Rat Lajkova: Blockbuster o transformaciji društvenih mreža u oružje

 PRVI HITAC U RATU LAJKOVA ispaljen je 4. svibnja 2009. i nije imao nikakve veze s ratom. “Ne propustite Donalda Trumpa u večerašnjoj emisiji ‘Late Night with David Letterman’, u kojoj će predstaviti Top 10 listu!” Kad je profil na Twitteru @realDonaldTrump u eter ispalio svoj prvi i neupadljivi tvit, nije se puno razlikovao od profila gomile drugih slavnih ličnosti, korporacija i brendova koje su se također pridružile “društvenim mrežama”. Novonastali internetski servisi, koji su korisnicima pružali mogućnost kreiranja i dijeljenja sadržaja unutar mreže kontakata koje su sami odabrali, predstavljali su mjesto za bezbrižnu zabavu i održavanje osobnih veza, za propovijedanje i suvišno dijeljenje pojedinosti iz vlastitih života s drugima, kao i za reklamiranje i iskazivanje lažne skromnosti. Stoga činjenica da im se pridružio Donald John Trump, trgovac u duši, uopće nije predstavljala iznenađenje. Unatoč brojnim besmislicama s kojima su bile povezane, Twitter, Facebook, YouTube i slične platforme jurišale su prema  prekretnici koja će ih uskoro ubaciti u središte građanskog života i globalne politike. Samo nekoliko godina prije toga Twitter je pokrenut kao društvena mreža za dijeljenje “statusa” unutar skupina prijatelja, i to putem objava u formi tekstualnih poruka. Uskoro se, s 18 milijuna korisnika iz raznih dijelova svijeta, ta novonastala društvena mreža našla na rubu revolucionarnog uspjeha. Uspjeh će dosegnuti zahvaljujući jednoj drugoj slavnoj ličnosti. Nekoliko tjedana nakon Trumpova prvog tvita umro je Michael Jackson, jedan od najvećih zabavljača svih vremena. Njegova je smrt zavila internet u crno. Nenadoknadiv gubitak za pop glazbu pokazao se zgoditkom za Twitter. Milijuni ljudi okrenuli su se toj društvenoj mreži kako bi tugovali, raspravljali i nagađali o uzrocima Jacksonove smrti. Promet na Twitteru skočio je na rekordnih 100.000 objava po satu, a onda je došlo do rušenja servera. Ljudi su se tad Twitterom služili za nešto novo kako bi zajednički na mreži proživjeli te vijesti. Trump se također nalazio na prekretnici. Taj tad šezdesettrogodišnji kralj nekretnina upravo je doživio svoj četvrti bankrot nakon što je društvo Trump Entertainment Resorts (holding njegovih kockarnica, hotela i marine) propalo zbog duga od 1,2 milijarde dolara, a on bio izbačen iz izvršnog odbora. Iako je uspješno promijenio karijeru i postao voditelj reality TV emisije, taj je sjaj uskoro počeo blijedjeti. Emisija “Pripravnik” s prvotno zavidno visokog mjesta na ljestvici gledanosti pala je na sedamdeset i peto, a onda se privremeno prestala emitirati. Spin-off emisija sa slavnim osobama koju je Trump promovirao i dalje se prikazivala na malim ekranima, no ocjene su joj drastično pale. Trumpovo pojavljivanje u emisiji “Late Night with David Letterman” zapravo je predstavljalo pokušaj ublažavanja nastale štete. To mu nije uspjelo. Zadnja epizoda emisije “Slavni pripravnik” emitirala se samo šest dana nakon Trumpova prvog tvita, a više je Amerikanaca ipak odabralo pratiti “Kućanice” i “Zaboravljeni slučaj”. No ispod žute kacige Trumpov mozak već se okretao sljedećoj velikoj prilici. 

Njegova transformacija odigrala se polako, barem što se tiče interneta. Isprva je Trump poruke na internetu objavljivao tek povremeno, svakih nekoliko dana. Budući da su brojne objave bile napisane u trećem licu, prvih je godina za objave s @realDonaldTrump očito bilo zaduženo Trumpovo osoblje. Najčešće je bila riječ o najavama nadolazećih TV gostovanja, o oglašavanju proizvoda popraćenih Trumpovim imenom, poput vitamina i privjesaka za ključeve, i ofucanim nadahnjujućim citatima: “Ne bojte se biti jedinstveni – to je kao da se bojite najbolje verzije sebe”. No 2011. nešto se promijenilo. Količina Trumpovih poruka učetverostručila se, a sljedeće godine se upeterostručila. Više je poruka bilo u prvom licu, a, što je najvažnije, promijenio im se karakter. Taj @realDonaldTrump bio je stvaran. Profil je također bio vrlo borben i redovito se upuštao u svađe na mreži (komičarka Rosie O’Donnell bila mu je omiljena žrtva) i počeo se služiti oštrijim jezikom, koji je poslije postao Trumpova glavna značajka. Riječi poput “Tužno!”, “Gubitnik!”, “Slabić!” i “Budala!” nedugo je zatim upotrijebio više stotina puta. Tad se za istaknutog poduzetnika činilo neobičnim i pomalo neprimjerenim da se poput razdraženog tinejdžera upušta u svađe na mreži, no Trumpova je vatrena borbenost uspjela postići ono što je bilo najvažnije: privući pažnju. Kako su mu objave postajale osobnijima, tako su se sve više i više odnosile na politiku. Trump je nadugo i naširoko pisao o trgovini, Kini, Iranu, pa čak i o blagdanu Kwanzaa 2, a predsjednik Barack Obama, kojeg je samo nekoliko godina ranije hvalio kao “majstora”, postao je njegova najistaknutija meta – protiv njega je usmjerio stotine bombastičnih napada. Uskoro se bivši poduzetnik za razvoj nekretnina, plejboj i voditelj reality emisije ponovno transformirao, ovog puta u desničarsku političku silu. Postao je čovjek dovoljno odvažan reći ono što misli da treba, pogotovo ako je riječ o nečemu što je “politički nekorektno”. Trump se počeo koristiti objavama kako bi ispipao teren u pitanju svoje kandidature za predsjednika, i to pozivajući pratitelje s Twittera na novu mrežnu stranicu ShouldTrumpRun.com, koju je izradio njegov odvjetnik Michael Cohen.
Tehnologija je Trumpu odmah pružala povratne informacije, odnosno potvrdu da je na tragu nečeg velikog, ali i svojevrsno instantno testiranje publike uz čiju je pomoć usavršavao posebno upečatljive poruke. Oživljavajući staru internetsku urotu, Trump je napadao ne samo Obaminu politiku nego i samo njegovo pravo da bude predsjednik (“Hajde da malo bolje pogledamo njegov rodni list”). Na mreži je dobio snažne reakcije. Trump i Twitter zajedno su vodili politiku prema neistraženom teritoriju. Uz pomoć društvenih mreža Trump je učio kako postati dobar igrač na internetu, ali i stvarao nova politička pravila mimo njih. Njegovi uočljivi tvitovi nisu služili samo za privlačenje obožavatelja nego su kreirali i začarani krug koji je Trumpa držao u središtu pozornosti i zbog kojeg je on doslovno žudio za nečim sve većim i većim. Tvorci društvenih mreža osmislili su platforme kako bi one stvarale ovisnost. Kad korisnik objavi poruku pa primi reakciju drugih, mozak mu ispaljuje sitne količine dopamina, koji ga zatvara u začarani krug lajkova, retvitova i dijeljenja. Kao i mnogi od nas, Donald Trump navukao se na društvene mreže. U sljedeće tri godine postao je autor oko 15.000 tvitova, a bio je čuven i po tome što ih je objavljivao u svako doba dana i noći. Točno 2819 dana nakon svojeg prvog tvita, @realDonaldTrump objavio je znatno drukčiju vijest, i to u potpuno drukčijem svijetu. Bio je to svijet u kojem je sada devet desetina Amerikanaca imalo profile na društvenim mrežama, a sam Twitter mogao se pohvaliti s 300 milijuna aktivnih korisnika. Bio je to svijet koji su formirale “alternativne činjenice” i širenje informacija diljem mreže. 

A bio je to i svijet u kojem je isti profil koji je nekoć stotinama pratitelja javljao da “svi šuškaju o Trump Home madracu”, sad stotinama milijuna objavio sljedeće: “Veliki američki narode, počašćen [sic!] sam služiti vam kao 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država!” Iako tu počinje naša priča, ovo nije knjiga o Trumpovoj predsjedničkoj karijeri nego o tome kako su se novi oblici komunikacije pretvorili u novi oblik rata. Trumpov pokušaj da promijeni karijeru i osigura si mjesto u Bijeloj kući nije predstavljao samo marketinšku ili političku kampanju nego i sukob informacija koji se proširio širom svijeta i u kojem su sudjelovale stotine milijuna ljudi na desecima društvenih mreža, od kojih u prethodnoj generaciji – nije postojala nijedna. Nije bila riječ samo o novom prostoru za borbu nego i o novim oružjima i taktikama. Kad je Trump ispalio svoje prve digitalne strelice na Rosie O’Donnell, samo je isprobavao sredstva utjecaja kakva je kasnije upotrijebio da bi pobijedio na predsjedničkim izborima – i ubrzo nakon toga preoblikovao geopolitiku. No Trump nije bio jedini. Dok je trajala njegova bitka za pažnju, a potom i za pobjedu na izborima, tisuće drugih na društvenim su mrežama krenule u neke svoje bitke. Sudionici tih borbi kretali su se od političara i slavnih ličnosti pa sve do vojnika, kriminalaca i terorista. Sukobi popularnosti i poimanja počeli su se stapati sa sukobima krvi i mesa. Kako su ulozi u tim borbama na mreži rasli, počeli su nalikovati na rat, a uskoro su se i pretvorili u rat. (...) Invazija je pokrenuta običnim hashtagom. U ljeto 2014. borci za samoproglašenu Islamsku državu Iraka i Sirije (poznatu i kao ISIL ili Daesh na arapskom) prodrli su u sjeverni Irak, i to naoružani kalašnjikovima, granatama, pa čak i mačevima. Njihovi zaprašeni kamioneti brzo su prodirali kroz pustinju. Ovi borci svoju akciju nisu čuvali u tajnosti nego su se pobrinuli da svi znaju za nju. U svrhu promicanja spomenute akcije postojala je pomno osmišljena kampanja na društvenim mrežama – organizirali su je okorjeli obožavatelji, a proširila vojska botova na Twitteru, koji su objavljivali selfieje militanata u crnom, kao i slike konvoja koji su na Instagramu izgledali poput onih u “Pobjesnjelome Maxu”. Postojala je čak i aplikacija za pametni telefon, osmišljena da bi se pristaše džihada, koji su sve pratili od kuće, mogli solidarizirati i na nju se spojiti svojim računima na društvenim mrežama, a sve kako bi se porukama napadača dala još veća važnost. A kako bi šanse da će internetski algoritmi potaknuti širenje njihove akcije diljem svijeta bile još veće, sve je organizirano pod upečatljivim hashtagom: #AllEyesOnISIS. Uskoro je hashtag #AllEyesOnISIS postigao svoj cilj na mreži i postao jednim od najpopularnijih hashtagova na arapskom Twitteru. Pojavljivao se na ekranima milijuna korisnika, uključujući branitelje i stanovnike gradova pod opsadom Islamske države. 

Militanti su zahtijevali brzu predaju, što se proširilo na regionalnoj, ali i na osobnoj razini jer se emitiralo na mobitelima koje su njihove mete imale u rukama. Videosnimke su prikazivale stravična mučenja i smaknuća onih koji su se usudili pružiti otpor. Njihov hashtag potom je postigao svoj cilj i u stvarnom svijetu – #AllEyesOnISIS dobio je moć nevidljive artiljerije – tisuće poruka povezanih s tim hashtagom bombardirale su vojsku u pokretu. Njihova eksplozija posijat će užas, razdor i dezerterstvo. Irak se drastično promijenio od invazije koju je predvodio SAD 2003. godine. Sadam Husein za vrijeme svoje vladavine zabranio je upotrebu mobitela jer su oni predstavljali prijetnju kontroli njegove moći, ali sada se mobitelom služilo tri četvrtine Iračana. Dok je 2003. godine na mreži bilo samo 150.000 Iračana, ta je brojka otad porasla na gotovo četiri milijuna. Po svojoj opsjednutosti mobitelima i poznavanju interneta irački se tinejdžeri nisu nimalo razlikovali od američkih vršnjaka. No Irak se na druge načine nije dovoljno promijenio. Krvavi sektaški rat između šijitske većine i obespravljene sunitske manjine – sukob koji je doveo do smrti više od 200.000 iračkih civila i 4500 vojnika iz SAD-a – i dalje je ključao. Vojnici nisu bili dovoljno obučeni, a često nisu bili ni plaćeni, i to posebice na zapadu i sjeveru, gdje je živjela većina sunita. Vojska i policija jedva su vjerovale jedna drugoj, a još su im manje vjerovali sunitski civili. Dok su polagali temelje za invaziju, militanti Islamske države nisu trebali dugo tražiti pobunjenike i dobrovoljce za špijuniranje; vrbovali su ih putem internetskih foruma, kao i putem aplikacije za dopisivanje WhatsApp. Najdragocjenija meta bio im je Mosul, multikulturalna metropola stara 3000 godina, u kojoj je živjelo oko 1,8 milijuna stanovnika. Kad se ISIL-ova prethodnica približila gradu, a hashtag #AllEyesOnISIS proširio diljem svijeta, u gradu je zavladao opći strah. Iako su bili susjedi, suniti, šijiti i Kurdi počeli su se sumnjičavo gledati. Jesu li ta odrubljivanja glava visoke rezolucije bila stvarna? Hoće li se iste stvari dogoditi i tu? Nadahnuti slikama neukrotive crne horde, mladi suniti pridružili su se strahotama i počeli obavljati posao napadača umjesto njih. Iračka je vojska, barem u teoriji, bila spremna obraniti grad od te male, ali zastrašujuće horde. U stvarnosti je većina vojske u Mosulu koja je brojila oko 25.000 vojnika postojala samo na papiru – neki su vojnici već davno dezertirali, a druge su izmislili korumpirani časnici u želji da si povećaju plaće. Još je gore bilo to što je 10.000 vojnika koji su uistinu postojali moglo na svojim pametnim telefonima pratiti napredovanje i zvjerstva napadačke vojske. Zbog hashtaga #AllEyesOnISIS vojnici su se počeli pitati bi li se trebali boriti ili pobjeći. Neprijatelj još nije ni stigao, a strah je već zavladao vojskom. Branitelji su počeli davati petama vjetra, a kapi su se uskoro počele pretvarati u poplavu. Tisuće vojnika pobjegle su iz grada, a mnogi su za sobom ostavili oružje i vojna vozila. Njihov je primjer slijedila i većina gradske policije. Iste glasine među građanima Mosula izazvale su masovnu paniku. Pobjeglo je gotovo pola milijuna civila. Kad je napadačka vojska od 1500 ISIL-ovih boraca napokon stigla do predgrađa, bili su iznenađeni koliko im se posrećilo. 
Ostala je samo šačica hrabrih (ili zbunjenih) vojnika i policajaca, koje su s lakoćom nadjačali. Nije to bila bitka, već masakr, dosljedno snimljen i uređen za sljedeći krug jednostavne internetske distribucije. Militanti Islamske države s užitkom su objavljivali slike arsenala koji su zaplijenili, gomile pištolja i municije, kao i tisuća vrhunskih vojnih vozila proizvedenih u Americi, počevši od Humveeja do tenkova M1A1 Abrams i helikoptera Black Hawk. Svečano su paradirali kako bi proslavili svoju nevjerojatnu pobjedu. Oni koji su im bili osobito naklonjeni ta su događanja mogli pratiti u stvarnom vremenu, prelazeći s objava ISIL-ovih boraca koji su marširali ulicama na objave onih koji su ih gledali kako marširaju. Svako je gledište bilo različito, no sva su obećavala isto: da mnogo, mnogo toga tek dolazi. Kako je sve pošlo toliko naopako? 

To je pitanje progonilo iračke dužnosnike sklonjene na sigurno u glavnom gradu, američke vojne časnike koji su odrađivali maratonske smjene u Pentagonu, kao i stotine tisuća izbjeglica koji su bili prisiljeni napustiti domove. Nije bila riječ samo o tome da su zbog ozloglašene vojske milenijalaca izgubljeni cijeli gradovi nego su netragom nestale i četiri iračke vojne postrojbe koje je izučila i naoružala najmoćnija nacija na svijetu. U iznenađujućem gubitku Mosula i padu iračkih obrambenih snaga studenti povijesti mogli su uočiti odjeke jednog drugog čudnog poraza. U početnim fazama Drugog svjetskog rata, 1940., Francuska se činila neslomljivom. Taj se narod ponosio vojskom od pet milijuna vojnika opremljenih modernim tenkovima i artiljerijom. Francuska Maginotova linija, sačinjena od 60 glomaznih tvrđava koje su se prostirale na više od 1500 kilometara, ponosila se statusom najmoćnije obrambene utvrde na svijetu. Francuski generali dvadeset su godina proučavali posljednji rat s Njemačkom i smišljali nove i precizne strategije. Kad se 2,5 milijuna nacističkih vojnika nagomilalo na granici, francuski su zapovjednici mislili da su spremni. Međutim – nisu bili. 
Francuska je pala za manje od dva mjeseca. Njemački su tenkovi prodrli kroz šume koje su Francuzi smatrali neprohodnima, zbog čega je slavna Maginotova linija postala ništavnom. Nakon toga su se njemačke snage kretale brže nego što su francuski generali uspijevali razmišljati. Zapovjednici su primali naredbe da zaustave njemačke postrojbe toliko prekasno da su one tad već projurile pokraj njih, zaobišle ih ili jednostavno ne bi bile tu. Kad su se francuski vojnici povukli, nisu stigli formirati novu obrambenu liniju prije nego što su ih Nijemci pritisnuli i prisilili da se još više povuku. Istinska moć njemačkog munjevitog rata bila je brzina, odnosno toliko neumoran ritam napretka da je francuske branitelje brzo obuzela nelagoda, koja se uskoro pretvorila u paniku. A oružje koje je sve to omogućilo bilo je – skromni radio. Radio je oklopnim formacijama omogućio okretno i skladno kretanje. Također je širio vijesti o njihovim napadima (katkad istinite, katkad ne), koje su u cijeloj francuskoj vojsci izazvale pomutnju. Radio je također omogućio Nijemcima da francusku javnost i vođe civila neprestano bombardiraju propagandom, sijući tako strah i sumnju među ljudima koji su ih uskoro počeli nijemo slušati. Marc Bloch, francuski povjesničar i vojnik kojeg je na kraju ubio nacistički streljački vod, zabilježio je svoja sjećanja na francuski poraz gotovo čim je do njega došlo. Njegova sjećanja i dalje žive u knjizi prikladnog naslova “Čudni poraz” (“L’Étrange Défaite”). Bloch je opisao strah koji se proširio francuskim redovima. Vojnici su neprestano primali naredbe da se povuku, a vatrogasne postrojbe svojim su “preventivnim sklanjanjem” i ostavljanjem gradova u plamenu za sobom, zakrčile sve ceste. “Brojne upute za evakuaciju izdane su prije nego što je to bilo potrebno”, zabilježio je Bloch. “Cijelom se zemljom proširilo nekakvo ludilo bijega.“ Dok su se Nijemci koristili radijem i oklopnim vozilima, militanti Islamske države pokrenuli su drugačiju vrstu munjevitog rata, rat u kojem se kao oružje koristio internet. Isti Toyotini kamioneti i isto ono polovno oružje bezbroj drugih i bivših gerilskih skupina u kombinaciji s Instagramom zadobili su novu moć, posebice kad su ih obožavatelji i automatizirani profili dijelili na stotine tisuća puta. Neodlučna, ali pažljivo montirana pucnjava, može se prikazati kao junačka pobjeda na bojištu. Pojedinci mogu širiti glasine tvrdeći suprotno, no kako to mogu dokazati? Takvi videozapisi i fotografije kreću se brže od istine. Mješavina religioznosti i prekomjernog nasilja za mnoge je bila zastrašujuća – s druge strane, za neke je bila poput opijata. Naravno, Iračani nisu bili jedini koji su pratili neumoljivo napredovanje Islamske države. Svatko tko je imao internet mogao je, iz bilo kojeg dijela svijeta, pratiti svaki zastrašujući preokret sukoba i koristiti Google prevoditelj u svrhu boljeg razumijevanja. Promatrači su službene iračke medije mogli zamijeniti često zanimljivijim vijestima koje su na društvenim mrežama objavljivali sami džihadisti. Popratiti što se događa u tom ratu bilo je jednako jednostavno kao i pročitati @ESPN vijesti na Twitteru. Oni koji su to željeli mogli su se dopisivati s ljudima uključenima u rat. Nekad bi čak i dobili odgovor. O sustavu povratnih informacija koje su pružale društvene mreže bili su ovisni čak i militanti. Bila je riječ o nestvarnom i okrutnom spektaklu koji je za nas, ovisnike o internetu i vojne analitičare, također pokrenuo znak za uzbunu.
Na temu “kibersigurnosti” i “virtualnog rata” napisani su brojni članci i knjige (a jednu smo i mi napisali), čime se podizala svijest o hakerima koji provaljuju u računala i u njih umeću zloćudne softvere. Puno smo puta čuli da će sljedeći rat biti tehnološka noćna mora koju će obilježiti rušenje mreža, poremećaji na financijskim tržištima i nestanci struje. To će dokazati “istinsku” moć interneta na djelu. No nagli pad Mosula pokazao je da postoji i druga strana računalnog rata. Islamska država, koja nije imala nikakve prave sposobnosti u pogledu virtualnog rata, pokrenula je vojnu akciju u obliku viralne marketinške kampanje i izborila pobjedu koja nije trebala i nije izgledala mogućom. Nisu hakirali mrežu nego informacije na njoj. Sljedećih mjeseci nastavio se nevjerojatan uspon militanata Islamske države. Unovačilo se više od 30.000 stranaca iz gotovo stotinu zemalja, koji su se pridružili borbi u samoproglašenom “kalifatu”. Izvoz njihove poruke pokazao se jednako uspješnim. Poput demonskog lanca McDonald’s ISIL je pokrenuo više od desetak novih franšiza, i to od Libije i Afganistana do Nigerije i Bangladeša. Tamo gdje to nije bilo moguće, ISIL-ova je propaganda poticala “vukove samotnjake” na napad, a tako je postala nadahnućem brojnih terorističkih napada od Pariza i Sydneya do Orlanda i San Bernardina. Onaj se isti zarazni strah proširio dalje nego ikad prije. Ankete su pokazale da su Amerikanci iznenada više strahovali od terorizma nego neposredno nakon napada 11. rujna, a sve to zapravo zahvaljujući činjenici da je ISIL bio vrlo dobar u objavljivanju sadržaja na društvenim mrežama. ISIL je predstavljao tek početak mnogo šire pojave koja se rasprostranila diljem svijeta. Tehnologija koju je upotrebljavao – a ne nekakva jedinstvena spretnost džihadista – predstavljala je srž njegove razorne moći i golemog uspjeha. A bila je riječ o tehnologiji dostupnoj svima.