Jedan od neutuživih zaključaka, po važećem Kaznenom zakonu RH, koji se mogu izvući iz gnjevnog propćenja Željke Markić na vijest o pokušaju atentata na predsjednika HND-a Sašu Lekovića je i taj da su i on i mediji napravili temeljnu logičku i civilizacijsku grešku što, nakon otkrića s prepiljenim vijcima na kotaču automobila, nisu za ocjenu incidenta pitali nju osobno ili barem njenu udrugu "U ime obitelji", nego certificiranog automehaničara.

Isto kao što se Nacija za definiciju pobačaja ne obraća njoj nego ginekolozima, znanstvenicima, takvim nekim tipovima, zatim što se položaj gayeva i lezbijki u društvu uređuje kroz prizmu ljudskih prava, kao i to što – ako ćemo pravo – čak i hrvatski vjernici imaju tu ružnu naviku da sve češće za inspiraciju kako da se jedni prema drugima ponašamo lijepo, ne odlaze po mišljenje kod Željke Markić nego kod pape Franje... I tako dalje.

Ikona desnice Milijuni Željke Markić – kako ih je zaradila

To je u jednom trenutku otišlo toliko daleko da je njena politička stranka "U ime obitelji – projekt domovina" na prošlim izborima, na koje stranka nije izišla, popisala svojoj "pastvi" za koje točno osobe u svakoj pojedinoj izbornoj jedinici ima glasati. Naravno, nakon što je na izborima 2015. njena stranka pretrpjela debakl, a ona sama dobila tek oko 1700 preferencijalnih glasova. Pa ako već ima običaj postavljati stvari tako dogmatski i s toliko emocija, a izborni rezultat u otvorenoj političkoj utrci joj je katastrofalan, postaje jasnije odakle toliko osobnog ogorčenja da učestalo svoje neistomišljenike, a njih je hvala Bogu, nešto manje od 100 posto stanovništva u Hrvatskoj, proziva za izljeve mržnje prema njoj osobno i prema njenoj udruzi. S priopćenjem o Saši Lekoviću Željka Markić je čak i za nju otišla nekoliko koraka predaleko.

Sve da i zanemarimo notornu činjenicu da je prepiljene vijke na kotaču automobila teško nazvati ikako drugačije nego pokušajem ubojstva, pa je na mjestu zapitati se kakva je to, pobogu, osoba kadra neobazirati se na namjerno ugrožavanje ljudskog života, ostaje vrlo ružan dojam da je Željka Markić dozlaboga iziritirana već time što, barem ona tako smatra, vrh HND-a ovim incidentom "skreće pažnju s Hude jame". Nagradno pitanje u još jednom rebusu o pogledima na život i humanost Željke Markić jest koliki smatra da bi Lekovićev tek bio grijeh da mu je kotač s prepiljenim vijcima otpao s automobila na autoputu pri kakvih 130 kilometara na sat? Hude jame i stotina pobijenih ljudi prije 70 godina tada se doista duže vrijeme ne bi sjećao skoro pa nitko, jer bi Nacija – nezahvalna i indoktrinirana komunističkih naslijeđem, kakva već jest – bila zgrožena sasvim svježim zločinom, i to nad predstavnikom apsolutno najveće novinarske organizacije u Hrvatskoj, pa i puno šire.

Komentar Klauškog Radikali s margine mogu prodavati maglu, na vlasti se mora raditi

Kako nismo svi na ovom svijetu isti, tako bi se netko u tom trenutku jako zabrinuo nad demokratskim perspektivama zemlje u kojoj su novinari i inače uglavnom stjerani u mišju rupu, netko bi čisto ljudski imao grč u želucu zbog vrlo isplaniranog ubojstva jednog ljudskog bića, lako moguće da bi se netko za nekoga sjetio i pomoliti. No, kako doista nismo svi isti, netko bi zdvajao nad time kako će se, pobogu, krimen nad Hrvatskom kao zemljom u kojoj ubijaju novinare, odraziti na turističku sezonu i BDP. Budimo iskreni, netko tko je u stanju u takvoj situaciji zaključiti da "ako ga je netko pokušao ubiti, to nije učinio zato što pošteno i hrabro obavlja svoj posao", suštinski je na identičnoj razini svijesti kao i svi oni koji su punili jame i koncentracijske logore tijekom i nakon Drugog svjetskog rata onima koji im nisu bili po ukusu zbog političkih razloga.

Željka Markić već jako dugo vremena sve šire krugove hrvatskog društva okrivljuje za izljeve mržnje i prema njoj osobno i prema njenoj udruzi. Pritom joj se mora priznati da vjerojatno čak ima i pravo u onom dijelu u kojem osjeća da je puno ljudi ne voli u tom društvu koje stalno optužuje za "ubojstva pobačajima", "život u grijehu" u ovakvim i onakvim bračnim zajednicama, kojem nameće svoje vjerske nazore, konačno u društvu koje je, zahvaljujući istraživačkim novinarima, u jednom trenutku doznalo da dok ona osobno ima velikih problema s pobačajem, čak i kontracepcijom, njena tvrtka ima donatore koji zarađuju upravo na kontracepciji, pa i na onome što Željka Markić, skoro jedina, smatra i abortusom. Na tom mjestu dolazimo do suštine već puno puta posvjedočenog njenog neprijateljstva prema novinarima.

Neokonzervativizam U Hrvatskoj bi zabranili pobačaj poljskim zakonom iz 1993.

Jer oni su ti koji su sve hrvatskom društvu iznijeli na uvid sve njene kontroverzije, primjerice famoznu vilu u dubrovačkom primorju, oni su ti preko kojih, više ili manje uspješno, društvo polemizira s njom, odnosno posljedično se s njom sukobljava. No, očito da hrvatsko društvo o Željki Markić i nakon svega ovoga još uvijek ima nešto za spoznati nakon što je diskutabilnim proglasila već puko izvještavanje o pokušaju ubojstva (rođenog) ljudskog bića i pritom nas sve skupa optužila da izvještavanjem o zločinu koji se dogodio danas, prikrivamo zločin otprije 70 godina.

U svom posljednjem Facebook statusu, osvrnula se na gošću emisije Nedjeljom u 2, Zrinku Paladino - nazivajući cijelu emisiju medijskim inženjeringom: