Prvi dio feljtona možete pročitati ovdje:

FELJTON Rat Lajkova: Blockbuster o transformaciji društvenih mreža u oružje

 Shaquon Thomas, poznat i kao Young Pappy, svoj je život poput većine mladih provodio na mreži. U njegovu je slučaju bila riječ o kriminalnom životu – veličao je ubojstva i dilanje droge. Thomas je odrastao u obitelji punoj ljubavi, a od malena je iskazivao talent za glazbu. Kada je imao četiri godine, stariji ga je brat naučio repati. Ipak, budućnost mu je skrojila mješavina okorjele okoline i nove tehnologije. Njegova je obitelj živjela u čikaškoj četvrti koja se nalazila na području triju uličnih bandi: Conservative Vice Lords, Gangster Disciples i Black P. Stones.

Thomas je pripadao bandi Gangster Disciples te je želio da to svi znaju. Stoga je o toj činjenici trubio na mreži i njome se služio kako bi izgradio ono što je tad već predstavljalo prijeko potrebnu novu valutu: svoj brend. Ipak, postojale su stvarne posljedice otkrivanja takva opredjeljenja na mreži. Thomas je u dva navrata ustrijeljen usred bijela dana. Nekoliko je prisutnih tada ubijeno, uključujući mladića koji je na istom stajalištu čekao autobus kako bi krenuo na svoj novi posao. Sam Thomas oba se puta izvukao.
Iako je preživio napade, njegova je internetska ličnost morala reagirati. Stoga je napravio jedinu logičnu stvar koja je mogla uslijediti nakon dva incidenta u kojima je umalo poginuo: objavio je još jedan videozapis na YouTubeu. “Ne znate ni pucati”, izrugivao se svojim nesuđenim ubojicama. Ta je snimka postala hit i zaradila više od dva milijuna pregleda. Dvadesetogodišnji je Thomas tada postao zvijezdom na društvenim mrežama, kao i među gangsterima. Ubijen je tjedan dana kasnije, i to samo ulicu dalje od mjesta na kojem je snimio spomenuti videozapis. Četiri dana nakon toga jedan je učenik drugog razreda srednje škole ustrijelio pripadnika suparničke bande. Razlog? Objavljivao je uvredljive poruke o pokojnom Young Pappyju. Sudbina Shaquona Thomasa zadesila je na tisuće drugih mladića diljem Sjedinjenih Američkih Država. Njegov se rodni Chicago pretvorio u poznati epicentar nove vrste borbe koju bismo u bilo kojem drugom narodu nazvali “ratom”. Naime, zahvaljujući nasilnim bandama, u Chicagu je 2017. ubijeno više ljudi nego u svim američkim snagama za posebne operacije tijekom cijelog desetljeća borbi u Iraku i Siriji.

 A u središtu sukoba nalaze se društvene mreže. “Većina sukoba bandi nema nikakve veze s prodajom droge ili teritorijem, ali ima itekakve veze s ravnanjem osobnih računa”, objašnjava čikaški vijećnik Joe Moore, koji je svjedočio jednoj od  pucnjava na Young Pappyja. “To se odnosi na uvrede koje se ispaljuju na društvenim mrežama.” Većina nasilničkog ponašanja započinje tako što bande koriste društvene mreže za “kibertagiranje” i “kiberudarce”. Tagiranje predstavlja novi oblik starog običaja grafitiranja, kako bi se obilježio teritorij ili uvrijedio suparnik. Kibernetička verzija upotrebljava se u svrhu promoviranja bande ili započinjanja svađa na mreži uključivanjem naziva neke druge bande u objavu ili spominjanjem ulice unutar suparničkog teritorija. Ti okršaji na mreži brzo eskaliraju. Tko god objavi nešto o osobi ili ulici koja pripada suparničkoj bandi, iskazuje nepoštovanje na mreži. Na takve se objave gleda kao na poziv za daljnje vrijeđanje ili osvetu. 

Digitalni sociolozi navode kako društvene mreže stvaraju novu stvarnost koja “više nije ograničena na perceptivni horizont” i u kojoj se svađe na mreži mogu činiti jednako stvarnima kao i prepirke uživo. Razlika leži u tome što na mreži cijeli svijet naizgled svjedoči tome hoćete li ili nećete prihvatiti izazov. Ta se pojava odigrava na svim razinama, a ne samo u slučaju ubojstava – 80 posto svađa koje izbiju u čikaškim školama sada se pokreću na mreži. S vremenom se ti okršaji na mreži pretvore u “udarce” (engl. bang), koji se nazivaju i “bušenjem Facebooka” (engl. Facebook drilling). Postoje regionalne varijante spomenutog pojma. Primjerice, u Los Angelesu se upotrebljava opisni izraz “udarci po zidu” (engl. wallbanging). Riječ je o objavljivanju prijetnji na društvenim mrežama. One mogu biti izravne – ako pripadnik neke bande na zidu svojeg suparnika objavi poruku poput: “Uhvatit ću te. Upucat ću te” – ili simbolične, poput objavljivanja naglavačke okrenutih fotografija pripadnika suparničkih bandi. Kao i u slučaju dalekih napada ISIL-ovih vukova samotnjaka, kibertagiranje je znatno povećalo doseg potencijalnog nasilja. Bande su se u prošlosti sukobljavale sa svojim susjedima; “ratovi za teritorij” doslovno su se ticali tek granica susjedstava koja su im pripadala. Sada je, kao što je novinar Ben Austen objasnio u svojem iscrpnom istraživanju o životima mladih čikaških gangstera, “moguće biti u svađi ne samo sa susjedima koji ti ’buše’  Facebook nego i s mrziteljima udaljenima petnaestak kilometara sjeverno ili zapadno”. Možete se nalaziti bilo gdje u gradu i nikada ne upoznati napadača, ali “ono što počne kao provociranje na mreži završava tako da se nekoga ’probuši’ u stvarnom životu”. 

Decentralizirana tehnologija stoga omogućava da taj krug nasilja pokrene bilo tko. No kad se rukavica baca na tako javan način, iza prijetnji na mreži treba stajati ne samo pojedinac koji ih je objavio nego i određena skupina. Ako je član bande izazvao, a ne odgovori, status ne gubi samo on nego i cijela banda. Posljedica je to da bilo tko može započeti svađu na mreži, no svi dijele kolektivnu odgovornost kako bi se uvjerili da će do nje doći i u stvarnom svijetu. Jedna smrt može brzo izazvati drugu. Komemoracija za žrtvu na mreži ponekad nadahne zakletve na osvetu, a ponekad je ubojice koriste kako bi zadirkivale i objavljivale trolove, potičući daljnja krvoprolića. Jedan je tinejdžer objasnio: “Pa, ako pripadate suparničkoj bandi, vjerojatno ću vam poslati sliku svijeća za vašeg mrtvog tipa (na javnoj komemoraciji)... Ili ću se pokraj vaše ulice slikati s pištoljem i pitati ’Di ste?’ Poslije sve ovisi o tome kako to primite... Situacija će se odatle razvijati.” Ono što se dogodilo u Chicagu ponovilo se diljem SAD-a. U Los Angelesu, primjerice, bande se služe društvenim mrežama ne samo u svrhu sukobljavanja na novoj razini nego i za organizaciju svojih skupina, novačenje diljem zemlje, pa čak i za dogovore s gangsterima iz drugih zemalja vezane za dilanje droge i prodaju oružja. Robert Rubin bivši je član bande koji sad predvodi grupu podrške za bivše gangstere pod nazivom “Pobornici mira i gradskog jedinstva”. Sa svojim žalosnim očima i kozjom bradicom prošaranom sijedim dlačicama izgleda poput pjesnika. On je spomenuti problem sažeo na najbolji mogući način. Tvrdi da su društvene mreže “neprijatelj bez lica...”. 

“Vjerujem da stara poslovica ’kamen mi može razbit’ glavu, motka slomit’ nogu, al’ riječi mi ništa ne mogu’ više ne vrijedi. Vjerujem da riječi izazivaju smrt.” Ta promjena seže daleko izvan područja SAD-a. Gdje god da se mladi okupljaju i sukobljavaju, društvene mreže danas mijenjaju način nasilnog ponašanja. Više nije dovoljno da pripadnici meksičkog narkokartela ubiju svoje suparnike i zaplijene im teritorij, nego moraju i pokazati svoj uspjeh. Slikovita smaknuća uređuju u obliku glazbenih videozapisa koje je moguće podijeliti na mreži i sukobljavaju se putem natjecateljskih objava na Instagramu (najdraži su im pozlaćeni kalašnjikovi). Salvadorske su pak narkobande – osobito banda Mara Salvatrucha (MS-13) – prihvatile isti oblik franšizne mreže kao i ISIL, pa su im važnost i moć na svjetskoj razini narasle kada su se skupine iz drugih zemalja povezale s njima te potom objavile da su im se pridružile kako bi si povećale ugled na društvenim mrežama. Posljedica je toga krug sukoba u kojem je razlika između svijeta kriminala na mreži i izvan nje zapravo izgubljena. Iako svi ti sukobi informacija slijede ista osnovna načela, razina fizičkog nasilja povezana s njima može se uvelike razlikovati. Jedan je primjer razvoj Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC), čiji je četrdesetčetverogodišnji rat protiv kolumbijske vlade završio krhkim mirom 2016. Kako FARC prelazi na unutarnju politiku, borba im je prešla s fizičke na digitalnu frontu. Bivši gerilski borci u taborima svoje puške mijenjaju za pametne telefone. Kao što je objasnio FARC-ov instruktor za eksplozive, riječ je o novom “oružju” u novoj vrsti rata. “Baš kao što smo sve svoje borce opskrbljivali odorama i čizmama, uviđamo potrebu za tim da im počnemo davati pretplate na mobilne podatke.”

S druge strane, pripadnici tobožnjih nenasilnih pokreta mogu pokretati informacijske ofenzive kako bi pružili potporu za šokantno nasilna djela. Kad je Rodrigo Duterte 2016. izabran za predsjednika Filipina, slavljen je kao prvi “predsjednik društvenih mreža” u zemlji. Duterteova je skorojevićka predizborna kampanja postigla uspjeh miješanjem njegove sklonosti bombastičnim izjavama s inovativnim naporima u svrhu skretanja pozornosti s njegovih suparnika. Twitter ga je čak nagradio njegovim osobnim emotikonom. No Duterte je bio i demagog. Ne mareći za ljudska prava, došao je na vlast s pomoću obećanja o slamanju ne samo kriminalaca nego i svojih političkih protivnika, dviju kategorija koje je ubrzo počeo izjednačavati. Dok ga je vojska grupa na Facebooku i botova na Twitteru neumorno podupirala, njegova je uprava diskreditirala novinare i borce za ljudska prava te ih zlostavljanjem prisiljavala na šutnju. Njegovi su sljedbenici istodobno sijali lažne priče i glasine koje su pružale opravdanja za Duterteova sve autoritarnija djela. Ono što je počelo kao obmanjujuća kampanja na mreži ostavilo je strašne posljedice. U prvim je dvjema godinama u Duterteovu “ratu protiv droge” ubijeno 12.000 ljudi – ne samo dilera nego i ovisnika, djece i svih onih koji se nisu sviđali policiji. Iste promjene također mogu utjecati na odnose naroda i država – a u širem smislu na cijeli globalni sustav. Kada su diplomati i državni vođe prihvatili revoluciju društvenih mreža, iza sebe su ostavili spori običajni sustav koji je stoljećima vladao međunarodnim odnosima. U samo nekoliko sekundi tipkanja na Twitteru predsjednik Trump svijetu je zaprijetio nuklearnim ratom, otpustio članove kabineta i odvažno proglasio politike koje zanemaruju druge političke opcije u SAD-u, a ponekad se također protive utvrđenim politikama njegove administracije. Nakon svakog Trumpova tvita strana veleposlanstva i diplomati SAD-a pokušavaju dokučiti bi li te poruke na mreži trebali shvatiti ozbiljno. Istovremeno službeni računi na društvenim mrežama koji pripadaju vladama od Rusije i Ukrajine do Izraela i Palestinske Samouprave započinju svađe za koje se čini da im je jedini cilj pronaći domišljatiji odgovor. Diplomacija je postala manje privatnom i okrenuta politici te više javnom i nalik na predstavu. Ipak, učinak toga nije samo razonoda. Kao i u slučaju bandi, svako provociranje i odgovor na njega ujedno su osobni i izvedeni pred cijelim svijetom te truju odnose i vođama otežavaju pronalazak zajedničkog jezika. A nije riječ samo o diplomatima. Prvi su put cijele populacije ubačene u izravan i često nestalan međusobni doticaj. Indijci i Pakistanci stvorili su suprotstavljene “paravojne postrojbe na Facebooku” kako bi poticali na nasilje i potpirivali nacionalne strasti. U doba povećane napetosti među nuklearno naoružanim silama njihove riječi samo postaju glasnijima te pozivaju na nasilje i vrše novi pritisak na vođe da nešto poduzmu. Kineski korisnici interneta imaju pak naviku pokretanja internetskih “ekspedicija” protiv svih stranih susjeda za koje se čini da ne iskazuju dovoljno strahopoštovanja prema moći Kine. Valja napomenuti da ovi “građani mreže” (engl. netizens) također prosvjeduju protiv svake primijećene slabosti vlastitih vladajućih tijela i neprestano potiču svoje vođe na upotrebu vojnih snaga. Nakon ratne igre koju je sponzorirala Vojska SAD-a u vezi s mogućim pomorskim sukobom SAD-a i Kine na spornim otocima Senkaku, naučili smo da nije bilo dovoljno znati što planiraju kineski admirali – također je bilo potrebno pratiti stajališta 600 milijuna kineskih korisnika na društvenim mrežama. Ako se u kriznoj situaciji s njima postupi pogrešno, ljutite bi reakcije mogle uzavreti i pretvoriti se u snažnu političku silu te na taj način ograničiti mogućnosti koje vođe imaju na raspolaganju. Rat nikada prije nije odisao tolikom demokracijom, koja je prisutna čak i u autoritarnim državama. Sva ta utjelovljenja sukoba na mreži prožima jedan potresniji neizbježan motiv. Grozne posljedice spomenutih internetskih bitki ponekad znaju biti njihova jedina “stvarna” strana. Dok smo gledali kako Islamska Država hara po Iraku, u Sjedinjenim se Američkim Državama svima pred nosom odvijao drugi sukob – iako ga mnogi tada nisu prepoznali. Agenti Ruske Federacije na mreži su organizirali ofenzivu koja je zasjenila sve one koje su joj prethodile. Tijekom kampanje predsjedničkih izbora 2016. tisuće su ljudskih trolova s pomoću desetaka tisuća automatiziranih računa prodrle u sve dijelove političkog sustava SAD-a. Usmjeravali su rasprave, sijali sumnju i zataškavali istinu te tako pokrenuli najznačajniji informacijski napad u povijesti. A taj pothvat i dalje traje.

Iako je Carl von Clausewitz rođen nekoliko stoljeća prije interneta, posredno bi razumio sve načine na koje on danas utječe na sukobe. Carl von Clausewitz odrastao je u prosvjetiteljskoj Europi, a u dobi od dvanaest godina pridružio se vojsci pruskog cara. Nakon što je Napoleon Europu uvukao u desetljeće sukoba i pokrenuo novo doba nacionalizma, Clausewitz je ostatak svojeg života odlučio posvetiti proučavanju rata. Desetljećima je na tu temu pisao esej za esejom, a također se dopisivao sa svim vodećim misliocima svog vremena, da bi na kraju postao ravnatelj pruske vojne akademije. Njegovi su opširni dokumenti bili bogati, zamršeni i često zbunjujući. Nakon Clausewitzove smrti 1831. njegova je žena Marie objavila suprugovu opsežnu knjižnicu misli u obliku traktata od deset svezaka skromnog naslova O ratu. Clausewitzove teorije (i teorije njegove žene) o ratovanju otada su postale obveznim štivom za vojske diljem svijeta te su utjecale na planiranje svakog rata koji se odvio tijekom zadnja dva stoljeća. Iz njegova monumentalnog djela dolaze pojmovi poput “magle rata”, zbrke svojstvene sukobu, i “neizvjesnosti”, načina na koji se planovi nikad ne odviju točno onako kako se očekuje kada dođe do suočavanja s pronicljivim neprijateljem. Ipak, njegova najpoznatija opažanja odnose se na prirodu samog rata. Po njegovu je mišljenju ratovanje zapravo politika uz pomoć drugih metoda ili, njegovim manje jasnim riječima, “nastavak politike drugim sredstvima”. Objasnio je da su rat i politika međusobno isprepleteni. “Rat sam po sebi ne obustavlja političke odnose niti ih mijenja u nešto potpuno drugačije. Ti se odnosi zapravo nastavljaju bez obzira na sredstva kojima se rat služi.” Rat ima političku važnost, a politika će se uvijek nalaziti u srcu nasilnih sukoba zato što su oni sami po sebi povezani. “Glavne linije duž kojih vojna zbivanja napreduju i na koje su ograničena političke su linije koje se nastavljaju tijekom cijelog rata, kao i u miru koji za njim uslijedi.” Drugim riječima, Clausewitz je vjerovao da je rat dio kontinuuma koji uključuje trgovinu, diplomaciju i druge interakcije koje se odvijaju između naroda i vlada. Ta se teorija protivila vjerovanjima starijih generacija vojnika i vojnih teoretičara, koji su na rat gledali kao na neku vrstu prekidača za uključivanje i isključivanje, koji ratnike uvlači u paralelnu stvarnost gdje vladaju drugačija pravila. Rat je za Clausewitza samo još jedan način da pojedinci dobiju ono što žele, odnosno primjena sile kako bi se neprijatelja podvrgnulo vlastitoj volji. Pobjeda ovisi o pronalasku i neutraliziranju “središta sile teže” protivnika. To je često suparnička vojska, čije uništenje najčešće okončava neprijateljevu sposobnost za borbu.

No poražavanje vojske nije uvijek najučinkovitiji način postupanja. “Moralni su elementi među najvažnijim elementima rata”, piše Clausewitz. “Oni čine duh koji prožima rat kao cjelinu... Oni se čvrsto vežu za volju koja pokreće i vodi cijelu vojsku.” Ako dokučite kako slomiti duh protivnika, mogli biste pobijediti u ratu, a da u potpunosti izbjegnete neprijateljsku vojsku. To je lakše reći nego učiniti. U modernom su ratovanju poduzeti brojni napori sa svrhom usredotočivanja na duh neprijatelja, kao i slamanja njihova duha, no oni gotovo nikada nisu bili uspješni. U Drugom je svjetskom ratu Britanija bila žrtvom njemačkog “munjevitog rata”, godina neselektivnog bombardiranja koje su vršili njemački zrakoplovi i rakete s ciljem prisiljavanja naroda na predaju. Ipak, Britanci su ono što je Winston Churchill nazvao njihovim “najmračnijim trenucima” uspjeli pretvoriti u pobjedu. Slična je logika pokretala operaciju Rolling Thunder, bombašku kampanju Sjedinjenih Američkih Država protiv gradova i industrije Sjevernog Vijetnama tijekom kasnih šezdesetih.

Vojni zrakoplovi SAD-a bacili su više od 6,5 milijuna tona bombi i ubili desetke tisuća ljudi, no stanovništvo Sjevernog Vijetnama nikada nije ozbiljno razmišljalo o predaji. Slična se logika primjenjivala na ratnu propagandu, još jedan pokušaj ratnika da se usmjere na duh neprijatelja, a povijesno se dokazala neučinkovitom. Za vrijeme munjevitog rata najpopularnija je radiostanica u Britaniji bila stanica s propagandom na engleskom jeziku koju su osmislili nacisti – zato što su joj se Britanci obožavali smijati. Tako su i Sjedinjene Američke Države iz zrakoplova bacile desetke milijuna letaka diljem Sjevernog Vijetnama, koje se odmah upotrijebilo kao toaletni papir. No društvene su mreže u roku od deset godina sve to promijenile. Napad na najvažnije protivničko središte sile teže – duh naroda – više ne zahtijeva masovno bombardiranje ili gomilu propagande. Sve što je potrebno jest pametni telefon i nekoliko sekundi slobodnog vremena. A to svatko može. Danas je moguće izravno komunicirati s ljudima s kojima ste naizgled u ratu – slati im zahtjeve za prijateljstvo, uvjeravati ih i voditi rasprave s njima ili krišom pratiti njihove digitalne živote. Vojnici sukobljenih strana na bojištu jedni druge mogu pronaći na mreži pa onda “lajkati” ili “trolati” svoje neprijatelje. Na temelju onoga što dijele na društvenim mrežama, među milijunima korisnika moguće je prepoznati nekoliko desetaka simpatizera pa ih onda uvjeriti da počine neko nasilno djelo protiv i na štetu svojih sugrađana. Žustri se dobrovoljci mogu pridružiti nacionalističkim brigadama kako bi potpirivali mržnju i netrpeljivost među suparničkim narodima, izazivajući tako rat ili genocid. Također mogu izdaleka razdijeliti i zavladati politikom određene zemlje. Nijedan od tih scenarija nije hipotetski. Mnogo se njih već dogodilo. Svaki će se u nadolazećim godinama još mnogo puta ponoviti.

U svojim državnim i osobnim ratovima, koji se često preklapaju, svi su borci današnjice, od najmoćnijih svjetskih sila do sudionika u najsitnijim svađama na mreži, društvene mreže pretvorili u oružje. Svi se oni bore kako bi globalno informacijsko okruženje pokorili svojoj volji. Internet, koji je nekoć predstavljao ugodno i pristupačno mjesto za održavanje osobnih veza, otad se preobrazio u živčani sustav moderne trgovine. Također je postao bojištem na kojem same informacije postaju oružjem. Optimističnim izumiteljima i žestokim zagovarateljima interneta, toliko uvjerenima u njegovu sposobnost da dovede do mira i razumijevanja, to je teško progutati. “Mislio sam da će svijet, kada svi budu mogli slobodno govoriti i razmjenjivati informacije i ideje, automatski postati boljim”, priznao je Evan Williams, suosnivač Twittera. “Bio sam u krivu.” No situacija je takva kakva jest. Baš kao što je internet preoblikovao rat, rat sad radikalno preoblikuje internet. Ova knjiga predstavlja pokušaj razumijevanja tog seizmičkog pomaka – prikazivanja njegove povijesti, utvrđivanja pravila i shvaćanja učinaka. (...) 

“Za nekoliko će godina ljudi putem strojeva moći komunicirati učinkovitije nego uživo. Ovo je prilično zapanjujuća izjava, no to je naš zaključak.” Tako su predvidjeli J. C. R. Licklider i Robert W. Taylor, dva psihologa čije su karijere iznenada uvučene u razmjerno novo područje računalne znanosti koja se pojavila tijekom beznadnih dana Drugog svjetskog rata. “Računala” njihova doba bili su zapravo ogromni kalkulatori, gorostasni monstrumi od bušenih  kartica, tadašnjih električnih sklopki i vakuumskih cijevi, koje su se upotrebljavale u teškoj matematici uključenoj u dešifriranje, kao i u računanju učinaka nuklearnih bombi i putanja raketa. Sve se to promijenilo 1968. kada su Licklider i Taylor napisali rad naslovljen “The Computer as a Communication Device”, u kojem su predvidjeli budućnost u kojoj bi se računala upotrebljavala za prikupljanje i dijeljenje informacija, a ne samo za računanje jednadžbi. Zamislili su ne samo jedno ili dva povezana računala nego njihovu ogromnu konstelaciju proširenu diljem svijeta. Nazvali su je intergalaktičkom računalnom mrežom. Po uzoru na svoje prijašnje istraživanje ljudskog uma Licklider i Taylor otišli su korak dalje. Prorekli su načine na koje bi ta mreža utjecala na ljude koji se njome koriste – stvorila bi nove vrste radnih mjesta, izgradila nove “interaktivne zajednice”, pa čak i ljudima pružila novi osjećaj za prostor, što su Licklider i Taylor nazvali “boravkom na mreži”. Kada bi ta tehnologija bila stavljena na raspolaganje širokim masama, “sigurno bi ljudskom rodu pružila neizmjerne blagodati”, pišu Licklider i Taylor. Podaci koji bi se mogli prenositi putem te potencijalne mreže također bi se uvelike razlikovali od svih prijašnjih načina komuniciranja. Bio bi to najosnovniji oblik podataka kao takvih. “Binarnu znamenku” ili “bit” uveo je Claude Shannon iz laboratorija Bell Labs. Bit je predstavljao najmanju moguću jedinicu podataka koja je ili uključena ili isključena. Nizanjem bitova putem računala bilo je moguće slati složene upute savršenom preciznošću. Ugledni znanstvenik John Archibald Wheeler primjećuje da razdjeljivanje informacija omogućuje prenošenje bilo čega. “Svaka čestica, svako polje sile, svaki prostorno-vremenski kontinuum kao takav izvodi svoju funkciju, svoje značenje i samo svoje postojanje iz odgovora na da-ne pitanja, binarnih mogućnosti, bitova”, piše Wheeler. Raspoređivanjem bitova u “pakete” podataka i uspostavom sustava za njihovo slanje i primanje (paketno prespajanje) bilo je teoretski moguće da računala odmah prenesu upute i to na bilo koju udaljenost. Licklider i Taylor predvidjeli su da bi se uz prikladne programe bitovi mogli upotrebljavati za pretraživanje baza podataka, unos riječi, pa čak i (teoretski) stvaranje slika ili prikazivanje videozapisa. Godinama prije nego što je internet doživio prvu potvrdu ove zamisli postavljene su njegove teorijske osnove. Nisu svi prepoznali korisnost takva sustava. Tim istraživača koji je 1965. predložio sličnu ideju tvrtki AT&T grubo je odbijen. 

“Prokletstvo! Nemamo namjeru sami sebi stvarati konkurenciju!” poviknuo je jedan od čelnika kompanije. Nasreću, Licklider i Taylor bili su u mogućnosti pomoći u pretvaranju svoje vizije računala koja izmjenjuju bitove podataka u stvarnost. Oni su radili u pentagonskoj Agenciji za napredne istraživačke projekte (ARPA). Osnovana je 1958. nakon iznenađenja u obliku lansiranja umjetnog satelita Sputnik 1957., i to kako bi održavala jednakost između znanstvenih i tehnoloških istraživanja SAD-a i Sovjetskog Saveza. Komunikacijski sustav koji bi bio međusobno povezan (i koji je Vojska SAD-a nazivala “umreženim”) za nju je imao potencijal ukloniti njezinu najveću noćnu moru: izglede za to da će Sovjetski Savez biti u mogućnosti likvidirati zapovjedništvo i nadzor SAD-a samo jednim nuklearnim napadom. Ipak, druge je znanstvenike koji su radili za ARPA-u zapravo privuklo nešto drugo. Povezivanje računala bilo bi koristan način dijeljenja onoga što je tada predstavljalo nevjerojatno rijetku i skupu robu: računalnog vremena. Mreža bi mogla raspodijeliti opterećenje i svima donijeti olakšanje. Tako je došlo do financiranja projekta koji je intergalaktičku računalnu mrežu pretvorio u stvarnost. Ime mu je bilo ARPANET. ARPANET je nastao 29. listopada 1969. kada je računalo sa Sveučilišta u Los Angelesu povezano s računalom sa Sveučilišta Stanford. Bitovi podataka s jednog stroja podijeljeni su u pakete i poslani drugom stroju, a putovali su šestotinjak kilometara, i to unajmljenom telefonskom linijom. Paketi su ondje preoblikovani u poruku. Dok su znanstvenici uzbuđeno promatrali, na zaslonu se pojavila riječ “PRI”. Nije to bio početak neke dojmljive rečenice poput “Pričekajte, stiže budućnost!”, već je poruka trebala glasiti “PRIJAVITE SE”, no sustav se srušio prije nego što je prijenos završen. Prikladno, prva se poruka u povijesti interneta pretvorila u nesporazum.  Unatoč rušenju sustava, ARPANET-ov je tim postigao nešto uistinu povijesno. Nije samo uspio povezati dva računala nego je i priveo kraju utrku koja se odvijala više od 5000 godina i koja je neprestano oblikovala rat i politiku.