U svom kapitalnom djelu “Unutarnja zemlja”, podnaslovljenom kao “Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine”, Ivan Lovrenović podsjeća na riječi slovenskoga književnika Josipa Vidmara izrečene na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 1943. godine, kako je Bosna i Hercegovina ušla u 20. stoljeće kao “najkompliciranija zemlja u Europi”. Vidmarova “dijagnoza” se, nažalost, krajnje negativno odražava i na današnju društveno-političku situaciju u cjelini, te je aktualnija možda više nego što je bila kad je izrečena. Tome u prilog ide i nepostojanje cjelovite i nepristrane sinteze bosanskohercegovačke povijesti, pogotovo povijesti osmanskog i predosmanskog razdoblja, što tu bosanskohercegovačku kvadraturu kruga čini još složenijom i zamršenijom. Danas se o Bosni i Hercegovini uglavnom govori u stereotipima i s okamenjenim predrasudama koje se uvijek iznova oživljavaju u dnevnopolitičke i nacionalno-ideološke svrhe, prikazujući je kao zemlju razapetu između tri mitološka diskursa koji su u opreci svaki sa svakim, u čemu, kao i u svakom stereotipu, ima mnogo istine.
Nemjerljiv je doprinos Ivana Lovrenovića u raspetljavanju kompleksnih bosanskohercegovačkih mrtvouzica koje svoje korijene vuku iz prošlosti, a njegova zbirka eseja “Pripadati i ne pripadati” samo je jedna u nizu sličnih knjiga koje mogu poslužiti i kao rezime jedne gotovo cjeloživotne posvećenosti. Knjigu je objavio riječki Ex libris, izdavač koji se iznimno trudi oko svojih izdanja, pa je tako Lovrenovićeva knjiga opremljena jednom od najljepših naslovnica koje sam vidio u posljednje vrijeme, koju su dizajnirali Damir Bralić i Lana Grahek. Knjiga je podijeljena na tri dijela: “Rub kao dom”, “Koji Buenos Aires” i “Tema Andrić”. Riječ je uglavnom o tekstovima koji su već objavljeni u raznim publikacijama, ali ovako tematski posloženi, prema kompleksima kojima je Lovrenović opsesivno zaokupljen, daju ovoj knjizi gotovo testamentarnu važnost. Prvi dio, “Rub kao dom”, bavi se bosanskim Hrvatima, pa su i prva dva eseja u njemu izvorno objavljena kao dio opsežne Lovrenovićeve studije “Bosanski Hrvati - esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture”, a drugi, “Koji Buenos Aires”, govori o mučnom nasljeđe iz NDH koje i danas opterećuje bosansko-hrvatsko povijesno pamćenje, što se pogotovo odnosi na stradanja na Bleiburgu kao paradigmatskom doživljaju te i takve povijesti. U trećem dijelu govori se o djelu Ive Andrića, u koji je uvršten i kanonski tekst “Ivo Andrić, paradoks o šutnji”, koji je izvorno objavljen kao predgovor Andrićevim “Izabranim djelima” u četiri sveska, koje je objavila sarajevska Matica hrvatska 2007. godine u svojoj ediciji “Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga”, a godinu dana kasnije bio je objavljen u časopisu Novi izraz, bosanskohercegovačkog PEN-a, te nagrađen Nagradom “Midhat Begić” za književnu i umjetničku kritiku. U svom pogovoru knjizi “Pripadati i ne pripadati”, nazvanom “Opus u nastajanju o kulturi u nestajanju”, Nebojša Lujanović također govori o ovome, o toj nekoj vrsti predodređenosti karakterističnoj za ovog pisca: “S obzirom na navedene tematske i strukturne odlike Lovrenovićevog pisanja, može se reći kako i ovaj tekst, ‘Pripadati i ne pripadati’, nastavlja ono što smo navikli očekivati od autora. Ovo je nastavak borbe za prostor koji se prazni; to je semantički prostor Bosne i Hercegovine. (...) Zanimljiva je strategija kojom se Lovrenović bori za tu kulturu koja tone. U knjizi ‘Pripadati i ne pripadati’ odabire tri njena bedema i kreće u obranu svakog od njih, u gradnju utvrde koja bi trebala zaustaviti ili barem usporiti to potonuće.”
Književni angažman tema je o kojoj se nekad mnogo pisalo, pogotovo kad je riječ o takozvanim velikim temama. Taj pojam je danas, čini mi se, u velikoj mjeri obesmišljen. Međutim, kad govorimo o djelu Ivana Lovrenovića, “čuvara jedne kulture na izumiranju”, kako ga je u spomenutom pogovoru nazvao Nebojša Lujanović, ova tema je nezaobilazna jer se stječe dojam da je to ovom piscu neizmjerno važno. Tu dolazimo do jedne zanimljive, gotovo sudbonosne poveznice s Ivom Andrićem, s kojim Lovrenović dijeli gotovo identičan odnos prema svijetu Bosne, što je evoluiralo u neku vrstu plemenite donkihotovske kategorije na kojoj je Andrić usprkos tome insistirao, jer je to nekad jedini način očuvanja elementarne ljudskosti. Ovaj motiv Andriću je vrlo važan. Prvi put ga susrećemo u njegovu romanu “Na Drini ćuprija”, kad govori o Dauthodži Muteveliću, osobi koja je očajnički, do kraja života, pokušavala spasiti višegradsku ćupriju i han od propadanja. “Taj mudri i pobožni, tvrdoglavi i uporni čovek”, piše Andrić, “koga je kasaba dugo pamtila, nije se ničim dao odvratiti od svog bezizglednog napora. Radeći predano on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna.” Ivan Lovrenović kao da se u toj svojoj borbi “protiv kvara, smrti i nestajanja” jednog svijeta pretvorio u suvremenu reinkarnaciju Dauthodže Mutevelića. Andrić ovo navodi i kao svoj izričiti stav u knjizi Ljube Jandrića “Sa Ivom Andrićem”, gdje govori o pisanju, odnosno o književnom angažmanu: “Ni pisac, opet, ne sme da se zaleće i glavom udara u baš svaki zid. Svet je ionako dovoljno tvrd da nema takve pesničke metafore kojoj ne bi mogao odoleti. Napisano je toliko lepih i manje lepih knjiga, ali svet nije postao mekši – i ko zna da li će ikad i postati. Međutim, upravo zato mi – pisci – nikad ne bismo smeli prestati da ga preobražavamo.” Dakle, cijela Lovrenovićeva bibliografija može se svesti na to plemenito andrićevsko “zalijetanje glavom u zid” nakon kojeg svijet, nažalost, “nije postao mekši”. Zapravo se događa obrnuto: da taj svijet iz godine u godinu, usprkos svemu, postaje sve “tvrđi”, bez obzira na to što se Lovrenović u svojim tekstovima ne zadovoljava površnim i izglobljenim uvidom u dnevnopolitičku stvarnost nego problem zahvaća dubinski i sveobuhvatno. Svaki njegov politički komentar, koje je objavljivao svojedobno u splitskom Feral Tribuneu i sarajevskim Danima, bio je mali sat nenadmašne bosanskohercegovačke političke anatomije.
Povjesničar Ivo Goldstein predgovor drugom izdanju Lovrenovićeve “Unutarnje zemlje”, iz 1998. godine, koju promatra isključivo kao historiografsko djelo, počinje jednom vrlo zanimljivom dilemom. Naime, čest je stav unutar historiografske struke, da bi je obranili od banaliziranja, vulgarizacije i politikantstva, kako historiografiju treba ostaviti isključivo školovanim stručnjacima. Međutim, Goldstein se s tim pristupom ne slaže: “Mislim da nam je historičarima ipak važnije da onaj koji piše o povijesti ne smije kroz povijest i svoje historiografsko pisanje na neznanstven način promicati svoje političke ideje, ili pak vrijednosne kategorije prenositi u vrijeme prošlo”. Goldstein se slaže da su školovani povjesničari mnogo bolje “opremljeni” od drugih u tom smislu, te da zato imaju mnogo manje šansi upasti u zamku relativiziranja. “No”, piše on dalje, “iznimke potvrđuju pravila, i to na najbolji mogući način. Ivan Lovrenović je najbolji dokaz da oni koji nisu studirali povijest u svojoj priči o prošlosti mogu dati sve što daje historičar, pa čak i obogatiti tekst vrlo specifičnim, osebujnim pristupom.” Pri kraju svog teksta o “Unutarnjoj zemlji” Ivo Goldstein ispisuje jednu amblematsku rečenicu koja je primjenjiva na gotovo sve što je Ivan Lovrenović dosad napisao: “Autor posjeduje široka znanja o bosanskohercegovačkoj povijesti od njenih početaka do danas, naposljetku, djelo je pisano, što nije nevažno - sa zanosom i ljubavlju”.
Prvi dio knjige otvara esej “Bosanska soteriologija”. Soteriologija je grana teologije koja se bavi spasenjem. Etimološki, ovaj pojam označava znanost o spasenju. Sada dolazimo do karakteristične “bosanske soteriologije”, koju na najbolji način opisuje dilema Lovrenovićeva djeda: “Može li biti pravo da koji od mojih prijatelja muslimana ili pravoslavaca, možebit stoput bolji čovjek od mene, ne zasluži rajsko naselje, samo zato što se rodio u drugoj vjeri?” U ovom naizgled banalnom pitanju sadržano je iskustvo života u Bosni i Hercegovini, odnosno “življena vjerodostojnost, cijela uronjena u specifično životno iskustvo”, jer je upravo konfesionalna pripadnost bila presudan faktor u formiranju bosanskohercegovačkih nacionalnih identiteta. Njena pavlovljevska uvjetovanost rezultat je višestoljetnog iskustva života različitih konfesionalnih skupina na istom prostoru. “Otporna na sve interpretacijske vratolomije, kojima svaka od nacionalno-vjerskih mitografija nastoji u svoju korist istumačiti zajedničku zlehudu povijest, stoji tvrdoglava i nevesela činjenica da njome, tom poviješću, odjekuju borbeni poklici nad hekatombama nevinoga ljudskog mesa i nad ruševinama hramova i simbola drugih konfesija, sve u ime najviših vjerskih svetinja i u ime zaštite vlastitih konfesionalnih zajednica i institucija. Svaka od triju tradicionalnih vjerskih zajednica ima u svojem povijesnom pamćenju, starijem ili novijem, svejedno, pohranjene traume i sjećanja na stradanja te vrste, ali, također, ni jedna od njih u tim zbivanjima nije čistih ruku i svjetla obraza”, stoji na jednome mjestu u ovom eseju, što je zapravo osnovna karakteristika suvremenog bosanskohercegovačkog društva i uzrok svih njenih dnevnopolitičkih konflikata. U sljedeća tri eseja iz prvog dijela knjige Lovrenović piše o franjevcima, o presudnoj ulozi religije u formiranju endemičnog bosansko-hrvatskog identiteta, utemeljenog na “dvostrukoj civilizacijskoj margini”, stiješnjenog na “ničijoj zemlji” između osmansko-islamskog i zapadnokršćanskog civilizacijskoga kruga, te o franjevačkom književnom nasljeđu kao neodvojivom dijelu te identitetske matrice. Taj identitet je, prema Lovrenoviću, europski po svojim “ritualnim i liturgijskim obrascima”, a bosansko-orijentalni po svome mentalitetu te “životnom i kulturalnom habitusu”.
U drugom dijelu knjige Lovrenović se bavi opterećujućim povijesnim pamćenjem iz vremena NDH, odnosno “kompleksom Bleiburga”, čime se bavio u više navrata. O tome je pisao iz osobnog rakursa u knjizi “Liber memorabilium”, o “nestalom ocu”, a ta tema otvara i njegov roman “Nestali u stoljeću”, kao priča o Odiseju koji se nikad neće vratiti, kako je pripovjedač na jednome mjestu naziva. “U susretu s kompleksom Bleiburg, tom tragičnom i mračnom temom iz vlastite prošlosti, hrvatska (i bošnjačkomuslimanska, da se ne zaboravi) javnost uvijek iznova pokazuju jednaku povijesnu, političku, etičku nezrelost”, rečenica je kojom Lovrenović počinje svoj esej “Hrvati na Bleiburgu”. O ovoj temi Lovrenović progovara i u intervjuu koji je dao povodom istupanja iz PEN centra BiH. Povod istupanju bilo je pismo više desetaka članova PEN-a u kojem su se, pozivajući se na “antifašizam”, oštro usprotivili služenju mise u sarajevskoj katedrali za blajburške žrtve. Taj antifašizam Lovrenović opisuje kao varijantu staljinskog, nedemokratskog antifašizma. Tu spominje njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, koji je napisao kako je “bijeg radikalne ljevice u ‘antifašizam’ najuspješniji manevar jezične politike 20. stoljeća”, a “predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičnom igrom poslijeratnoga vremena”. “Između antifašizma Sime Dubajića i antifašizma Edvarda Kocbeka razlika je duboka i strašna kao pakao”, izjavio je Lovrenović. Sloterdijkove teze primjenjive su i na aktualna zbivanja u Ukrajini. Nedavno je Sofi Oksanen, finska spisateljica estonskog podrijetla, u svom eseju o ruskoj agresiji na Ukrajinu, koji je napisala za Express, spomenula sličan fenomen, koji je poslužio Putinu kao lažni povod za agresiju na Ukrajinu, a riječ je o Putinovoj tobožnjoj “denacifikaciji” i “defašizaciji” Ukrajine. “Mi koji smo pisali o povijesti okupacije Estonije morali smo se naviknuti na slike nas koje su kružile internetom nazivajući nas nacistima i fašistima, a putinisti su na skupovima nosili plakate naših lica sa simbolima SS-a i kukastim križevima”, piše Sofi Oksanen. Prema sličnom scenariju odvijale su se i demonstracije “antifašista” na ulicama Sarajeva uoči služenja spomenute mise u sarajevskoj katedrali.
Treći dio knjige govori o Ivi Andriću, u kojem središnje mjesto zauzima esej “Ivo Andrić, paradoks o šutnji”. Kao njegov moto, Lovrenović je uzeo višeznačnu rečenicu Andrićeve bliske suradnice Vere Stojić: “Bio je nekako tuđ čovek”. Najspominjanija teza iz ovog eseja je ona o Andriću kao o piscu “sve Bosne”: “Fascinantna je socijalna ‘mapa’ bosanskoga svijeta iscrtana u Andrićevu djelu; ona je naprosto sveobuhvatna i ništa ne ostavlja nedodirnuto, neopisano, nepredstavljeno: institucije, odnose, likove i tipove, domaće i ‘strance’, profesije, zanate, običaje, uzraste, spolove, selo-grad…” Lovrenović zatim pravi u tom smislu usporedbu između Andrića i Meše Selimovića: “Selimović je gotovo opsesivno fokusiran i ograničen na muslimanski svijet Bosne; Andrića zanimaju svi predstavnici toga civilizacijskoga panoptikuma – muslimani, pravoslavci, katolici, Židovi-sefardi, Osmanlije, Levantinci, austrougarski došljaci raznih zanimanja i sudbina…” Ovdje vrijedi navesti i završne rečenice ovog eseja: “I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim – proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni.”
Malo ranije, otprilike prije pola godine, u novoj izdavačkoj kući Dram radosti iz Travnika, nazvanoj po jednoj rečenici iz Andrićeve priče “Čaša” (“Ovdje se dram radosti dušom plaća.”), kao prvo izdanje tog izdavača, objavljena je luksuzna monografija “Bosanski križ - Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti”, koju zajednički potpisuju Ivan (tekst) i Josip Lovrenović (fotografije). (Tekst kojim je opremljena ova monografija u skraćenom je obliku i dio zbirke eseja “Pripadati i ne pripadati”) Riječ je o katoličkim nadgrobnim spomenicima iz vremena turske uprave koji podrijetlo vuku iz zajedničke srednjovjekovne kulture stećaka.
Fra Miro Jelečević, profesor s Franjevačke teologije u Sarajevu, prilikom predstavljanja ove knjige u Sarajevu nazvao ju je “knjiga spomenik”. Kao moto knjige Lovrenović je naveo latinsku sentencu “Saxa loquntur” (“Kamenje govori”), koja se obično koristi za arheološka nalazišta ili stara zdanja koja govore o nekadašnjoj slavi i veličini, i to u upitnom obliku, što je vrlo važno naglasiti. Lovrenović se zapravo pita govori li nam što to specifično bosansko “kamenje”. Bosanski “križ”, ta zatajena i nepoznata kultna baština, kaže Ivan Lovrenović, neistražen je nedovoljno razjašnjen fenomen. “Ništa o ‘križevima’ ne znamo, osim njih samih.” Kao idealnog istraživača ove teme Lovrenović navodi osobu u kojoj bi se spojili “znanje i moć suživljavanja”, navodeći kao primjer zagrebačku povjesničarku umjetnosti Sanju Cvetnić, koja je višegodišnjim predanim radom sistematizirala u svojoj knjizi “Barokni defter” likovnu baštinu bosanskih franjevačkih samostana. “Bosanski križ” je i neka vrsta alternativne enciklopedije jednog potonulog svijeta, koja može poslužiti i kao epitaf jednoj jedinstvenoj, višestoljetnoj civilizaciji koja je, po svemu sudeći, došla do svoga kraja, kao mnoge druge civilizacije prije nje, s tim da ovdje govorimo o spomeniku potonulom svijetu čijih “suputnika” i “suvremenika” još ima među živima.
