Apokalipsa kukaca: Umirat ćemo od gladi u pomoru svijeta
Da nešto jako nije u redu Sune Boye Riis je shvatio jednog ljetnog dana dok je sa svojim sinom vozio bicikl kroz prirodu sjeverno od Kopenhagena gdje stanuje. Dok je on bio u dobi svog sina, tijekom bicikliranja kroz prirodu prolazio bi povremeno kroz velike rojeve kukaca, neizbježno bi mu se neki zaletio i u usta, pa se događalo da pokojeg i proguta.
Novinarki New York Timesa Brooke Jarvis, opisao je i da je vjetrobransko staklo automobila kojim su ga roditelji sa sobom vodili na putovanja, nakon vožnje znao biti sav prekriven zgnječenim kukcima. Jarvis je Riisa upoznala ovog lipnja kao visokog i vitkog školskog nastavnika fizike i matematike. Plan je bio da se provozaju njegovim automobilom, samo, Riis je prvo trebao na krov automobila montirati mrežu. Sprijeda je bila pričvršćena na mali jarbol, da bi se na kraju sužavala u vrećicu.
"Ovo nije baš 100 posto legalno, ali je, vjerujem, u redu za ljubav znanosti", kazao joj je.
Drugi vozači su se osvrtali dok su vozili, a on nije mogao prestati razmišljati o kukcima koji danas nedostaju. Kukci su ključni oprašivači u prirodi, nezamjenjivi reciklatori u ekosustavu i bez njih nema temelja za proizvodnju hrane za cijelu prirodu. A nije on i jedini koji je vidio što se događa. U SAD-u je u posljednjih 20 godina zabilježen pa broja leptira monarha od 90 posto odnosno od oko 900 milijuna jedinki. Bumbara vrste bombus affinis danas je 87 posto manje. Ista situacija je s još mnoštvom drugih kukaca.
I to ljudi odavno primjećuju. Znanstvenici su čak skovali izraz "fenomen vjetrobranskog stakla". U lipnju ove godine Riis i oko 200 drugih Danaca krenuli su u projekt što ga je organizirao Muzej povijesti prirode Danske skupa sa Sveučilištem u Kopenhagenu, Sveučilištem u Aarhusu i s Državnim sveučilištem Sjeverne Karoline. Cijeli mjesec proveli su vozikajući se uokolo s mrežama na svojim automobilima. Organizatori ove akcije čak isprva nisu bili sigurni hoće li pronaći dovoljno ljudi za istraživanje.
No, baš u to vrijeme jedno slabo poznato entomološko društvo iz Njemačke problem nestanka kukaca dovelo je u žižu objavom rezultata svog istraživanja. Utvrdili su da je, mjereno već i pukom masom kukaca, u posljednjih 27 godina u toj zemlji nestalo 75 posto svih kukaca, te da u sredini ljeta, kada su populacije kukaca na vrhuncu, nedostaje čak 82 posto tih stvorova. Riis je za istraživanje doznao od svojih učenika. Isprva je bio uvjeren da su krivo protumačili rezultate. Ali nisu.
Ovo istraživanje vrlo brzo je, mjereno prema Altmetricu, postalo šesto najcitiranije na svijetu, a naslovi po medijima diljem svijeta naveliko su upozoravali na "Armagedon kukaca". U samo nekoliko dana Muzeju povijesti prirode javili su se deseci dobrovoljaca, sve ljudi zabrinutih poput Riisa. Postavilo se pitanje, kako je moglo nestati nešto tako temeljno kao što su kukci? I kakav bi to bio svijet bez njih?
Istraživanje Petera H. Kahna i Batye Friedman iz 1995. u zaključku je ovako navelo: "Sa svakom generacijom upropaštavanje okoliša se povećava, ali i svaka generacija to upropaštavanje uzima kao normu svog doba." Brooke Jarvis je to povezala s fenomenom ulova ribe na Florida Keysu o čemu joj je pričala marobiologinja Loren McClenachan.
Ribe su postajale sve manje i manje, sve dok nisu postale tako patuljaste da su primjerci hvaljeni kao uspjesi postali tako maleni da bi ih u ranijim razdobljima naprosto puštali nazad u more. Kukce uzimamo zdravo za gotovo. Smatramo da ih poznajemo bolje od bilo kojeg drugog dijela prirode. A nije tako. Ono što smatramo "bubama" zapravo su "hemiptere" i njih postoji oko 80.000 vrsta. Postoji i 12.000 vrsta mrava, 20.000 vrsta pčela, 400.000 vrsta kornjaša...
Takva raznolikost uzrokovala je još nešto. Entomolozi su morali biti tako prezaposleni otkrivanje, klasificiranjem sve novih kukaca, proučavanjem njihovih ciklusa razvoja da se nitko nije sjetio prihvatiti se nečega tako trivijalnoga kao što je – praćenje njihovog broja. A i tko bi to plaćao? Dave Goulson sa Sveučilišta Sussex požalio se da "trogodišnji program monitoringa ne koristi nikome". I onda se dogodilo da, kada se shvatilo da broj kukaca pada, nisu postojali nikakvi podaci o tome iz prošlosti.
"Ignorirali smo zbilja osnovno pitanje. Čini se da smo promašili loptu na jedan divovski, kolektivni način", kazao je Goulson.
Entomolozi su se morali snalaziti, kombinirati razne podatke. U Britaniji su tako došli do podatka o između 30 i 60 posto svih vrsta kukaca čiji je broj u padu. Bolje od toga je bilo teško postići. Izvjesna studija iz Sciencea utvrdila je 2014. da je u padu brojnosti većina vrsta, i to u prosjeku za 45 posto. Klimatske promjene, propadanje staništa, herbicidi, pesticidi, gubitak livada, šuma, čak i malih travnatih površina, sve to očito je utjecalo na ovakvo stanje.
Znanstvenici koji proučavaju ribe, uočili su da ribe imaju sve manje vodencvjetova za jesti. Ornitolozi su uočili da su u velikim problemima ptice koje se hrane kukcima. U Francuskoj je s farma nestalo 80 posto jarebica, između 50 i 80 posto slavuja i grlica. U samo tri desetljeća nestalo je pola svih ptica u Europi.
Znanstvenicima nije odmah bilo jasno zašto. Mislili su da je problem samo u uništavanju staništa. A onda su shvatili. Samo što ne postoje podaci s kojima bi se moglo detaljno raditi. I onda je do nečega došla mala skupina entuzijasta entomologa, ne iz velikih znanstvenih centara ili sveučilišta, nego iz malog njemačkog gradića Krefelda.
Krefeld je smješten uz Rajnu, na sat vožnje od Düsseldorfa, a društvo entomologa osnovano je još 1905. U Drugom svjetskom ratu u staroj zgradi u kojoj se nalazilo, imali su bogatu zbirku s eksponatima još iz 1860. No, sve je to uništila jedna bomba. Društvo sada koristi 560 metara četvornih na tri kata prostora u bivšoj školi.
Tu imaju još uvijek i dijelove kolekcije o bumbarima koji su preživjeli rat, a potječu od 1880. do 1930. Pa moljce, 31 knjigu o bubama iz Srednjeg vijeka, 395 knjiga o osama iz zapadnog palearktika. Usred svega toga jedan od glavnih autora studije, Martin Sorg, duge cijede kose i s naočalama poput onih Johna Lennona, motao je cigarete.
"Smatramo da su detalji o prirodi i opadanju bioraznolikosti ono što je važno, a ne detalji života entomologa", kazao je.
Zato je odbio razgovarati o životima ljudi koji su na tome radili, nego je htio razgovarati samo o kukcima. Konačno, upravo su amateri entuzijasti oni koji su najzaslužniji za podatke koje svijet danas ima. Britanija ima posebno bogatu tradiciju amaterskog prirodoznanstva i zato ima najbolje proučene kukce na svijetu.
Sorg je ipak objasnio da je ovo amaterska udruga, da od 63 člana društva njih ima akademsko obrazovanje iz biologije ili drugih znanosti o prirodi, da je sljedeća trećina visoko istrenirana i kvalificirana izvan sveučilišta, te da treću trećinu čine oni koji su doista pravi amateri i "tek trebaju postati pravi entomolozi".
"Neki od njih i imaju sveučilišne diplome, ali su po našim mjerilima zapravo još početnici", kazao je Sorg.
Oni se do krajnosti strogo drže znanstvenih principa. Sve zamke i mreže uvijek koriste iste, još od 1982.. Uvijek ih prikupljaju na istim mjestima, čuvaju apsolutno sve što skupe, bez obzira što im je glavna namjena. Zato danas imaju tisuće sanduka s bocama s insektima. A to ih je onda dovelo do spoznaje da, kako prolazi vrijeme, oni prikupljaju upadljivo sve manje kukaca.
"Mi ništa ne bacamo, mi sve čuvamo. Zato danas imamo tu mogućnost da se vratimo u vrijeme", poentirao je Sorg.
To je podloga njihove objave iz 2013. da u jednom rezervatu oni uspijevaju prikupiti čak 80 posto manje kukaca nego 30 godina ranije. Tu upada Sveučilište Radboud iz Nizozemske, koje dnevno prikuplja 17.000 uzoraka iz 63 prirodnih rezervata i koje je potom utvrdilo jasan pad broja kukaca u baš svakom rezervatu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Ovakav gubitak živih vrsta na Zemlji danas se naziva "šestim masovnim izumiranjem", ovaj put ne uslijed asteroida ili ledenih doba, nego zbog ljudi i ovaj put neusporedivo brže nego ikada u milijardama godina povijesti našeg planeta. I nema bijega od toga. Nema povratka.
Zapisi iz povijesti novinara J. B. MacKinnona navode da su se kapetani brodova žalili što su im velika jata bakalara zaustavila brod usred sjevernog Atlantika, da su kapetani kod Sydneyja izvještavali da su danima brodili kroz velika jata kitova, da su istraživači Pacifika govorili da su se plašili zbog jata lososa koja su bila tako nesagledivo ogromna da su im mogla prevrnuti čamce. Kraljevskih pingvina u 35 godina nestalo je 88 posto, plavoperajne tune čak 97 posto.
Svake godine u Francuskoj se proda više igračaka "Žirafa Sophie" nego što ima pravih žirafa na životu u Africi. Brojnost vrsta je doista bitna. Tigrova, recimo, još ima, ali je 93 posto područja na kojima su nekoć živjeli, danas bez njih. Kukci s jedne strane, ali i velike životinje s druge strane, jer one su povezivale velike dijelove ekosustava. Kitovi su se rađali u oceanima, jeli, ispuštali izmet, a onda ugibali da bi njihova trupla postajala hrana, a njihovi kosturi stanište.
Znanstvenici zato sve više govore o funkcionalnom izumiranju životinja i biljaka, o stanju u kojem čak kad pripadnika nekih vrsta još i ima, njih je sada tako malo da više ne igraju svoju ulogu u ekosustavu. Članak u Natureu iz 2013. predstavio je računalne i prirodne modele koji su dokazali da čak i 30 posto manji broj jedinki, može dovesti do potpunog izumiranja drugih vrsta.
Čuveni je primjer morske vidre koja je u jednom trenutku u sjevernom Pacifiku skoro istrijebljena, što je dovelo do bujanja njenog izvora hrane, morskih ježeva, a onda je to za posljedicu imalo iščezavanje cijelih šuma morske trave i na kraju potpunog nestanka Stellarove morske krave.
Pritom je postala činjenica, kako je u BioScienceu napisao profesor bioraznolikosti sa Sveučilišta Exeter Kevin Gaston, da je čovječanstvo neusporedivo bolje u stanju primijetiti potpuni nestanak nečega iz okoliša, nego progresivne promjene. Napisao je to povodom skoro potpunog nestanka bengalskog supa prije nego što je čovjek primijetio da se uopće nešto događa.
Znanstvenici danas zato govore o izumiranju – što je potpuni nestanak vrste, o izumiranju vrsta na ograničenom prostoru, ali i o "defaunizaciji", odnosno o gubitku jedinki, raznolikosti, apsolutnom broju životinja na jednom prostoru. Još prije četiri godine znanstvenici su u Scienceu tvrdili da svijet ovaj izraz treba prihvatiti kao sveprisutnu činjenicu kao deforestaciju, gubitak područja pod šumama.
Prošle godine već se shvatilo i javno objašnjavalo da se događa "biološka anihilacija", raspadanje načina funkcioniranja ekosustava, da su populacije divljih životinja od 1970. godine na cijeloj Zemlji izgubile u prosjeku oko 60 posto pripadnika svake pojedine vrste.
Ove godine ne bilo tko nego američki Proceedings of the National Academy of Sciences objavio je da kada se promatra biomasa sisavaca na cijelom našem planetu, dakle ukupna težina svih sisavaca na Zemlji, 96 posto otpada na ljude i na stoku koju čovječanstvu uzgaja. Samo četiri posto otpada na sve ostale sisavce koji žive u divljini. A u takvom svijetu šokantnih spoznaja još nismo niti stigli do potpunih spoznaja uništavanja populacija kukaca diljem svijeta.
Znanstvenici su pokušali računati koristi po svijet od toga što kukci naprosto rade svoj posao u velikim brojevima. Bilijarde buba landraju od cvijeta do cvijeta, pri čemu oprašuju tri četvrtine naših usjeva za hranu, što ekonomski gledano vrijedi 500 milijardi dolara svake godine. A u to još ne spada 80 posto oprašivanja svih onih divljih biljaka, što je temelj života po cijelom planetu.
Nadalje, kukci jedu biljke, biljke jedu njih, pretvaraju biljke u bjelančevine, čime postaju osnova rasta sve sile drugih vrsta, kao što su slatkovodne ribe, velika većina ptica, pa onda i svih onih vrsta koje jedu te vrste... Zabrinuti smo za opstanak grizlija. A jesmo li zabrinuti za sve one pčele koje oprašuju bobice koje jedu grizliji ili muhe kojima se hrane mali lososi, koje medvjedi jedu kad narastu? Da se ne govori o razgradnji tla.
U 19. stoljeću doseljeni farmeri u Australiji shvatili su da se izmet krava tamo raspada mjesecima, pa i godinama, a stoka je odbijala pasti blizu svog izmeta. Tek 1951. entomolozi su shvatili da tamošnji kukci nisu u stanju adekvatno se nositi s balegom krava, da su evoluirali u svijetu u kojem su imali posla s izmetom tobolčara, takvih stvorova. Narednih 25 godina u Australiji su pažljivo unosili balegare kako bi riješili taj problem.
U SAD-u svake godine balegari rančerima uštede čak 380 milijuna dolara. I sad, jedna od najgorih stvari – čovječanstvo je do danas uspjelo proučiti samo dva posto beskralježnjaka za točno ocijeniti jesu li u opasnosti da izumru, u kojoj su fazi, o opasnostima i šteti izumiranja da se ne govori.
Kako bi uopće izgledao svijet u kojem više ne bi bilo kukaca? Znanstvenici ga opisuju riječima poput "kaosa", "kolapsa", čak i doslovno kao "Armagedon". David Wagner, entomolog sa Sveučilišta Connecticut, opisao je svijet bez cvijeća, s potpuno tihim šumama, svijet pun izmeta i starog opalog lišća koje trune, pun trupala koja se gomilaju uz ceste i po gradovima. Bio bi to svijet "raspada i propadanja, erozije i gubitka koji bi se protezali kroz sve ekosustave" i od grabežljivaca sve do biljaka.
Svijet bez kukaca značio bi da je izumrla većina biljaka i životinja, da su eksplodirale gljivice koje bi u prijelaznom razdoblju profitirale na masovnoj smrti i truleži. A čovjek? On bi preživljavao onoliko koliko bi bio u stanju iskoristiti povratak na žitarice koje se oprašuju pomoću vjetra i ribarstvo na moru, pritom kubureći s užasnim pomorima od gladi i ratovima za resurse.
"Preživjeli bi se u tom uništenom svijetu grčili opstati zarobljeni u ekološkom 'mračnom dobu' i svoje bi molitve bogu upućivali neka vrati opet travu i bube", opisao je E. O. Wilson.