Institut za javnu upravu sutra u Hrvatskoj obrtničkoj komori organizira znanstveno-stručni skup naziva 'Europeizacija hrvatske lokalne samouprave'. Na skupu će se održati tri panela na kojima će čak 25 vodećih hrvatskih, ali i inozemnih stručnjaka govoriti o problemima i izazovima hrvatske lokalne samouprave. Povodom održavanja skupa, razgovarali smo s profesorom Ivanom Koprićem s Pravnog fakulteta i Instituta za javnu upravu. 

Što Vas je potaklo na održavanje znanstveno-stručnog skupa Europeizacija hrvatske lokalne samouprave? Po čemu je on poseban i važan?

Institut za javnu upravu kojeg vodim održava, pored međunarodnih konferencija, godišnji znanstveno-stručni skup na kojem svake godine obrađujemo neku posebno važnu i po nečemu aktualnu temu. Ove godine su se poklopile čak četiri važne godišnjice pa smo zato odabrali temu usklađenosti hrvatske lokalne samouprave s europskim standardima. Naime, za Hrvatsku je od 1. veljače 1998. godine stupila na snagu Europska povelja o lokalnoj samoupravi koju je Sabor ratificirao kao ključni europski pravni dokument koji regulira lokalnu samoupravu par mjeseci prije toga.

Upravo je prošlo dvadeset godina od toga datuma. Hrvatska je deset godina kasnije, 2008., ratificirala one dijelove tog važnog ugovora koje nije htjela prihvatiti prilikom prve ratifikacije.

Potemkinova sela Strankama se vlast mora oduzeti ako su do nje došle lažima

Osim toga, prošlo je 25 godina otkako su u veljači 1993. održani prvi opći lokalni izbori u tada osnovanim županijama, općinama i gradovima pa je i s te strane prilika sumirati i analizirati što je postignuto u tih 25 godina hrvatske lokalne samouprave. I na kraju, Europska povelja o lokalnoj samoupravi je stupila na snagu u okviru tadašnjeg Vijeća Europe 1988. tako da ove godine obilježavamo i 30-tu godišnjicu toga važnog događaja.

Povelju su ratificirale apsolutno sve zemlje Vijeća Europe, njih 47, a njezine standarde prihvaćaju i u drugim dijelovima svijeta što pokazuje o kako je važnom dokumentu za lokalnu demokraciju riječ. Za ovaj skup smo mi znanstvenici i stručnjaci iz Hrvatske zajedno s još nekoliko kolega iz susjednih zemalja pripremili knjigu, koja će na skupu biti promovirana, s dosad najopsežnijom analizom poštivanja standarda Povelje u Hrvatskoj (650 stranica) ocjenjujući stanje hrvatske lokalne samouprave po svim važnim dimenzijama. Općenito, nismo se u ovih 25 godina pretjerano proslavili.  

Na kojim projektima trenutačno radite, kojim se aktivnostima bavite?

Upravo dovršavam aktivnosti na jednom velikom projektu koji se odvija od 2016. u svim zemljama članicama EU pod nazivom EUPACK, kojem je svrha utvrditi od strane neovisnih znanstvenika i stručnjaka objektivno stanje javne uprave, glavne pokazatelje, probleme i uspješnost u korištenju EU fondova.

Nadalje, kako smo prije par godina završili najveće europsko empirijsko istraživanje o lokalnim izvršnim čelnicima (u preko 30 zemalja, uključujući Hrvatsku) radimo više publikacija u kojima će se ti rezultati obraditi i prezentirati stručnoj i općoj javnosti. Zatim, započeo sam s više kolega iz Hrvatske i koordinirano s našim europskim kolegama analizu i istraživanje utjecaja migracija na javnu upravu, kapaciteta za integraciju novih stanovnika i mehanizama međusobne prilagodbe novog i domicilnog stanovništva.

Jokićevo 'vjerujte' "Povjerenje u druge je lako izgubiti, a teško bez njega živjeti..."

Procjenjujemo da je to tema koja će dulje vrijeme okupirati pažnju nas upravnih znanstvenika u Europi i da moramo učiniti važne teorijske, istraživačke i stručne napore da se ta tema na prikladan način uvrsti u znanost o javnoj upravi. Pored svega toga, pripremam se za početak meni osobno jako važnog i zahtjevnog istraživanja američke lokalne samouprave, naravno u opsegu koji je ovisan o mogućnostima odlazaka u SAD i boravka s istraživanjem na tamošnjim sveučilištima.

Dugogodišnja mi je želja napisati knjigu s usporedbom suvremene europske i američke lokalne samouprave. 

Koje ja Vaše mišljenje o hrvatskoj regionalnoj i lokalnoj samoupravi? Koje su prednosti, a koji nedostaci sadašnjeg sustava? 

Za knjigu o europeizaciji hrvatske lokalne samouprave napisao sam uvodni rad u kojem sam identificirao 14 trendova u razvoju suvremene europske lokalne samouprave pa sam na kraju usporedio kako stoji hrvatska lokalna samouprava po tih 14 dimenzija. Od tih 14 ni po jednoj dimenziji nema odlične ocjene, što je samo po sebi deprimirajuće. Po dvije dimenzije pokazatelji govore da vjerojatno zaslužujemo natprosječnu ocjenu, a to su autonomija lokalnih jedinica i njihova uključenost u suvremeno višerazinsko upravljanje.

CAFFE LIBERAL Turizmom se nijedna država nije obogatila, pa neće ni Hrvatska

Tome je uzrok možda nevolja, jer same nemaju dovoljno kapaciteta, ali ih je to uputilo na suradnju sa županijama, državom i otvorilo prema Europi. Izrazito loše ocjene imamo za kapacitet jedinica potreban za rješavanje teških problema i kriza, bile one prirodne nesreće ili veliki društveni izazovi poput migracija, kao i za teritorijalnu reorganizaciju – tu nismo napravili ništa nego kao noj zabijamo glavu sve dublje u pijesak.

Kako poboljšati hrvatsku upravu?

Tri su ključna elementa promjene: decentralizacija više grupa značajnih javnih poslova i ovlasti sa središnje državne razine na regije i lokalne jedinice. Da bi se mogla provesti treba drugačije organizirati državu teritorijalno, pri čemu nisam za ukidanja, nego za transformaciju, za drugačije postavljanje i kalibriranje sustava koji treba imati puno veći kapacitet nego sada.

Jedina vrsta jedinica koja mi je temeljito sporna su županije, one su izmišljene samo da bi se moglo zemljom upravljati top-down, centralistički i čvrstom rukom. Treća je komponenta značajna racionalizacija svih drugih dijelova javne uprave koju kontrolira Vlada po načelu integriranog upravljanja okrenutog građanima, korisnicima javnih usluga. To podrazumijeva krajnje ozbiljnu reorganizaciju državne uprave na modernim načelima služenja građanima i zajednici. 

Kakva nam reforma treba?

Decentralizacija, teritorijalna transformacija i reorganizacija državne uprave zahtijevaju duboke zahvate, ali razumne i postupne, dobro pripremljene, planirane i odvažne. Važno je osloboditi se zabluda da s postojećim sustavom možemo stići bilo kamo osim tu gdje jesmo, a to je stagnacija, zaostajanje i tavorenje pri dnu ljestvice europskih zemalja, ne samo u ekonomskom i demografskom smislu.

Nažalost, po mnogim smo pokazateljima u skupini manje uspješnih ili čak i neuspješnih zemalja u Europi, premda imamo potencijale, znanje i mogućnosti stvaranja ozbiljne i otvorene zemlje. Grozim se nad činjenicom da ni ulazak u članstvo Europske unije ne znamo prihvatiti kao priliku za ozbiljne promjene koje su naprosto nužne i ne smiju se više odgađati. 

Koliko smo po tome blizu ili daleko od drugih europskih zemalja?

U projektu koji sam spomenuo, EUPACK, jedna od komponenti se sastojala u prikupljanju i usporedbi svih članica EU prema raznim dimenzijama kvalitete i uspješnosti javne uprave i reforme sustava javnog upravljanja i vladavine. Po pretežnom broju pokazatelja smo pri dnu ljestvice. I lokalna samouprava nam je takva, među najcentraliziranijim smo zemljama.

IENA 2017. Hrvati osvojili devet medalja na sajmu inovacija

S druge strane, središnja vlast daje lokalnim jedinicama veliku autonomiju u načinu ponašanja prema svojim građanima, kao i u širini i kvaliteti usluga koje im pružaju. Pritom se sustavno zanemaruje demokratizacija i služenje građanima te se čitav sustav fokusira na izvršne čelnike kao mala ili veća lokalna božanstva. Takav zazor od demokracije i utjecaja građana ne samo da je anakron, nego i štetan na dulji rok. Mnogi kao što vidimo glasaju nogama protiv takvog sustava i odlaze iz zemlje u potrazi za uređenijim i humanijim društvom.  

Kakav je Vaš stav o Lex Šerifu? Koja mu je alternativa?

Lex šerif je arhetip takvog štetnog, nazadnog zakona, koji ne dopušta demokratizaciju i utjecaj građana nego cementira vlast lokalnih izvršnih čelnika pod egidom borbe protiv „nestabilnosti“. Nestabilnost lokalne vlasti je izmišljeni problem kojeg se nikakvim metodama manipulacije ne može dokazati. Mi kao struka smo ga snažno kritizirali, dajući drugačije prijedloge.

Dio lokalnih čelnika, gradonačelnika, župana i općinskih načelnika imao mi je potrebu reći da oni ne vide ništa loše u tome da oni mogu odlučivati sami o mnogim stvarima, jer ih se inače politički ucjenjuje i ograničava u korisnim aktivnostima i projektima. No, previđaju da autoritarni sustav vlasti ljudima nigdje nije na dulji rok donio sreću, nego upravo suprotno, frustracije, poniženje, bunt.

Nije izlaz ni u pretjeranoj moći predstavničkih tijela jer i njihovi članovi mogu ponekad ići za svojim sebičnim interesima, ali ta tijela imaju širi dijapazon zastupljenih interesa i po Ustavu i Europskoj povelji temelj su parlamentarne predstavničke demokracije. Između gradonačelnika i vijeća treba se uspostaviti ravnoteža, međusobno ograničavanje i kontrola. Potrebno je puno, puno više napraviti u osmišljavanju i otvaranju kanala utjecaja građana na sve lokalna tijela, i na predstavnička vijeća i na gradonačelnike. Pored toga, lokalne izbore treba demokratizirati, uvesti preferencijalno glasanje, dopisno i elektronsko glasanje.

Narodu ništa 'Lex šerif': To je zakon za moćnike, a protiv građana

Ni jedna vlast se dosad nije primila ozbiljnog posla na demokratizaciji političkog odlučivanja u lokalnim jedinicama, a upravo tu je kolijevka i prava mjera demokracije. Uglavnom, kad bih imao priliku, to bih prvo promijenio u Zakonu o lokalnoj samoupravi i Zakonu o lokalnim izborima.   

Kako vidite budućnost hrvatske lokalne samouprave? 

Moguća su dva ili tri scenarija. Jedno je inercija po dosadašnjem modelu neuspješne, rastrošne, uhljebničke lokalne samouprave. Drugi je put spore, postupne modernizacije u kojem se nakon koraka naprijed zbiva korak ili dva natrag, u kojem se neki akteri bore za modernizaciju, a drugi vuku unatrag. Treći je scenarij dobro pripremljene sveobuhvatne reforme u kojoj treba početi s ozbiljnim zahvatima na početku, a nastaviti s isto tako ozbiljnim zahvatima kasnije.

Takve se reforme, kako pokazuju iskustva drugih zemalja, rade na dulji rok, pri čemu se mora na samom početku dogovoriti kakvo stanje treba postići na kraju toga reformskog razdoblja. Po meni, potrebno je uzeti perspektivu dva mandata, dakle otprilike osam godina, da se provedu svi potrebni koraci.

No, za takvu reformu podrška politike je zasad tek u zametku. Koliko vidim, javnost i građani bi ju dobro prihvatili i to mi daje nadu da je ovaj treći scenarij izgledan. Moramo kao društvo napokon snaći snage napraviti jedan veći iskorak.