Zdravko Grebo bio je jedan od onih ljudi o kojima bi gotovo svatko već na prvi pogled imao vrlo visoko mišljenje. Jedni bi se u njega zaljubljivali, drugi bi, još i prije prvih izgovorenih riječi, ostajali u uvjerenju da još nisu sreli tako pametnog i obrazovanog čovjeka, u kojem se sabrala bit onoga najboljeg od njegove lijepe i nesretne zemlje. Jednako je djelovao na domaće i na strance, imao je taj dar u pogledu i tu umirujuću mušku ljepotu, koji su ga svijetu možda i pretjerano preporučivali. Poslije mu nije bilo lako ne razočarati sve te ljude, jer koliko god u njemu bilo vrlina, ništa nije moglo ispuniti sva ona očekivanja koja su proistekla iz tog prvog pogleda.

Bio je profesor teorije države i prava na sarajevskom Pravnom fakultetu. Građanski aktivist iz prijeratnih vremena. Vrlo aktivan sudionik onoga posljednjeg kongresa Saveza komunista Jugoslavije, kada je izazvao skandal predlažući s grupicom istomišljenika podjelu Partije na napredno i konzervativno krilo, čime bi se pokušao izbjeći raspad na republičke partije, a onda i posljedični raspad zemlje, te bi se na mala vrata uveo višepartijski sistem. Dvadesetak godina ranije, kao student, bio je jedan od glavnih, ustvari glavni protagonist šezdesetosmaških nemira u Sarajevu. Pokretač bezbrojnih inicijativa, velikih i malih, na državnoj i na najnižim društvenim razinama, s vječito istim ciljem harmoniziranja zajednice, uspostavljanja demokratskih pravila igre, spašavanja mira u Bosni i Hercegovini. Sve što bi radio bilo bi važno, i uvijek bi oko svoje ideje uspijevao okupiti neke važne ljude. Ali u svemu je, zapravo, bio sam. I na posljednjem partijskom kongresu i kasnije, nakon što više nikad nije bilo član nikakve stranke.

U vrijeme opsade Sarajeva osnovao je radio stanicu, tada najzanimljiviji elektronski medij u gradu, koju je vodio s mladim ljudima, uglavnom početnicima, koje je učio životu i radu. Bio je šef Soroseve iznimno moćne sarajevske fondacije. Veliki šef dolazio mu je u najgora ratna vremena u Sarajevo, i bio potpuno fasciniran Grebom. Kao i Susan Sontag, uostalom. Ali ta fascinacija jedva da se razlikovala od fascinacije onih klinaca koje je učio radiju, ili njegovih studenata iz prijeratnih vremena. Premda je cijelo vrijeme opsade proveo u Sarajevu, govoreći da će iz tog grada konačno otići kad to bude mogao učiniti svojom voljom, za kratkih izlazaka na kojekakve svjetske skupove obišao je Europu i zapadni svijet, sudjelovao na raznim skupovima, odavane su mu brojne počasti, primao je nagrade za svoj angažman, ali što je mnogo važnije od toga, on je, govoreći u tim prilikama i dajući bezbroj intervjua, artikulirao sliku i pripovijest o ratu u Bosni i Hercegovini, na način na koji to drugi nisu bili u stanju.

Dijelom uslijed čudnog suzvučja njegova imena i prezimena, a dijelom i zbog njegova stava i držanja, vrlo dugo mnogi ni u Sarajevu i u Bosni nisu znali što je Grebo po nacionalnosti. Ili što je on podrijetlom. A bio je, i s očeve i s majčine strane, iz hercegovačke, partizanske i komunističke obitelji. Njegovi su bili muslimani, što će onda značiti Muslimani, a nakon 1993. Bošnjaci. On je, međutim, odrastao u Beogradu, gdje mu je otac radio pri "organima Federacije", da bi zatim pred prvim mladenačkim ljubavima bježao u Sarajevo. Podrijetlo i biografske okolnosti svakom su čovjeku, na ovaj ili onaj način, upisani u stavove o životu, o društvu i o svakodnevici. Zdravko Grebo bio je teoretičar prava više nego pravnik, ali je otpočetka pa do kraja imao ideju o društvu koje će biti harmonizirano kao u nekom dobrom udžbeniku, i zasnovano na razumu i pravednosti. Polazio je od individualnih prava svakog građanina, ali je podrazumijevao i ostvarivanje svih njegovih kolektivnih prava, uključujući, naravno, ona nacionalna. Njegova ideja građanske Bosne i Hercegovine s onim što će danas u praksi predstavljati "građanske i probosanske" snage u toj zemlji, nema baš nikakve veze. Ako bismo mak na konac, upravo stavovi Zdravka Grebe stoje nasuprot svemu onom što predstavlja ideju "građanskog" uređenja Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića i svih Bakirovih komšića, a ne kojekakvi dodici i čovići, kako se to lažno nastoji predstaviti.

KNJIŽEVNOST Lovrenović: Pisac potonulog bosansko-hrvatskog svijeta

Boro Kontić sarajevski je novinar, dugogodišnji urednik na radiju, iz čije se emisije "Primus", emitirane početkom osamdesetih, izrodila "Top lista nadrealista", a s njom i Nju primitivs pokret, te Zabranjeno pušenje i Elvis J. Kurtovich. U ratu je, u kolaboraciji s Grebom, osnovao Medija centar Sarajevo, važnu i vrlo vitalnu istraživačku, arhivsku i edukacijsku ustanovu. Knjigu "Grebo, kratka biografija" zamislio je kao biografski intervju sa Zdravkom Grebom, ali glavni se junak već nakon prvih razgovora teško razbolio i umro, tako da je Kontić svoju knjigu morao pisati onako kako se obično u svijetu i pišu biografije slavnih suvremenika: istražujući štampu, razgovarajući s ljudima, a pomalo se i sjećajući… Tako je nastao opsežan tom, od petstotinjak stranica, većeg formata, uobičajenog za historiografske monografije i memoare političara i vojskovođa. Izložen je život jednog čovjeka - profesionalni i javni, a privatni samo u onoj mjeri u kojoj je to od javnoga značaja - na neki pomalo i starinski, u spisateljskom pogledu vrlo konzervativan način. To je, međutim, tako temeljito učinjeno da se biografija jednoga čovjeka u većem dijelu knjige transformira u povijest jednoga grada, a onda i u povijest Bosne i Hercegovine od sredine osamdesetih do početka novog tisućljeća. Ali kako autor nije imao baš nikakvih ambicija da knjigu nekome proda, da se preko knjige profesionalno afirmira ili da se proslavi kao pisac, povjesničar, biograf, a ponajmanje da preko ove knjige širi neku ideologiju, političku propagandu, istinu o svijetu, tako je nastalo djelo koje će biti jedinstveno ne samo u bosanskohercegovačkoj književnosti, historiografiji, esejistici ili publicistici. Knjiga o našemu vremenu, a pomalo i o našim životima, koja je istovremeno knjiga ni za koga. Ona nema svoju čitateljsku publiku, jer više ne postoji svijet koji bi je želio razumjeti, svijet koji nije vrlo temeljito odustao, pobjegao, otuđio se od onoga o čemu Kontić piše. Na koncu, u onom dijelu Grebine biografije koji se tiče Jugoslavije, i koji doista jest povijest jednoga jugoslavenskog trenutka, ili povijest smrtnog časa Jugoslavije, tematizira se historiografska tema koju današnje generacije mogu podnijeti samo u obliku mita: antijugoslavenskog mita nacionalističkih postjugoslavenskih mitotvoraca, ili importnog zapadnog mita o jugoslavenskoj idili koju su razbili zli nacionalisti. Svejedno o kojem je mitu riječ, ali nijedan nije upisan u Kontićevu knjigu. Jedva da u ovom jeziku, ali i izvan njega, još postoje ljudi koji bi bili u stanju čitati ovakvu priču bez jednoga od ta dva konstituirajuća mita.

Knjigu "Grebo, kratka biografija" objavio je sarajevsko-zagrebački Buybook, ali više kao spomenik, kao mramorni monument, posvećen uspomeni na časnog nam pokojnika, nego što bi služila za stvarno čitanje. Takva je, spomenička, bila i promocija: u zgradi Vijećnice, nekadašnje spaljene narodne i univerzitetske biblioteke, koja je u novoj inkarnaciji protokolarni objekt. Svijeta je, sudeći po fotografijama, bilo mnogo. Prepoznajem ljude koji bi mogli imati veze sa Zdravkom Grebom i njegovim vremenom, kao i one druge. Najmanje je, vjerojatno, čitatelja.

ESEJ Jergović: Stoljeće Fadila Hadžića - slikar, pisac, redatelj, aktivist, novinar...

Mi koji smo imali tu životnu nevolju, ali i tu literarnu sreću, ili sreću po priču, da se šezdesetih rađamo u Jugoslaviji, pa još u Bosni i u Sarajevu, te da sazrijevamo s umiranjem jedne višenacionalne zajednice, i da iz epohe socijalističkog modernizma ulazimo u dugo i mračno doba nacionalizma i prvobitne akumulacije kapitala putem plemenske pljačke, morali smo se neprestano navikavati na sve gore i gore društvo, e da bismo živjeli i preživjeli. Zdravko Grebo dugo je bio smetnja u tom navikavanju. Izmišljao je nadu i kad nade ni za što više nije moglo biti. Bio je idealist i nonkonformist, koji je vrlo dosljedno odbijao svaku priliku da se iz svega lijepo izvuče i da živi nekim ugodnim i bogatim životom. A takve su mu se prilike nudile cijeloga njegovog odraslog života. Što su vremena bila gora, to je prilika za njega bilo više. On ih je, međutim, sve odbijao. Kada je rat napokon došao kraju, nije održao obećanje koje je dao samom sebi, i nije kupio avionsku kartu i kao gospodin čovjek otišao. Jer i tad su postojale neke mogućnosti da se popravlja taj vječni i nepopravljivi kvar na društvu. Jednom je, neke poslijeratne godine, na izbore u Bosni i Hercegovini izašlo nešto što se zvalo Združena lista. Na posljednjem, na počasnom mjestu među kandidatima te liste bilo je njegovo ime. Negdje tu malo iznad, gdje se počasti više ne broje, bio sam i ja. Draga mi je danas ta uspomena.

I veoma mi je draga i važna ova knjiga Bore Kontića. Upravo onakva kakvu je zaslužio život posljednjeg građanina u Bosni i Hercegovini.