Žohari su prljava, odvratna, neuništiva gamad, toliko žilava da bi nakon nuklearnog rata i sveopćeg uništenja, opstali samo oni. Takav je stav praktično cijelog čovječanstva i po običaju je apsolutno pogrešan, kako to već biva s dominantnom vrstom na planetu, pritom mislimo na čovjeka. Stvarnost je takva da na svijetu postoji oko 4800 vrsta žohara, od kojih samo 30 posto pokazuje ikakve znakove otpornosti makar na neke pesticide. Ima ih toliko vrsta koliko i vrsta sisavaca. I naravno da radijacija žohare prži podjednako uspješno kao i sisavce. U najnovijem pohodu na razbijanje mitova o živom svijetu na Zemlji, Henry Nichols je za BBC-Earth skinuo krimen sa žohara.
Kao autoritet na kojega se poziva poslužio mu je George Beccaloni, stručnjak broj jedan za kukce u Natural History Museum u Londonu. Od njega je doznao da manje od jedan posto svih tih žohara ima bilo kakve kontakte s ljudima, odnosno zagorčava im život na bilo koji način. "Bilo bi to kao da upoznate miša ili štakora, zgadite se nad njim i potom sve sisavce proglasite odvratnim glodavcima", kazao je Beccaloni. Nichols se čak pobunio na spomen izjednačavanja bioraznolikosti sisavaca i žohara. Pa je uslijedila lekcija. "Žohara ima na svim kontinentima, od Antarktike do tropskih kišnih šuma i pustinja", kazao mu je Beccaloni. Također i na svim nadmorskim visinama. Primjerice, Eupolyphaga everestiana prilagodio se životu isključivo na Mt. Everestu na visini višoj od 5000 metara.
A to što su se prilagodili apsolutnu svim zamislivim varijantama uvjeta života na svijetu, to znači da se pojavljuju u nepreglednom mnoštvu različitih vrsta, oblika, veličina, osobina. Najmanji poznati je mravlji žohar, velik samo par milimetara, koji živi u gnijezdima mrava koji režu lišće i skupljaju ga u Sjevernoj Americi. Najveći je, pak, Megaloblatta blaberoides, vrsta iz Srednje Amerike čiji primjerci mogu narasti do 18,5 centimetara. Najkrupniji je Macropanesthia rhinoceros, vrsta koju se može pronaći samo u Queenslandu u Australiji.
Dug je do osam centimetara, ali je zato okruglast i teži do 30 grama. I dok bi prosječan homo sapiens sapiens vrištao da mu takav padne na glavu, osim što bi mu mogao prouzročiti manju čvorugu, za čovjeka je savršeno bezopasan, jer se hrani samo mrtvim lišćem i korom. A takva prehrana znači da bi morali biti vrlo korisni. "Postoje naznake da je njihov ekološki utjecaj ogroman", otkrio je Beccaloni i to. Ne da nisu agresivni, nego bez izuzetka bježe, jer mnoštvu životinja predstavljaju hranjiv i obilan zalogaj. Čak i mnogim kulturama ljudi.
Banana žohar se štiti žuto-zelenom bojom kako bi bio neuočljiv. Žohari iz obitelji Perisphaerus brane se poput pasanca, skupe se i tako tvore čvrstu kuglicu s neprobojnim oklopom. Prosoplecta oponaša boje bubamara kako bi ih napadači ostavili na miru. Pacifički žohar brani se prskanjem obrambene kemikalije. Madagaskarski siktajući žohar grabežljivce pokušava odbiti time što radi buku. "Žohari su skupina kukaca jedna od najsposobnijih, ako ne i najsposobnija, za razviti najveći broj varijacija razmnožavanja... ", nastavio je Beccaloni.
Kod nekih su vrsta ženke sposobne samostalno proizvesti vlastite identične reprodukcije, klonirati se, odnosno mijenjati spol iz ženskog u nepostojeći. Ženka Thorax porcellana čak je brižna mama koja svoje mlade nosi ispod svojih krilaca dok ne stasaju. Detalji toga su, opet po ljudskim mjerilima, odvratni. A otpornost na radijaciju? Kukci su i inače na radijaciju otporniji od sisavaca. Čovjeka tako ubija doza od kakvih 10 Greya, dok su žohari sposobni primiti i pet puta više prije nego što uginu. No, to je još uvijek upola manje od onoga što mogu preživjeti najotporniji kukci, pa ispada da su žohari po otpornosti na radijaciju među manje otpornim kukcima.
