Da nešto jako nije u redu Sune Boye Riis je shvatio jednog ljetnog dana dok je sa svojim sinom vozio bicikl kroz prirodu sjeverno od Kopenhagena gdje stanuje. Dok je on bio u dobi svog sina, tijekom bicikliranja kroz prirodu prolazio bi povremeno kroz velike rojeve kukaca, neizbježno bi mu se neki zaletio i u usta, pa se događalo da pokojeg i proguta.
Novinarki New York Timesa Brooke Jarvis, opisao je i da je vjetrobransko staklo automobila kojim su ga roditelji sa sobom vodili na putovanja, nakon vožnje znao biti sav prekriven zgnječenim kukcima. Jarvis je Riisa upoznala ovog lipnja kao visokog i vitkog školskog nastavnika fizike i matematike. Plan je bio da se provozaju njegovim automobilom, samo, Riis je prvo trebao na krov automobila montirati mrežu. Sprijeda je bila pričvršćena na mali jarbol, da bi se na kraju sužavala u vrećicu.
"Ovo nije baš 100 posto legalno, ali je, vjerujem, u redu za ljubav znanosti", kazao joj je.
Drugi vozači su se osvrtali dok su vozili, a on nije mogao prestati razmišljati o kukcima koji danas nedostaju. Kukci su ključni oprašivači u prirodi, nezamjenjivi reciklatori u ekosustavu i bez njih nema temelja za proizvodnju hrane za cijelu prirodu. A nije on i jedini koji je vidio što se događa. U SAD-u je u posljednjih 20 godina zabilježen pa broja leptira monarha od 90 posto odnosno od oko 900 milijuna jedinki. Bumbara vrste bombus affinis danas je 87 posto manje. Ista situacija je s još mnoštvom drugih kukaca.
I to ljudi odavno primjećuju. Znanstvenici su čak skovali izraz "fenomen vjetrobranskog stakla". U lipnju ove godine Riis i oko 200 drugih Danaca krenuli su u projekt što ga je organizirao Muzej povijesti prirode Danske skupa sa Sveučilištem u Kopenhagenu, Sveučilištem u Aarhusu i s Državnim sveučilištem Sjeverne Karoline. Cijeli mjesec proveli su vozikajući se uokolo s mrežama na svojim automobilima. Organizatori ove akcije čak isprva nisu bili sigurni hoće li pronaći dovoljno ljudi za istraživanje.
No, baš u to vrijeme jedno slabo poznato entomološko društvo iz Njemačke problem nestanka kukaca dovelo je u žižu objavom rezultata svog istraživanja. Utvrdili su da je, mjereno već i pukom masom kukaca, u posljednjih 27 godina u toj zemlji nestalo 75 posto svih kukaca, te da u sredini ljeta, kada su populacije kukaca na vrhuncu, nedostaje čak 82 posto tih stvorova. Riis je za istraživanje doznao od svojih učenika. Isprva je bio uvjeren da su krivo protumačili rezultate. Ali nisu.
Ovo istraživanje vrlo brzo je, mjereno prema Altmetricu, postalo šesto najcitiranije na svijetu, a naslovi po medijima diljem svijeta naveliko su upozoravali na "Armagedon kukaca". U samo nekoliko dana Muzeju povijesti prirode javili su se deseci dobrovoljaca, sve ljudi zabrinutih poput Riisa. Postavilo se pitanje, kako je moglo nestati nešto tako temeljno kao što su kukci? I kakav bi to bio svijet bez njih?
Istraživanje Petera H. Kahna i Batye Friedman iz 1995. u zaključku je ovako navelo: "Sa svakom generacijom upropaštavanje okoliša se povećava, ali i svaka generacija to upropaštavanje uzima kao normu svog doba." Brooke Jarvis je to povezala s fenomenom ulova ribe na Florida Keysu o čemu joj je pričala marobiologinja Loren McClenachan.
Ribe su postajale sve manje i manje, sve dok nisu postale tako patuljaste da su primjerci hvaljeni kao uspjesi postali tako maleni da bi ih u ranijim razdobljima naprosto puštali nazad u more. Kukce uzimamo zdravo za gotovo. Smatramo da ih poznajemo bolje od bilo kojeg drugog dijela prirode. A nije tako. Ono što smatramo "bubama" zapravo su "hemiptere" i njih postoji oko 80.000 vrsta. Postoji i 12.000 vrsta mrava, 20.000 vrsta pčela, 400.000 vrsta kornjaša...
Takva raznolikost uzrokovala je još nešto. Entomolozi su morali biti tako prezaposleni otkrivanje, klasificiranjem sve novih kukaca, proučavanjem njihovih ciklusa razvoja da se nitko nije sjetio prihvatiti se nečega tako trivijalnoga kao što je – praćenje njihovog broja. A i tko bi to plaćao? Dave Goulson sa Sveučilišta Sussex požalio se da "trogodišnji program monitoringa ne koristi nikome". I onda se dogodilo da, kada se shvatilo da broj kukaca pada, nisu postojali nikakvi podaci o tome iz prošlosti.
"Ignorirali smo zbilja osnovno pitanje. Čini se da smo promašili loptu na jedan divovski, kolektivni način", kazao je Goulson.
Entomolozi su se morali snalaziti, kombinirati razne podatke. U Britaniji su tako došli do podatka o između 30 i 60 posto svih vrsta kukaca čiji je broj u padu. Bolje od toga je bilo teško postići. Izvjesna studija iz Sciencea utvrdila je 2014. da je u padu brojnosti većina vrsta, i to u prosjeku za 45 posto. Klimatske promjene, propadanje staništa, herbicidi, pesticidi, gubitak livada, šuma, čak i malih travnatih površina, sve to očito je utjecalo na ovakvo stanje.
Znanstvenici koji proučavaju ribe, uočili su da ribe imaju sve manje vodencvjetova za jesti. Ornitolozi su uočili da su u velikim problemima ptice koje se hrane kukcima. U Francuskoj je s farma nestalo 80 posto jarebica, između 50 i 80 posto slavuja i grlica. U samo tri desetljeća nestalo je pola svih ptica u Europi.
Znanstvenicima nije odmah bilo jasno zašto. Mislili su da je problem samo u uništavanju staništa. A onda su shvatili. Samo što ne postoje podaci s kojima bi se moglo detaljno raditi. I onda je do nečega došla mala skupina entuzijasta entomologa, ne iz velikih znanstvenih centara ili sveučilišta, nego iz malog njemačkog gradića Krefelda.
Krefeld je smješten uz Rajnu, na sat vožnje od Düsseldorfa, a društvo entomologa osnovano je još 1905. U Drugom svjetskom ratu u staroj zgradi u kojoj se nalazilo, imali su bogatu zbirku s eksponatima još iz 1860. No, sve je to uništila jedna bomba. Društvo sada koristi 560 metara četvornih na tri kata prostora u bivšoj školi.
Tu imaju još uvijek i dijelove kolekcije o bumbarima koji su preživjeli rat, a potječu od 1880. do 1930. Pa moljce, 31 knjigu o bubama iz Srednjeg vijeka, 395 knjiga o osama iz zapadnog palearktika. Usred svega toga jedan od glavnih autora studije, Martin Sorg, duge cijede kose i s naočalama poput onih Johna Lennona, motao je cigarete.
"Smatramo da su detalji o prirodi i opadanju bioraznolikosti ono što je važno, a ne detalji života entomologa", kazao je.
Zato je odbio razgovarati o životima ljudi koji su na tome radili, nego je htio razgovarati samo o kukcima. Konačno, upravo su amateri entuzijasti oni koji su najzaslužniji za podatke koje svijet danas ima. Britanija ima posebno bogatu tradiciju amaterskog prirodoznanstva i zato ima najbolje proučene kukce na svijetu.
Sorg je ipak objasnio da je ovo amaterska udruga, da od 63 člana društva njih ima akademsko obrazovanje iz biologije ili drugih znanosti o prirodi, da je sljedeća trećina visoko istrenirana i kvalificirana izvan sveučilišta, te da treću trećinu čine oni koji su doista pravi amateri i "tek trebaju postati pravi entomolozi".
"Neki od njih i imaju sveučilišne diplome, ali su po našim mjerilima zapravo još početnici", kazao je Sorg.
Oni se do krajnosti strogo drže znanstvenih principa. Sve zamke i mreže uvijek koriste iste, još od 1982.. Uvijek ih prikupljaju na istim mjestima, čuvaju apsolutno sve što skupe, bez obzira što im je glavna namjena. Zato danas imaju tisuće sanduka s bocama s insektima. A to ih je onda dovelo do spoznaje da, kako prolazi vrijeme, oni prikupljaju upadljivo sve manje kukaca.
"Mi ništa ne bacamo, mi sve čuvamo. Zato danas imamo tu mogućnost da se vratimo u vrijeme", poentirao je Sorg.
To je podloga njihove objave iz 2013. da u jednom rezervatu oni uspijevaju prikupiti čak 80 posto manje kukaca nego 30 godina ranije. Tu upada Sveučilište Radboud iz Nizozemske, koje dnevno prikuplja 17.000 uzoraka iz 63 prirodnih rezervata i koje je potom utvrdilo jasan pad broja kukaca u baš svakom rezervatu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
