Life
394 prikaza

Jergović: Stoljeće Fadila Hadžića - slikar, pisac, redatelj, aktivist, novinar...

1/10
Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
23. travnja 2022 je bio stoti rođendan Fadila Hadžića. Vrijedilo bi u to ime prošetati njegovim gradom, zaviriti na špicu, izgubiti se među njegovim likovima...

Fadil Hadžić u Zagreb je došao 1942. studirati slikarstvo. Vrijeme je Nezavisne Države Hrvatske, on rodom iz Bileće, dolazi iz Sarajeva, kao neka vrsta povlaštenog autsajdera. Takvim ga u to vrijeme čine njegovo ime i podrijetlo te činjenica da je tamo na istoku naročito krvavo, pa se ponekad i ne zna tko kad koga ubija i kolje. U Zagrebu mladi je Fadil, navodno, tad crtao nekakve karikature, kojima će, onako na neviđeno, za socijalizma biti ucjenjivan. Ali marginalna je to epizoda u jednoj zapravo nevjerojatnoj karijeri koja ga je učinila neusporedivim u cjelokupnoj povijesti hrvatske i jugoslavenske kulture. Cijeloga se života kretao po nekoliko usporednih trasa, živeći i radeći u nekoliko različitih profesija, u kojima je iskazivao čak i drukčije, međusobno proturječne, osobne karaktere i temperamente. Bio je bez premca, neusporediv i nikome konkurencija, naprosto zato što nitko nije imao toliko takvih talenata kao on, i nitko nije bio tako vrijedan kao on. Jugoslavenski je socijalizam, kao i svaki drugi istočnoeuropski socijalizam našega vijeka, pomalo bio i društveni poredak s bipolarnim poremećajem: vremena euforije i entuzijazma u nepravilnim su se intervalima smjenjivala s vrlo upečatljivim epizodama društveno-političke, kulturne i svake druge depresije i bezvoljnosti. U trenucima u kojima bi svi potonuli, Fadil Hadžić inicirao je nove projekte, upuštao se u nove stvaralačke pothvate.

 | Author: PROMO PROMO

Pred kraj života, kad je kao osamdesetogodišnjak stolovao u lijepoj maloj kancelariji pri kazalištu Kerempuh - koje je, naravno, upravo Fadil stvorio - bio je poznat kao pisac kazališnih komedija i društvenih satira u kojima se bavio ljudskim naravima i društvenim zastranjivanjima, uglavnom prevelikom birokratizacijom društva. U tim svojim lakoigrivim komadima, koji bi se u nekoj sretnijoj zemlji naveliko igrali po domovima kulture, ali novim demokratskim vlastima nije bilo do kulture stalo, nepogrešivo se kretao u granicama dopuštenog i društveno prihvatljivog. Oni koji su manje o njemu znali, kao i dežurni zlobnici kakvih u njegovu životu nije bilo malo, u Fadilu Hadžiću vidjeli su tipičnog socijalističkog kritičara svega postojećeg, čije komedije nikoga na položaju neće uznemiriti ili uzrujati, a puku će pružiti iluziju slobode. I doista, Fadil je bio takav pisac. Tekst kao da mu je proizlazio iz karaktera: a bio je nagodan, konstruktivan i neobično društven čovjek. Nikakav revolucionar, zavjerenik ni prevratnik.

 | Author: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Tako je to, kažem, izgledalo na kraju. A nije drukčije bilo ni u cjelokupnoj njegovoj karijeri dramskoga pisca. Međutim, kao filmski autor bio je on drugi čovjek. Najprije, Fadil je bio izraziti žanrovac. Snimao je filmove u vrlo širokom stilskom i tematskom zahvatu, ali uvijek krajnje osviješteno. Imao je njuh za temu, žudio je za kontroverzama, društvenim i političkim, i za pričama koje su na neki način bile zazorne ili čak i zabranjene. Recimo, kad je 1963. snimao "Desant na Drvar", za koji je scenarij pisao s mladim Borom Ćosićem, ta kasnije kanonizirana legenda iz narodnooslobodilačke borbe, bila je u najmanju ruku nezgodna. Naprosto nije bila za priču i za film. Vrijeme je, naime, bilo herojsko i mučeničko, evocirale su se neprijateljske ofenzive, stvarao se partizanski kanon, a pripovijest iz Drvara svibnja 1944. govorila je o tome kako je Tito samo sretnim slučajem izmaknuo iz klopke koju su mu Nijemci priredili, poslavši na njega elitne svoje diverzante. Ničega junačkog nije moglo biti u ovoj priči kad se Fadil Hadžić samo osamnaest godina po svršetku rata za nju uhvatio. Na kraju, "Desant na Drvar" nije ispao neki naročito dobar i pamtljiv film niti je u njemu autor uspio provesti ono što mu je zapravo bilo na umu - a to je bila deheroizacija heroja i njihovo pretvaranje u obične ljude za čije su spašavanje zaslužni neki trajno anonimni junaci. Tek ostaje zabilježeno da je Fadil Hadžić u jednoj epizodi svoga filma stvorio svojevrsnu popkulturnu legendu o 16-godišnjoj drvarskoj skojevki Miki Bosnić. Autentična priča ovako je tekla: u vrijeme bitke za Drvar, kad su Nijemci pokušavali stići do pećine u kojoj su Tito i Vrhovni štab, jedan se partizanski tenk našao u središtu gradića. Da ga zaustave, Nijemci su prebacili deku preko vizira i posada se našla dezorijentirana. Slučaj je htio da je u isti čas ulicom provođena kolona zarobljenika, iz koje je iskočila Mika Bosnić i strgnula deku s tenka te tako spasila posadu. Danas, ova priča je poput neke raspadnute i već sasvim nerazumljive naracije iz povijesti nekoga nama tuđeg, jezičko i kulturno vrlo udaljenog naroda. Prije pedesetak ili skoro šezdeset godina bila je to priča koja je mogla okupiti zajednicu. Fadil Hadžić imao je dar okupljanja zajednice.

 | Author: PROMO PROMO

Neki drugi, mnogo uspjeliji njegovi filmovi, recimo "Novinar" ili "Lov na jelene" među najboljim su, ali i najodvažnijim hrvatskim filmovima, uopće. Njihov autor umio je na filmu pripovijedati o onome o čemu nije bilo zgodno ni oportuno govoriti. Pritom, umio je snimiti film koji će biti zanimljiv, te na neki način i zabavan, čak i ako govori o ozbiljnim stvarima i tragičnim događajima. Takva je bila već i "Abeceda straha", njegov prvijenac iz 1961., a takav je, recimo, bio i "Ambasador" iz 1984., koji svjedoči o slomu i raspadu onoga što bi se moglo nazvati revolucionarnom praksom i komunističkim vjerovanjem. Fadil Hadžić svoje filmove snimao je za ne baš tako malobrojnu publiku jedne velike Jugoslavije i nije vodio pretjeranog računa kakvim bi se oni mogli učiniti nekome na Zapadu niti je filmsku karijeru koristio za stvaranje vlastitog umjetničkog, socijalnog ili političkog kulta. Nije imao iluzija o uspjehu na inozemnim festivalima. Niti je snimanje filmova doživljavao kao božansku misiju. Dok bi se oko drugih autora, čim snime film, stvarala gotovo svetačka aura, za Fadila Hadžića gotovo da je bilo čudno i pomisliti da je uopće snimao filmove. Još će ga za života otkrivati kao redatelja. Bilo mu je osamdeset, kad je Nacional 2002. objavio s njim razgovor Nenada Polimca, koji je opremio naslovom "Fadil Hadžić - zanemareni filmski klasik".

 | Author: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

Pa dobro, zašto je bio zanemaren? Nismo li rekli da su mu filmovi bili vrlo komunikativni, da je među njima primjera vrhunskoga intelektualnog poštenja i građanske hrabrosti, i da su upravo ti filmovi u svakom pogledu na ponos hrvatskoj kulturi? Da, sve je to istina, ali mora da je Fadil Hadžić, ipak, imao neku tešku manu. Možda mu je mana bila ta što se zvao Fadil Hadžić? Ne, to svakako zaboravite. Osim što vremena nisu bila takva, osim što je pola onodobnog Zagreba bilo pristiglo iz Bosne i Hercegovine, a gospode i drugova s muslimanskim imenima i prezimenima bilo je unutar cjelokupnoga građanskog, kulturnog i političkog spektra, nešto od toga važnije izuzimalo je Fadila Hadžića iz svake legende o stvarnim ili fiktivnim šovinističkim predrasudama. On je, naime, bio zaseban brend. Bio je, kako bi se to onda reklo, marka. I kad izgovoriš Fadil Hadžić, ne bi se u tom zvuku čulo ništa bosansko niti bi ikome na um palo da semantizira i goneta njegovo ime i prezime. Fadil je bio sam svoja zagonetka i odgonetka. Jedna mala pokretna civilizacija.

 | Author: PROMO PROMO

Njegova zanemarenost mnogo je suptilnija i ljudskija te sasvim nalik i današnjem Zagrebu. Nikako on nije mogao biti veliki redatelj niti je mogao biti prihvaćen kao ozbiljan filmski autor, naprosto zato što se uz to visoko, gotovo prvosvećeničko umjetničko i kulturno zvanje, ustrajno bavio nekim do zla boga trivijalnim poslovima, koji ni onda, kao ni danas, nisu bili na cijeni među kulturnom i društvenopolitičkom elitom. Fadil je, naime, prije svega drugog bio - novinar. I to ne neki ozbiljni i povjerljivi novinar, intelektualac u novinarstvu, kolumnist, renesansni univerzalni sveznalac... Nikako to! Fadil je u novinarstvu više bio urednik tabloida. Pokretač novina s mnogo šarenih stranica. Novina za narod. Ili novina za kulturu, ali koje će se tako raditi da ne budu dosadne. Recimo, 1959. osnovao je tjednik Arena, koji će na različite načine obilježiti nekoliko epoha hrvatskog šarenog i žućkastog novinarstva. Uređivao je Vjesnik u srijedu i Telegram, kad su ti tjednici bili mjera živog hrvatskog novinarstva. Pisao je u Startu i u Erotici. I u cjelokupnoj svojoj novinskoj karijeri, Fadil Hadžić iskazivao je smrtni strah od dosade u novinarstvu. I još radio u uvjerenju kako se sloboda u socijalizmu osvaja tako što kontrolore slobode uvjeriš u vlastitu bezazlenost. Kad bi netko poželio da sačini listu od deset najvažnijih novinskih urednika i novinara u povijesti hrvatskog jezika, na toj listi bi se, ovako ili onako, morao naći Fadil Hadžić. Ali tu je i paradoks: kako bi itko u Zagrebu takvog Fadila mogao doživjeti kao ozbiljnog i važnog filmskog redatelja, jednog od naših najvažnijih? Pa nikako, jer jedno pripada niskim, a drugo visokim, ako ne i najvišim društvenim i kulturno-stvaralačkim djelatnostima. A naše društvo je kastinsko. Naročito u sektoru kulture i informiranja. I nemoguće je da netko bude pripadnik dviju kasti koje se međusobno isključuju. Eto, zato Fadil Hadžić je istovremeno mogao biti zanemareni filmski klasik i zaboravljeni otac šarene hrvatske štampe te urednik i pokretač gotovo svega što je u nas odštampano da zabavi i pouči široke narodne mase.

Na neki način, možda ga se najustrajnije pamti po sljedećoj njegovoj karijeri: osnivao je kazališta i producentske kuće. Stvorio je Kazalište Komedija, potom Satirično kazalište Jazavac, koje će devedesetih postati Kerempuh, te na kraju i Teatar Vidra. Još 1951., dvije godine prije nego što će biti osnovan čuveni Zagreb film, Fadil Hadžić osniva Duga film, prvo hrvatsko i jugoslavensko filmsko poduzeće specijalizirano za crtane filmove. On je prvi okupio crtače i animatore koji će jednoga dana činiti čvrstu jezgru čuvene Zagrebačke škole crtanog filma. Odmah je zatim otišao u Pulu, otkrio Vespazijanovu arenu kao idealno kino pod zvijezdama i osnovao jugoslavensku reviju igranog filma, koja odmah zatim postaje Pulski filmski festival. Postoji li uopće nešto u sektoru kulture, neki spektakl, neke novine, neko čudo u koje nije bio upetljan Fadil Hadžić. Da, koliko se zna, on nije osnovao Dubrovačke ljetne igre.

 | Author: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL

I da, naravno, Fadil Hadžić zapravo je bio akademski slikar. Cijeloga se života bavio slikarstvom. Održavao je samostalne izložbe, živio tihim i skrajnutim životom jednoga od mnogih svojih kolega, manje poznatih i priznatih akademskih slikara. I nije naročito patio što u slikarstvu nije bio čuveniji. Kao što, čini mi se, nije patio ni zato što u ostalim svojim djelatnostima i karijerama nije bio čuveniji. A ni što ga, na kraju svih krajeva, nedovoljno ozbiljno shvaćaju.

U vrijeme kad sam ga upoznao, bilo je to krajem prošloga stoljeća, Fadil Hadžić bio je na zlu glasu. Kao što su svi oni koji su zaista nešto u prošlom sistemu stvorili bili na zlu glasu. I tad mu se već čulo u imenu i prezimenu da nije odavde. Ne znam koliko ga je to vrijeđalo niti koliko ga se ticalo. Imao je sreće što ga Duško Ljuština nije dao i što ga je tretirao onako kako ga je trebala tretirati neka velika hrvatska kultura. Ona kultura koju je upravo Fadil stvarao, ali koje, nažalost, nikad zapravo nije bio. Disao je teško i šumno. Mislim da je imao bolesno srce. Ali bio je živ kao malo tko oko njega. I za mene bio je ikonična figura Zagreba. U njemu se zrcalio grad, kao što se zrcalio u Arsenu Dediću, Relji Bašiću, Mladenu Raukaru...

23. travnja 2022. bio je stoti rođendan Fadila Hadžića. Vrijedilo bi u to ime prošetati njegovim gradom, zaviriti na špicu, izgubiti se među njegovim likovima...

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.