Ako vas boli, možda vam treba psihijatar, a ne tableta
Svaki treći Amerikanac (više od 100 milijuna ljudi) pati od kronične boli, a većini se ne može dijagnosticirati fizički izvor bolova. Njihova bol nije samo "u njihovoj glavi", već bol može imati i psihološke i fiziološke komponente, s time da su psihološke komponente često zanemarene.
Prvi tretman su, uvijek lijekovi, zahvaljujući utjecaju velikih farmaceutskih kompanija. No tablete protiv bolova pokazale su se kao vrlo neefektivan način kontroliranja bolova, koji je ujedno riskantan i razvija ovisnost.
Kognitivna bihevioralna terapija se, pak, pokazuje kao sve bolji način za tretiranje kronične boli, i one koja ima izvorište u nekoj ozljedi, bolesti ili stanju, kao i ona koja je "samo" psihosomatska.
Trenirani psiholozi i psihijatri koji se bave ovom vrstom terapije često su skupi, ili nedovoljno obrazovani, a liječnici pacijentima nedovoljno često sugeriraju odlazak psihijatru.
"To je, na žalost, zadnja opcija za one koji su već očajni, iako često jako pomogne", kaže Amanda Williams koja je radila istraživanje na tu temu.
Ističe kako to ne bi trebala biti posljednja opcija, već prva opcija za svakog pacijenta. Evolucija i naša vlastita iskustva, piše Vox, uče nas kako je osjećaj boli indikator da je nešto sa nama fizički pošlo po zlu.
Liječnici već dugo znaju da bol može postojati bez da postoji fizička ozljeda. Jedan od poznatih slučajeva je i onaj kada je u bolnicu došao građevinski radnik kojem je iz čizme virio golem čavao, a on je toliko urlao da su ga morali uspavati. Kada su napokon skinuli cipelu ispostavilo se da je čavao promašio sve prste te da nije bilo nikakve ozljede.
Jednako tako, liječnici znaju da se bol može potisnuti bez klasične medicinske intervencije. Lažne operacije često pomognu jednako kao i one "prave", placebo vrlo često stvarno pomogne.
Bol je negdje na razmeđi između biologije i psihologije, te otkriva kako su dvije povezane.
"Bol je bol, treba se prestati ponašati kao da bol koja je psihosomatska manje boli", kaže neuroznanstvenik Tor Wager, sa sveučilišta Colorado Boulder.
Takav je primjer i Blair Golson, informatičar koji već godinama ima bolove u zapešćima koji ne prolaze a bole kao da "stalno udara rukama u beton". Kao i mnogi pacijenti s kroničnom boli Golson nikada nije dobio konkretnu dijagnozu. Cijelo desetljeće muškarac iz Kalifornije išao je od liječnika do liječnika i iskušavao svaki standardni tretman - lijekove, udlage za ruke, injekcije kortizona, epiduralna, vježbe čak i kirurški zahvat.
Nije bilo fizičkog uzroka, ali bol nije izmišljena, stvarna je. Na kraju je otišao terapeutu koji se specijalizira za bol, kako bi pronašao pravi uzrok - tjeskobu i životne strahove.
"Terapija je bila nevjerojatno pozitivno iskustvo, niti jedan liječnik kojem sam otišao nije niti natuknuo da bi mogla biti riječ o nečemu psihosomatskom", kaže Golson.
Kako bol nastaje i funkcionira je nevjerojatno komplicirano, a uključuje sve živčane završetke u tijelu, mnoge dijelove mozga i čitav "put" između mozga i krajnjeg živčanog završetka. Uz to, postoji niz kemikalija koje dovode do kroničnih upala u tijelu koje pojačavaju ili umanjuju iskustvo boli. Nekakva "greškica" na tom putu može voditi u kroničnu bol.
Kronična bol može započeti i kao ozljeda čija bol naprosto nikada ne nestane, kao i rezultat oštećenja živaca ili pak degenerativnih bolesti poput artritisa. Neku su radi genetike skloniji akutnoj boli, a postoje i dokazi kako razlike u strukturi mozga mogu nagovijestiti tko je skloniji kroničnoj boli.
S druge strane postoje i fizičke ozljede koje bi, u teoriji, trebale rezultirati boli, ne proizvedu nikakvu bol. Mnogi ljudi koji pate od hernije diska (čest uzrok boli u donjem dijelu kralješnice) nemaju nikakve simptome boli, s druge strane za 85 posto onih koji stalno imaju bolove u donjem dijelu kralješnice ne može se dijagnosticirati uzrok boli.
Golson je bol povezivao s nagorim mogućim scenarijima o njegovom životu - od toga da će izgubiti posao i morati "početi iz početka" do fantaziranja i razmišljanja o tome s kojim bolestima ta bol može biti povezana. Scenarij je sličan kao s onima koji pate od tjeskobe, zapetljaju se u neprekidnom krugu negativnih misli.
Istraživanja pokazuju da takve misli još dodatno pojačavaju bol, a povezuje ih se i s kroničnim umorom, pa i depresijom. To je kao nehotično dodavanje benzina na vatru.
Poanta terapije je, često, da pacijent interpretira svoje senzacije kao ne-opasne, i s vremenom uvjeri svoje tijelo da se ne događa ništa opasno što zaslužuje da reakciju u obliku boli. Na neki način, bol se tretira kao da je u pitanju dijagnoza tjeskobe, a mnogi liječnici vjeruju kako je ovaj tip boli ionako najčešće povezan sa stresom i nepoznavanjem mehanizama o tome kako se sa stresom nositi.
Mnogi misle kako je terapija "samo" placebo. Možda i jest, no ne treba zanemariti "moći" koje placebo ima. Čak je i morfij manje efikasan ako pacijenti ne znaju da su ga dobili. Placebo je, istraživanja pokazuju, odličan u borbi protiv kronične boli.
Svi pacijenti koji će biti dio nove kliničke studije o kroničnoj boli proći će MRI skeniranja mozga kako bi se vidjelo mijenja li se pod utjecajem placeba ili nakon psihoterapije regija mozga koja je aktivna kada pričamo priče sami o sebi.
"Ključni je cilj pomoći klijentu da ispriča drugačiju priču sam o sebi, postoji empirijski dokazana povezanost između "storytellinga" i regija mozga povezanih s placebom, a i psihoterapija "udara" na te dijelove mozga", kaže neuroznanstvenik Yoni Ashar.
Gotovo kao da je psihoterapija neka vrsta jakog placeba, ili da je placebo slaba forma terapije. No, psihoterapija nije čarobno rješenje za kroničnu bol. No, kad u obzir uzmemo kako je prošlo desetljeće, piše Vox, bilo katastrofalno kada se gledaju brojevi ovisnika o lijekovima protiv bolova, treba uzeti u obzir da je psihoterapija odličan suborac protiv kronične boli.
Najuspješnijom se pokazala kognitivna bihevioralna terapija, do sada najviše korištena u slučajevima tjeskobe, fobija, i poremećaja raspoloženja kao što je depresija, a evidentno je i kako pomaže mnogima da kontroliraju bol.
Poanta je takve terapije doći do novih zaključaka o izvorištu boli, da određena ponašanja i misli mogu utjecati na to da se ona pogorša, ili poboljša, ponekada čak i nestane.