i pružio joj dovoljno manevarskog prostora u budućim odnosima i sa Zapadom i Istokom. Dodatni motiv Titove stalne želje za atomskom bombom bio je strah od potencijalnog horizontalnog širenja nuklearnog oružja među NATO-om i saveznicima Varšavskog pakta, što se 1950-ih činilo realnom mogućnošću. Takav razvoj događaja potpuno bi izbrisao značaj jugoslavenskog konvencionalnog vojnog odvraćanja i ostavio zemlju lakim plijenom za bilo koju supersilu. Jedini je problem bio u tome što bi na kraju uspješno testiranje jugoslavenske atomske bombe vjerojatno dovelo do domino efekta i izazvalo utrku u nuklearnom naoružanju u Europi, a to je Tito želio izbjeći”, piše Miljković.
Odgovor na pitanje zašto je nuklearni program u Jugoslaviji na kraju napušten jednako je kompleksan. U Jugoslaviji je unutarnje protivljenje razvoju nuklearnog programa općenito, a posebno izgradnji nuklearnog oružja, jačalo zbog rivaliteta Republika. Tri nuklearna instituta osnovana su u samo tri godine u tri vodeće Republike. Ta je konkurentnost na kraju dovela do formiranja dviju struja u jugoslavenskoj politici - “konzervativaca”, koji su željeli zadržati centralizirani socijalistički državni sustav i čiji je neformalni vođa bio Ranković, i “reformista”, koji su se zalagali za decentralizaciju i tržišno orijentirane gospodarske reforme, na čelu s Kardeljem.
“Što je još važnije, korisnost nuklearnog oružja za sigurnost zemlje postala je upitna, a povezane ambicije, planovi i projekti napušteni su. Jugoslavija je demontirala cijeli nuklearni program jer se to činilo najboljim dostupnim rješenjem za sigurnosne izazove zemlje. Jugoslavija je krenula na ovo putovanje 1948., a da nije imala nijedan preduvjet za uspješan nuklearni program, osim puke odlučnosti da uspije. Ta loša startna pozicija dodatno je ugrožena nizom povezanih problema i nedostataka, od nedovoljnih i neadekvatnih materijalnih i industrijskih kapaciteta, problema koji proizlaze iz uspostavljanja novog ideološkog i političkog sustava, do skupa geopolitičkih izazova koji su prijetili opstanku režima i neovisnosti zemlje. Do kraja 1960-ih Jugoslavija je uspjela obučiti i uspostaviti znanstvenu zajednicu, ne samo u smislu broja znanstvenika ili infrastrukture, već, što je još važnije, uspjela je razviti njihovu opću intelektualnu kompetenciju do razine usporedive s onom razvijenih zemalja. Isto se može reći i za razvoj osjetljivih tehnologija potrebnih za izgradnju atomskih bombi ili nuklearnih reaktora, čak i ako su bili samo na laboratorijskoj ili prototipnoj razini. Najmanje napretka ostvarila je civilna industrija, koja je imala vrlo ograničene kapacitete za podršku tako ambicioznom programu, iako je to bio jedini aspekt nuklearnog programa kojim nije upravljao nuklearni establišment”, piše Miljković.
Epilog ove priče nije spektakularan.
“Prije 25 godina, 19. studenoga 2010., više od 8000 elemenata goriva nuklearnog reaktora, od toga neki s vrlo visoko obogaćenim uranijem (do 80 posto), naguranih u strogo zaštićeni konvoj od 16 brodskih kontejnera natovarenih na teške kamione, oko pola tri sata noću krenulo je iz nuklearnog instituta u Vinči (u blizini Beograda) na četverotjedno putovanje do konačnog odredišta - Mayaka u Rusiji. To je bio ‘Projekt Vinča’, organiziran pod ingerencijom Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) kao njen ‘najveći pothvat tehničke suradnje’. Cilj projekta bilo je uklanjanje opasnoga goriva koje je predstavljalo sigurnosnu i ekološku opasnost za Srbiju. Nekad najveći nuklearni institut u Srbiji sad je bio samo tužan simbol davno propale države i njenih ambicioznih planova za veličanstvenu budućnost...”.
