Župnik u Kupskoj dolini Josip Tomić podignuo je nedavno veliku prašinu objavom na službenoj župnoj Facebook stranici, kojom je pokušao upozoriti svoje župljane da ne pomažu "ilegalnim imigrantima" tako što će im odbiti davati vodu i hranu ili ih ne daj bože primati u svoje domove.

Njegova se objava sastojala od mnoštva besmislica kojih se ne bi postidjeli ni šampioni besmislica, kao što su Pernar, Glasnović ili pak Zrinka K.: počevši od stvaranja antiizbjegličke histerije, lažnog i samoproizvoljnog tumačenja kršćanskog nauka, diletantskog tumačenja društveno-političkih prilika na Bliskom istoku, skandaloznog nazivanja islama krivovjerjem pa do megalomanskog veličanja Hrvatske kao "braniteljice Europe i predziđa kršćanstva".

Nakon što je primijetio da je njegova uputa "vjernicima u Kristu" nadišla granice njegovih župa, sporni sadržaj s društvenih mreža je uklonjen. No to što je izbrisao ovu besmislenu objavu ne znači da je automatski promijenio mišljenje, nego da se samo preplašio reakcije javnosti. Da budem iskren, ovakvo što me uopće ne iznenađuje. Više bi me iznenadilo (pozitivno, naravno) kad bi jedan hrvatski svećenik pozvao na oprost, ljubav ili pak evanđeoski stav prema svima onima koji ne pripadaju našem čoporu.

Iako se o izbjeglicama mnogo govori, činjenica je da smo ih učinili nevidljivima. Oni su bezimena masa, apstraktni brojevi, ljudi bez imena... Jer oduzeti nekome ime znači oduzeti mu perspektivu i nove mogućnosti. Živo me zanima zašto je jednom dijelu hrvatskih katolika, na čelu s njihovim pastirima, koji se ponose što žive u zemlji "Boga i Hrvata", teško shvatiti da su i izbjeglice stvorene na Božju sliku?

Mišljenja sam da ovdje nije bit u Josipu Tomiću. Još nisam siguran jesu li "tomići" u Hrvatskoj stvarno većina ili su samo nevjerojatno glasni. Kako god da bilo, takvi nikako da shvate da domoljublje i bogoljublje ne mora biti uvijek thompsonovski namrgođeno, velebno, patetično i fatalno. Iako na takvo što imaju legitimno pravo, mislim da nije u redu da se takvi bave Isusovim evanđeljem, jer je evidentno da ga nisu baš najbolje shvatili. Ovaj župnik nije usamljen u tome.

Brvno u oku Nadbiskup napada školstvo, štiti prodekanicu s lažiranim CV-em

Takvi su, nažalost, većina u crkvenim redovima i tako ih se indoktrinira. Ovakvi incidenti nisu više iznimke nego pravilo. Iznimke, incidenti i "skandali" su npr. Ante Vučković koji je izjavio nedavno u Šibeniku: "Kao ljudi, možemo preživjeti samo ako smo otvoreni u susretu s drugima, poput izbjeglica. Ništa nije tako plodno kao susret s drugim čovjekom". Ili pak Tvrtko Barun, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice, koji sa svojim volonterima predstavlja rijetku svijetlu točku u tom antievanđeoskom ambijentu.

Oko sebe vidim mnogo "tomića" svih boja i opredjeljenja - ponekad ga ugledam i u zrcalu u svojem hodniku i teško mi ga je istjerati. To je jedan od razloga zašto ne želim glumiti nekakvu moralnu vertikalu. No nimalo mi se ne sviđa ova sve prisutnija kvazikatolička histerija. S našim se ateistima slažem u svemu, osim u jednome: ne slažem se s njihovim uvjerenjem da nema Boga. Ja vjerujem u Boga, jer sam ga susreo u svojem životu. I to nije floskula.

Iako bi se moglo reći da sam "profesionalac" u tom polju, zanimljivo je da Boga nisam pronašao u knjigama na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu ili obredima u crkvama, nego na ulici, i to upravo u onima koji su izgubili sve - susreo sam ga u pet ujutro u liku sad već pokojnog mostarskog beskućnika Ljube, susreo sam ga u liku sad već izliječenog narkomana Omara, susreo sam ga u liku 17-godišnjeg Mahdija kojemu su talibani ubili oca i prisilili ga da bježi u njemu nepoznatu Europu.

Susretao sam ga u likovima s margine, družio se s njim po vukojebinama i zabitima. Kako god da okrenem i što god da napravim, ne mogu pobjeći od toga da su ovi gore spomenuti meni darovali i pružili mnogo više nego što ću ja njima ikad. Upravo zbog toga ostaje trajna obaveza biti takvima na raspolaganju.

Jedna starija gospođa je često znala reći: "Najviše volim ono dijete koje je bolesno, sve dok ne ozdravi, ono koje je tužno, sve dok se ne oraspoloži, i ono koje je daleko, sve dok se sigurno ne vrati kući". Ovo su riječi kroz koje sam doznao o povlaštenom položaju siromašnih i obezvrijeđenih u Božjim očima. Ne definiraju nas siromaštvo, glad, razlike u boji kože, kulturi, spolnom identitetu ili religijskoj pripadnosti.

Nasuprot, svi ti atributi su razne dimenzije našeg bića kroz koje izražavamo svoju jedinstvenost. No ovi navedeni aspekti mogu postati opravdanje za podjele, zlostavljanja i ignoriranje naših bližnjih. Kad se to dogodi, Bog one odbačene poziva sebi: "Volim gladne, sve dok se ne zasite, diskriminirane, sve dok ih se ne počne poštovati, i izbjeglice, sve dok ne pronađu zemlju koju mogu nazvati domom".

DOKAZI Tajni spisi otkrili kako su svećenici silovali 3677 djece

Da skratim priču: pravo pitanje za sve kršćane nije "tko je moj bližnji" ili "kome trebam pomoći", nego kome ja, kao vjernik, trebam biti blizu. Tko je taj kome je potrebna moja blizina? Naš odnos prema svima onima koji su u nevolji i potrebi je pravi ispit našeg kršćanstva. Tu ili jesi ili nisi. Nema ništa između.