"U Hrvatskoj, povjerenja imamo samo u one najbliže, koji su s nama rodbinski ili lokacijski povezani. Čak i u tim situacijama često smo licemjerni. Posebno smo nepovjerljivi prema drugima i drugačijima s kojima nismo bili često u kontaktu, poput ljudi drugačije boje kože, običaja, vjere. U globaliziranom poslovnom svijetu upravo u te ljude morat ćemo imati sve više povjerenja ako želimo ostati konkurentni u odnosu na druge. Uvjetujemo i mjerimo živote i izbore drugih mjerilima naših života i izbora, pri čemu smo nedovoljno samokritični i pretjerano samoživi. Iza leđa govorimo sve ono što osobi nemamo hrabrosti reći u lice. Posljedica toga je da je u ovoj zemlji teško živjeti i biti. Svima. Teško je u Hrvatskoj danas biti iskreni katolik, homoseksualac, desetogodišnja prijateljica, ateist, prevaren suprug, uspješna poslovna žena, Hrvat, Srbin. Teško je imati madež na obrazu, biti ljevak, imati govornu manu."
Ove je riječi u magazinu Forbes objavio Boris Jokić prije šest mjeseci, prije no što će izgubiti povjerenje u političke centre moći i dati ostavku u radnoj skupini za reformu obrazovanja.
Zapisao ih je povodom šokantnog međunarodnog istraživanja, koje je pokazalo da je Hrvatska zemlja u kojoj građani najmanje vjeruju u- ljude.
Ono što se zbiva s reformom obrazovanja, na žalost, posve objašnjava taj poražavajući gubitak vjere u ljude, u institucije i njihov razum:
- Zaplakala sam kad su u Saboru onako šutke, usput, samo obrisali kurikularnu reformu. Najavili prekid. Stop. Bez obrazloženja.
Tako je, tek koji mjesec kasnije, govorila Lidija Kralj, profesorica informatike i matematike iz Velikog Bukovca, žena koja je pokrenula revoluciju obrazovanja svojim projektom Sigurnost na internetu. Sama.
Lidija, koja svaki drugi dan putuje po Hrvatskoj da bi baš svaki razred u zemlji počeo primjenjivati tu inovativnu strategiju. Žena koja odgovori na svaki upit odmah, koja do kasnih noćnih sati piše kurikulum već godinu dana.
Toliko je, naime, u sustava obrazovanja. Istinska revolucionarka obrazovnog sustava je i učiteljica Vesna iz Međimurja, još jedna žena koja ruši sve predrasude: “Svoje učenike oduvijek podučavam da ne moraju vikati da bi ih se čulo. I sama to poštujem. Podignem ruku i čekam da me primijete”, kazuje ona...
Tu su i dvije učiteljice iz Istre koje same vode školu od 15- ak učenika, a klinci za njih kažu: Pa, one su nam kao mame!”.
Njima je novi kurikulum trebao dati zakonski okvir da svoju kreativnosti, svoj angažman i svoj aktivizam iskažu do kraja, slobodno. Njima je, više no ikome, trebalo vjerovati. Imati povjerenja. Ono isto povjerenje o kojem je Jokić pisao prije pola godine...
I baš u trenu kad su te ideje konačno izašle iz razreda, kad su trebale postati stvarnost, kad su trebale dati vjeru u promjene, netko je to riješio jednim ‘delete’: ne valja, ne može, ne odobravamo, ne želimo, ne vjerujemo, nemamo povjerenja...
No, otpor je iskazan jasno i nedvosmisleno.
‘Ja moram biti tamo, Anela, meni je tamo mjesto.’Odbijali su tako profesori redom gostovanje u live emisiji povodom prosvjeda. Nisu došli u redakciju 24sata, htjeli su biti na prosvjedima. Nisu to činili zbog podrške Jokiću ili otpora Ilčića... Cilj je puno veći: izgraditi povjerenje u ljude, u škole, u institucije. Jer, kako je krenulo, to povjerenje moglo bi biti zauvijek i nepovratno izgubljeno.
Povjerenje je temelj iskrenih prijateljstava od vrtićke dobi do kasne starosti, ali i osnova stupanja u veze različitog trajanja i intimne odnose različitih vrsta, pisao je u svom tekstu Jokić, pa poentirao:
- Premda često nedovoljno naglašeno, povjerenje u ljude element je koji drži obitelj zajedno, znatno više od “krvnih veza” toliko spominjanih na ovom prostorima. Ono je “ljepilo” koje omogućuje funkcioniranje zajednica koje slijedom globalizacijskih procesa postaju sve različitije i raznovrsnije. U ponekad okrutnom poslovnom svijetu, usmjerenom na natjecanje, bez povjerenja u druge teško je ostvariti složenije i ambicioznije planove posebno zato što su obrasci poslovanja sve manje šablonizirani, a mjesta gdje se odvijaju i partneri s kojima surađujemo sve su raznovrsniji. Teško je živjeti bez povjerenja u druge.
